Havarija japanske nuklearne elektrane u Fukushimi ponovno je pokrenula raspravu o njihovoj sigurnosti, ali i o budućnosti nuklearne energije. Istodobno, akutalno je i pitanje ukupne energetske budućnosti, osiguravanja dovoljne količine energije, ali i pitanje utjecaja na okoliš i razvoja obnovljivih, ekološki prihvatljivih, izvora energije.

O tim smo temama razgovarali s Ivanom Cifrićem, profesorom socijalne ekologije na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali i prvim ministrom zaštite okoliša. Tu je dužnost obnašao u Vladi demokratskog jedinstva pod predsjedanjem Franje Gregurića.

Kako ocjenjujete budućnost nuklearne energetike? Naime, s tragedijom u Fukushimi potaknuta su snažna protivljenja, a istodobno je u izgradnji, ili planovima, više od 150 nuklearnih reaktora?

Rekao bih da to pitanje nije samo pitanje nuklearne energije, nego energije uopće. Kako se povremeno događaju havarije u nuklearnim elektranama, s manjim ili većim posljedicama koje još ne znamo, onda se cijela stvar aktualizira oko nuklearki odnosno pitanja njihove sigurnosti. Čini mi se da je slučaj Fukushime poticaj za šire razmišljanje. Nuklearke su sigurne koliko su sigurne, mislim da ne postoji solidna međunarodna kontrola nuklearnih elektrana, kao što se mislilo da postoji. IAEA se uzburka samo kad se nešto dogodi.

Zašto mislite da ne postoji solidna kontrola? Tvrdi se da su nuklearne elektrane najsigurnije elektrane?

Postoji tehnički i ljudski faktor. Tehnički faktor možda se i može dobrim dijelom kontrolirati, ali pitanje je kako možete kontrolirati ljudski. Ili, u nuklearnim elektranama, kao i u drugim sofisticiranim postrojenjima, tehnika kontrolira čovjeka, manje čovjek kontrolira tehniku. Jednostavno, negdje se na kontrolnoj ploči upali lampica i onda netko mora stisnuti neku drugu lampicu. Da je proces toliko siguran, onda se ne bi događale havarije. Pitanje sigurnosti nuklearki je, naravno, mnogo važnije nego pitanje sigurnosti vešmašine, posljedice su teže, dugoročnije, mnogo opasnije, katastrofalnije. Pri tome se pojavljuje stanovita proturječnost. S jedne strane, inzistira se na sigurnosti, proizvodnji energije, jeftinoj energiji i to u golemim količinama i velikim koncentracijama, kao što je slučaj u Fukushimi, gdje postoji šest reaktora, a još su dva u izgradnji. Bez obzira na incidente, neće se odustati od energije. Kad bi američki predsjednički kandidat rekao da će u cilju štednje ili održivog razvoja smanjiti potrošnju energije po stanovniku, taj ne bi dobio izbore.

To je bio jedan od razloga za američko odbijanje Kyoto protokola?

Točno. Nuklearke nisu građene baš samo za dobrobit ljudi nego i za profit. No činjenica je da postoji velika potreba za električnom energijom i ona stalno raste, paralelno s povećanjem broja stanovnika i njihovim željama za boljim standardom življenja.

Kad bismo svi živjeli američkim standardom potrošnje energije, jednostavno ne bismo mogli preživjeti.

Energija nam treba kako bismo proizvodili, no njezina je proizvodnja najveći zagađivač okoliša, o čemu se danas posebno vodi računa. Kako izaći iz tog začaranog kruga; posve je jasno da nitko ne želi nižu razinu blagostanja?

Pitanje je zapravo kako se naziva moderno društvo. Nisam siguran da je moguće pronaći jedan razuman naziv. Ulrich Beck kaže da je to društvo rizika, drugi kažu da je to informatičko društvo, treći društvo znanja... Međutim, da bismo uopće proizvodili, trebamo energiju, da bismo proizvodili energiju, trebamo ući u stanoviti rizik, a upravo su nuklearke jedan od takvih rizika. S jedne strane, treba osigurati dovoljno energije, s druge postoji rizik od zagađenja i nesreća. Jacques Attali je prije dvadesetak godina objavio analizu vojnih nuklearnih arsenala i nuklearnih energetskih kapaciteta. Ustvrdio je da ćemo sredinom 21. stoljeća tražiti plutonij, bez obzira na njegove ogromne rizike, ali ga neće biti. Živimo u civilizaciji rizika, kao ogromno, masovno društvo ne gledamo samo na rizike, a sve više se javljaju aspiracije za rastom standarda. Kad bismo svi živjeli američkim standardom potrošnje energije, jednostavno ne bismo mogli preživjeti.

Nije teško zaključiti da je energija strateški važna. Je li energetska neovisnost moderni izraz nacionalnog suvereniteta?

Klasični suverenitet pretpostavljao je teritorij, vojsku, sigurnost i tako dalje. Ulazimo u novo stanje globalizacijskih procesa, u kojima se više ovisi o drugima. Ima li neka zemlja suverenitet ako joj iz neke druge zemlje dolaze oblaci, padaju kisele kiše i zagađuju je? Pogledajte samo na mirkorazini što se zbivalo oko Bosanskog Broda i Slavonskog Broda. Ima li država suverenitet ako ima samo pet posto bankarskog sustava? Energetska suverenost je jedan od ključeva za buduću suverenost, ona znači ujedno i nacionalnu ili državnu suverenost. Energetska suverenost bi značila ili proizvodnju dovoljne količine za svoje vlastite potrebe ili raspolaganje dovoljnim količinama energenata u rezervi. Naravno da zbog svjetske umreženosti malo zemalja ima energetsku suverenost do kraja razvijenu.

Puno se razmišlja o solarnoj energiji, za koju će ipak mnogi prigovoriti da je skuplja od one dobivene iz hidroelektrana, termoelektrana ili nuklearki?

Solarna energija se treba koristiti tamo gdje za nju ima računice, recimo, za grijanje vode. Drugo, ona ne zagađuje. Treće, iz toga proizlazi estetsko pitanje i kako će kunsthistoričari reagirati na solarne ploče na krovovima, ali to je nešto čemu se moramo prilagoditi, jer krajobraz također narušavaju ceste i bušotine, a mi bez toga nećemo moći. Vratio bih se i na štednju energije i građevinarstvo, koje treba prilagoditi tako da se već samom gradnjom štedi energija. Za solarnu energiju imamo mogućnosti za nacionalni program. Drugo je proizvodnja električna energije za energetski sustav, ali možemo grijati vodu, možemo neke velike zgrade osvjetljivati tako dobivenom energijom.

SAD gradi golemu solarnu elektranu u pustinji Mojave, koja će imati snagu 50 posto veću od Krškog, a Španjolska i Italija u Sjevernoj Africi. Bi li se Hrvatska trebala uključiti u gradnju sličnih solarnih elektrana?

Ne bih dopustio rad ni jednom hotelu koji nema solarnu energiju za grijanje vode, nego za to troši naftu.

S novcem teško, jednostavno zato što ga nemamo. Ali možda možemo sudjelovati na neki drugi način, recimo, vodom. Kao i sve, tako i solarne elektrane imaju slabost, jer ako dođe do defekta, onda su mnogo veći prostori ugroženi, a u današnje doba terorizma sve je moguće. Neke zemlje imaju komparativnu prednost za takve elektrane i one će to iskoristiti. Hoće li se Hrvatska u to uključiti, vidjet ćemo, ali mislim da još neće. Hrvatska će se morati i u dalekoj budućnosti, bar 50 godina, oslanjati na naftu, plin, kompenzacijske izvore i uvoz. Riječ je o različitim izvorima kojima koliko-toliko raspolažemo i oko toga treba graditi strategiju. Međutim, ne vjerujem u naše strategije. Imamo ih na desetke, ali nisu dugoročne. Kakva je to strategija koja je na pet godina? To je iluzija.

Što bi Hrvatska trebala učiniti da bude koliko-toliko energetski suverena? Naime, kad govorimo o klasičnim energentima, nafti, plinu ili ugljenu, može se zaključiti da ničega nemamo?

Imamo vodu. Dakle, jedan tanker vode za jedan ili dva tankera nafte. Zašto ne? Ali, mi to ne gradimo, mi ne gradimo terminal za vodu. Gadafi je gradio takve terminale, jer nema vode, Izrael uvozi vodu iz Turske. Imamo nešto čime možemo kompenzirati. Nadalje, morat ćemo se orijentirati na alternativne ili kompenzacijske izvore. Za početak to bi mogla biti solarna energija. U Dalmaciji na svakoj kući može biti kolektor, bar za dobivanje tople vode. Za provedbu toga treba nacionalni program, pa će se zaposliti ljudi koji će to proizvoditi, koji će to montirati, a takvom energijom se i smanjuje zagađivanje. Ne bih dopustio rad ni jednom hotelu koji nema solarnu energiju za grijanje vode nego za to troši naftu.