Europska unija se neće ni na što obvezivati dok se ne obvežu druge nacije, posebno SAD i Kina, a od nerazvijenih je zatražila da i oni smanje emisiju stakleničkih plinova od 15 do 30 posto ispod onoga što su upisali u svoje planove do 2020. godine, te zatražila da izrade planove razvoja bez ugljika do 2012. godine

Ako su nacije odgovorne, one će do 2050. godine proizvoditi električnu energiju bez ugljika tako što će energane na ugljen zamijeniti vjetrenjačama, solarnim kolektorima ili nekim drugim energentom koji ne emitira ugljični dioksid. Na cestama će imati vozila na električni ili pogon nekog drugog čistog energenta umjesto na fosilna goriva. Ako uspijemo, u ovom će se stoljeću rast temperature zaustaviti na 2 stupnja. Ako ne uspijemo, temperatura će rasti do 6 stupnjeva, a to onda znači - globalni rat, riječi su to bivšeg predsjednika Svjetske banke, poznatog britanskog ekonomista Nicholasa Sterna na improviziranom druženju grupe ministara okoliša i znanstvenika na jugu Afrike, dok su čekali da se smiri vrijeme na Antarktici kako bi mogli poći u pohode kontinentu na kojem su vidljivi znaci budućih katastrofa.

Otapanju leda, širenju pustinja, nestajanju jezera... kao predtekstu za ono o čemu Stern govori, već svjedočimo. No, i tragedija rata koji počinje zbog sukoba oko vode, a prerasta u nezamislivu patnju, već je na djelu u Africi. Dakle, sve o čemu znanstvenici već duže govore je tu, sad je samo pitanje hoće li biti u pravu i u svojoj procjeni da bi globalna ekonomska kriza mogla natjerati vlade da zanemare nužnu transformaciju svojih ekonomija ovisnih o ugljiku u nešto novo i opstanku čovječanstva primjerenije.

EU izvrsna u teoriji

Kako stvari zasad stoje, neke se vlade prema klimi ponašaju čak i neočekivano odgovorno i upravo zahvaljujući ekonomskoj krizi mijenjaju svoju industriju u skladu sa Sternovom metaforom - svi nezaposleni građevinari Europe danas bi mogli izolirati kuće diljem kontinenta! To je ideja na kojoj počiva Obamin plan oporavka američke ekonomije s tim da se tamo osim izolacije postavljaju i solarni paneli pa u SAD-u vjerojatno više nema nezaposlenog instalatera. Slično, mada u bitno skromnijoj mjeri, rade i neke europske vlade koje spašavaju svoje automobilske divove upravo tako što ih stimuliraju na proizvodnju vozila na čiste energente.

Europska unija se svojim pristupom problemu posljednjih godina nametnula kao lider u borbi protiv klimatskih promjena. No, okolnosti financijske i ekonomske krize modificirale su i na neki način odgodile liderstvo, ali i pokazale da je ono uglavnom ipak samo teoretske naravi. Ključni dokaz za to dala je odluka šefova 27 država članica EU da za svoj lipanjski summit odgode izjašnjavanje o tome s koliko će novaca pomoći nerazvijenim zemljama da se efikasnije suoče s problemima koji dovode do klimatskih promjena. Kao kakav tvrdoglavi dječarac, predsjednik Europske komisije Barroso na prosvjede zelenih uzvratio je da se »Europska unija neće ni na što obvezivati dok se ne obvežu druge nacije, posebno SAD i Kina«.

Štoviše, umjesto da prezentira svoj dio, Europska unija je od nerazvijenih zatražila da i oni smanje emisiju stakleničkih plinova od 15 do 30 posto ispod onoga što su upisali u svoje planove do 2020. godine. Također od nerazvijenih je zatražila i da izrade planove razvoja bez ugljika do 2012., a od razvijenih da što hitnije razviju sustav trgovine emisijama stakleničkih plinova. No, čini se da, osim što iščekuje reakcije drugih, Europska unija ima i svojih internih problema, odnosno nacija kojima treba pomoći da bi svjetska akcija spašavanja klime bila uspješna. Poljska već duže inzistira da se utvrdi precizan plan na osnovi kojeg će se podijeliti teret financiranja klimatskih promjena, što također još ne nailazi na adekvatan odgovor.

Veliki se mjerkaju, Viktorija nestaje

No, pogledajmo o kakvom se novcu radi. Zeleni u Europskom parlamentu izračunali su da bi razvijene zemlje trebale godišnje osiguravati najmanje 100 milijardi eura, od čega bi europski dio bio oko 30 milijardi eura. Greenpeace smatra da bi se u prosincu u danskom glavnom gradu Kopenhagenu svjetski lideri trebali obvezati na godišnju pomoć zemljama u razvoju u visini od najmanje 110 milijardi eura do 2020. godine, s tim da bi po njihovoj računici europski dio iznosio 35 milijardi eura. Neki drugi izvori govore, a s tim se slaže i Europska komisija, o najmanje 175 milijardi eura godišnje do 2020. godine, s tim da bi se polovica tog novca trošila za potrebe u razvijenim državama. Kako bilo, izvan svake sumnje je da se radi o velikom novcu koji treba osigurati.

No, prisjetimo se samo kako je brzo nađen novac kada je trebalo pomagati bankama pogođenim globalnim financijskim krahom. Europska unija je dosad, najvećim dijelom u banke, ubrizgala oko 400 milijardi eura, a SAD daleko više od trilijuna, a toliko uskoro na različite namjene namjerava još uložiti u podršku razvoju gospodarstva. Doduše, jedan dio tog novca imat će izravnog utjecaja i na spašavanje klime jer se uložilo u nove, ekološki čiste proizvodnje. Ipak ostaje činjenica da je sposobnost razvijenih da brzo reagiraju na probleme kojih su direktni svjedoci koliko dobra, jer govori o njihovoj efikasnosti, toliko i zabrinjavajuća. Naime, na prostoru na kojem su se smjestile razvijene države još nisu u toj mjeri vidljivi prvi znaci ekološke kataklizme kojoj srljamo kao što se to vidi na, recimo, jezeru Victoria, između Ugande i Konga u Africi.

To je jezero veličine 80.000 četvornih kilometara vitalno za sve oko njega i ključno kao izvor vode za rijeku Nil, a ona je pak vitalna za sve države kroz koje prolazi jer bez nje nema vode i hrane za desetke milijuna ljudi. Razina vode u jezeru Viktorija je u posljednjih šest godina smanjena za tri metra, a glavni uzrok je, dakako, rast temperature i manje kiše!

Što mogu učiniti vlade siromašnih država Konga i Ugande? Baš ništa, jer one ničim ni ne ugrožavaju Zemljinu klimu. One mogu samo promatrati kako razina vode i dalje pada, dok se »veliki« mjerkaju u očekivanju tko će prije otkriti svoje karte. Odluka EU da pričeka druge da bi vidjela koliko, kada i kako će i ona dati svoj doprinos globalnoj bitki za spas klime odista ne ulijeva nadu. Moguće je dakako da se radi o nužnoj racionalnosti u pristupu jer europski fondovi i njena ekonomija su gotovo iscrpljeni, no ona će zajedno s drugim velikim zagađivačima - Kinom, Indijom i SAD-om - morati pronaći model što hitnijeg angažmana i oko klimatskih promjena jer, propusti li se trenutak, a ekonomska kriza paradoksalno daje najveću šansu, više se ništa neće moći napraviti. Osim da svi zajedno gledamo kako i dalje pada razina vode u jezeru Viktorija ili uskoro u nekom bližem europskom jezeru.

Nije šija nego vrat

Yvo de Boer, izvršni tajnik UN-ove konvencije o klimatskim promjenama iznimno je nezadovoljan odgađanjem Europske unije. »Bez jasnog opredjeljenja razvijenih nacija neće biti ni dogovora u Kopenhagenu«, kazao je de Boer.

On smatra da Europska unija i njena Komisija mijenjaju svoj pristup klimatskim promjenama tražeći od nerazvijenih da i oni smanje svoje emisije te osiguraju određene standarde kojima će poboljšati svoju industrijsku efikasnost u zamjenu za pomoć razvijenog svijeta. Europski povjerenik za okoliš Stavros Dimas je na to dogovorio s dubokim uvjerenjem da »države u razvoju moraju unaprijediti svoje strategije i planove smanjivanja emisije ugljičnog dioksida prije nego se mi obvežemo na to da ćemo im pomoći konkretnim novcem«.

No, tvrdi, ne radi se o pristupu - ti meni plan ja tebi novac - već o tome da je potrebno čitav svijet osvijestiti da će samo zajednička akcija u borbi protiv klimatskih promjena polučiti rezultate.