Cvjetni trg, Srđ i Brijuni Rivijera tri su projekta na kojima se formirala kritična masa ljudi koji su odlučili stati u zaštitu javnih i zajedničkih dobara u Hrvatskoj. "Zelena akcija", "Pravo na grad", građanske inicijative "Volim Pulu" i "Srđ je naš" najistaknutije su i medijski najeksponiranije organizacije s takvom agendom. Diljem Hrvatske, međutim, osnovan je cijeli niz sličnih udruga, koje na lokalnim razinama vode sličnu borbu za očuvanje preostalih zajedničkih resursa. 

Njemačka zaklada "Heinrich Böll Stiftung" (HBS) - pridružena institucija njemačke Zelene stranke - takvim udrugama građana pomaže da efikasnije nastupe protiv krupnog kapitala koji prisvaja sve što mu se svidi, ne razmišljajući pri tom niti najmanje o dugoročnoj koristi za širu zajednicu u kojoj nastupa. Zaklada je dobila ime po dobitniku Nobelove nagrade Heinrichu Böllu, koji za utemeljitelje "predstavlja pojam onoga što smo i mi sebi zadali: izabrana sloboda, građanska hrabrost, tolerancija i vrednovanje umjetnosti i kulture kao autonomnih sfera mišljenja i djelovanja". S voditeljem zagrebačkog ureda HBS-a Vedranom Horvatom razgovarali smo o prisvajanju javnih i zajedničkih dobara, počevši s trenutkom kad je hrvatsko društvo jednoglasno pozdravilo pretvorbu društvenog vlasništva u državno. Nakon toga je, prisjetimo se, mogla započeti rasprodaja svega što je bilo vrijedno.

Može li se reći da smo sami krivi za sve što se sa zajedničkim i javnim dobrima danas događa i što nam je dalje činiti? Može li se uopće društvo suprotstaviti krupnom kapitalu koji melje sve pred sobom i što će, ne suprotstavimo li se, ostati generacijama koje dolaze iza nas?

Nekakav novopisani društveni ugovor koji je došao u paketu s demokratskim promjenama davao je hvalospjeve privatizaciji i raznim oblicima liberalizacije, naglom prisvajanju koječega što je prije bilo društveno, bez previše propitivanja. Privatizacije zajedničkih dobara događale se pod krinkom nacionalizma, a vlast je sve negativne procese opravdavala ratnim stanjem.

U tom trenutku u drugom planu su ostali svi oni alternativni scenariji. Naravno da je za to odgovorno društvo u cjelini, ali na onakvu privatizaciju i pretvorbu pristali smo svi zbog nedostatka razumijevanja procesa koji su se tad događali. U kontekstu priče o generacijskom dugu, kroz privatizaciju preostalih zajedničkih dobara zadužujemo buduće generacije i smanjujemo im mogućnost kvalitetnog života.

Mislite li da je netko smišljeno kroz duh vremena koji spominjete progurao - pljačku. Radi li se o zločinu s predumišljajem?

Da, ali rekao bih da to nije novost. Nemam dokaze u ruci da se radi o pljački i to ne bih rekao kad bi se govorilo o pojedinačnom slučaju. Pod terminom pljačka podrazumijevam danas dominantni odnos prema državnoj imovini, javnim dobrima, javnoj infrastrukturi, poduzećima koja su bila u društvenom vlasništvu, a prodana su za kunu u netransparentnim uvjetima, uz učešće spekulativnog kapitala. Taj proces pomogao je stvaranju paralelne strukture, koja je u pozadini svake vlasti, da se održava na životu, i to ugodnom životu. Ne mislim pri tom na zavjeru ili teoriju urote, nego na dobro umrežene grupe ljudi koji su se obogatili u pretvorbi i privatizaciji društvene imovine i danas uživaju u hladovini. Njima odgovara svaka vlada, oni financiraju predizborne kampanje svih ozbiljnijih stranaka i pojedinaca. Ti ljudi nisu dio političkog života, ali izuzetno duboko mogu profilirati politiku, odnosno njezin sadržaj.

Događa se drugi val prisvajanja društvenih resursa. To je najevidentnije na jadranskoj obali, kod prisvajanja nekretnina, pretvaranja zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, kod projekata poput golfa na Srđu ili Brijuni Rivijere.

Rekli ste da ljudi 90-ih nisu razmišljali o alternativnim političkim modelima. Postoji li danas alternativni politički model koji bi mogao omogućiti da se barem spasi ono što se spasiti da?

Zadnjih par godina kod ljudi postoji neka vrsta otrježnjenja i sve im je jasnije da je nužno zaštiti zajednička dobra. Možda je to zato što se događa drugi val prisvajanja društvenih resursa. To je najevidentnije na jadranskoj obali, kod prisvajanja nekretnina, pretvaranja zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, kod projekata poput golfa na Srđu ili Brijuni Rivijere. Sve su to mali primjeri, možda su Srđ i Brijuni tek malo vidljiviji od ostalih, gdje se jasno vidi da je prostor jedan od zadnjih preostalih zajedničkih dobara. To je pomoglo da određeni broj ljudi spozna što se događa u ovom trenutku i odluči da je nužno o tome obavijestiti široku javnost. Ovo je, opet, osnovni preduvjet da se pitanje preostalih zajedničkih resursa problematizira kao središnje i prioritetno političko pitanje za zemlju.

Za nametanje te teme nema previše prostora, jer ne postoji relevantna politička stranka koja bi u ovom trenutku stala u obranu preostalih zajedničkih resursa od takve vrste uzurpacije.

Kad ste spomenuli slučaj dubrovačkog Srđa i Brijuni Rivijere, moramo naglasiti da takvi projekti nude radna mjesta i donose novi kapital lokalnim sredinama u kojima se realiziraju.

Ili se takvima predstavljaju. Tim argumentima može se kontrirati na više načina. Jako sam skeptičan prema tvrdnji da bi taj novi kapital uistinu došao do građana. Što se radnih mjesta tiče, smatram da deset ili pedeset radnih mjesta ne može adekvatno nadomjestiti štetu zbog gubitka prostornog resursa kao što je Srđ. Ne razmišlja se o nečemu drugom, trećem, četvrtom ili petom što bi gore moglo biti izgrađeno i to je ono što nedostaje - kvalitetnih rasprava o raspolaganju tako vrijednim resursima. I odluka temeljenih na tim raspravama.

Inače, projekti o kojima govorimo pravi su primjer deformiranog razvojnog modela zemlje. Sve vlasti danas, uz tek nijansirane razlike, zalažu se za neograničeni rast, za što više profita, bez obzira na posljedice. Političari i veliki gospodarstvenici nametnuli su nam viziju razvoja koja u velikoj mjeri isključuje građane.

Značajan udio populacije postao je podložan retorici koja promiče moć novca.

Kad se borite protiv golfa na Srđu ili Brijuni rivijere vi se zapravo borite protiv novca. Kako se u kapitalizmu boriti protiv investicije od milijardu dolara? Kad voditelj Dnevnika uvečer kaže - investicija od milijardu dolara, 99 posto ljudi koji ga gledaju pomislit će: Pa to sjajno!

Naravno. Tu se vraćamo na promjene koje su se dogodile u društvu. Značajan udio populacije postao je podložan retorici koja promiče moć novca, i to ponekad izgleda kao gotovo nepovratno. No, kriza nas može vratiti upravo na mjesto sa kojeg ćemo morati opet promisliti o uvjetima unutar kojih živimo. Ljudi su u kreditima, u nezavidnom egzistencijalnom položaju pa pozdravljaju svaku naznaku priljeva velike količine novca, vjerujući da će i njima biti bolje. Pritom zaboravljaju ili izbjegavaju postavljati pitanja. Što je s dugoročnom perspektivom?

Projekti Brijuni i Srđ smatraju se razvojnim, a za ljude s retorikom poput Vaše kažu da ste protiv razvoja.

Pitanje je o kakvom razvoju se radi. Razvojni scenarij koji danas dominira podrazumijeva potpuno iskorištavanje resursa, ostavljanje duga budućim generacijama, smanjivanje kvalitete života lokalnih zajednica. Postoji jako malo projekata koji su javnosti predstavljeni tako da se vidi da će društvo u cjelini od njih imati jasnu i znatnu korist. Razvoj je potreban, no pitanje kakav, i kakve posljedice ostavlja po prirodu (dakle, i resurse) i za prosječnog građana.

Razvojni scenarij koji danas dominira podrazumijeva potpuno iskorištavanje resursa, ostavljanje duga budućim generacijama, smanjivanje kvalitete života lokalnih zajednica. 

Što mislite kako će Hrvatska izgledati za dvadeset godina ako razvojni model o kojem govorite ostane na snazi, a sve su prilike da hoće?

Ako se ovaj razvojni model nastavi primjenjivati to će dovesti do daljnjeg pada standarda za veliki udio stanovništva. Gradovi će postati mjesta sve zaoštrenijih društvenih razlika, pa će se pojaviti i neke nove linije konflikta. Prve naznake toga bile su vidljive kod slučajeva Cvjetnog prolaza.

Što bi nam mogla donijeti Europska unija?

Ovakva kakva jest i u kojem smjeru se razvija, Unija bi nama donijela malo toga što bi poboljšalo uvjete života i malo toga što bi pripomoglo pronalaženju novog modela razvoja. No, problem leži na našoj strani. Budući da će EU sve teže zadržavati kompetitivnost na globalnom planu, njene najslabije članice podnosit će najveći teret. One neće imati priliku za razvoj - ili za izbor oko modela razvoja. Karte u Europskoj uniji odavno su podijeljene i oni koji su već danas dobro pozicionirani u ogromnoj su prednosti.

Mislite li da možemo očekivati i privatizaciju upravljanja takvim resursima kao što je voda?

Postoje naznake, koje nisu niti skrivene, da određene multinacionalne kompanije žele sjesti na sustave javne infrastrukture, poput vodoopskrbe. Znam da smo u Splitu imali jedan od takvih slučajeva, a postoji i niz drugih kompanija koje manje ili više skriveno i pod raznim paravanima žele doći do vlasništva. Čak i u Berlinu je to rađeno na takav način da su detalji takvih ugovora ostali potpuno skriveni javnosti. Ako se u takvim zemljama, s naprednim demokracijama, dogodilo potajno privatiziranje sustava vodoopskrbe onda naravno da postoji velika opasnost da se to dogodi i ovdje. Mislim da se upravo na tom i takvim pitanjima mora stvoriti kritična masa koja će se pokušati oduprijeti. Možda se pokaže da je taj otpor uzaludan, ali je u svakom slučaju nužan i mora se pokušati.

Borba za javna i zajednička dobra čini se kao prilično beznadežan slučaj.

Meni se čini da je situacija izuzetno hitna, odnosno da hitno treba djelovati. Procesi uzurpiranja zajedničkih dobara su uznapredovali, a mi nemamo beskonačan broj resursa kao što su voda, šume, poljoprivredna zemljišta... Istina je da su okolnosti u kojima se angažiramo teške. Izuzetno je skučen prostor za razmišljanje i mišljenje nekog drugačijeg modela razvoja. Mediji tu danas teško mogu odigrati bitnu ulogu, jer oni zbog vlasničkih struktura često podržavaju upravo ovakav model razvoja. Istina, ponekad simuliraju da se brinu o javnim dobrima, građanima i slično, ali to rade da bi održavali sliku lažne ravnopravnosti. S obzirom na strukturu vlasništva medija, ne očekujem da u njima postoji odgovornost da se na bilo koji način pokuša razbistriti situacija i pojasni građanima koliko je važno zaštititi zajednička dobra. Medijsko posredovanje čini se neizbježnim, no otpor je potrebno premjestiti u sferu života.

Mislite li da idući izbori mogu promijeniti nešto po pitanju zaštite javnih i zajedničkih dobara?

Imajući u vidu stranke koje se trenutno bore za učešće u vlasti - mislim da se ništa po tom pitanju neće promijeniti. Ostaje otvoren prostor da se za neke iduće izbore razmišlja o novim političkim opcijama. Ljude treba poticati na politički angažman, osobito na lokalnim razinama. Trenutačno stanje stvari takvo je da ne postoji niti jedna relevantna politička stranka koja u programu nudi bitan iskorak od postojećeg razvojnog modela.