Prva tri mjeseca od katastrofe koja se dogodila u japanskoj nuklearki Fukushima Daiichi su već iza nas. Katastrofi se još ni izdaleka ne nazire kraj, daljnja eskalacija problema stalno visi u zraku, a potraga za metodom kojom bi se uspjelo nuklearku staviti pod kontrolu te zaustaviti istjecanje radioaktivnih i visoko toksičnih materijala u okoliš, još nije dala rezultata. Napori da se aktualna nuklearna katastrofa stavi pod kakvu takvu kontrolu mogli bi u najboljem slučaju trajati još mjesecima, a sanacija posljedica sigurno će uz velike okolišne, ljudske i gospodarske žrtve trajati desetljećima. Osim još uvijek poprilično neuspješnih pokušaja ovladavanja situacijom i zaustavljanja istjecanja radijacije, nuklearna industrija intenzivno ulaže napore u još nekoliko aktivnosti, od kojih im prioritetne predstavljaju napori u zaustavljanju ili barem usporavanju istjecanja istinitih informacija o stanju u nuklearki i na terenu, te napori za prebacivanje troškova prouzročenih nuklearnom tehnologijom na porezne obveznike.

Po sistemu kuhane žabe kojoj se voda polako zagrijava pa ne uspijeva shvatiti opasnost, javnost se doziranim informacijama postepeno privikava na stvarno stanje koje je od početka vrlo loše. U početku se čak pokušalo osporiti da postoje bilo kakvi ozbiljniji problemi, nakon toga se priznalo da ipak postoje problemi s hlađenjem, ali se tvrdilo da su jezgre reaktora neoštećene i tako redom. Ali reaktori i bazeni s odgorenim gorivom pričali su svoju priču koju nije bilo moguće potpuno zataškati jer su se zgrade reaktora počele rasprskavati kao glineni golubovi na streljani. Slično je bilo i sa zonama evakuacije. Prvo je proglašena zona evakuacije od 3 km oko nuklearke, pa ubrzo 10 km, da bi završilo na zoni od 20 km s preporukama o načinima kretanja u zoni do 30 km. Određivanje razine kojom se označava težina problema u nuklearki imalo je istu sudbinu. Prvo je pridijeljen nivo 4 s namjerom da se dojam ozbiljnosti situacije drži na razini ispod nesreće u Three Mile Island (1979.) kojoj je Po sistemu kuhane žabe kojoj se voda polako zagrijava pa ne uspijeva shvatiti opasnost, javnost se doziranim informacijama postepeno privikava na stvarno stanje koje je od početka vrlo lošebio pridijeljen nivo 5, pa se nivo nerado ipak podigao na broj 5, te je nakon dosta čekanja podignut na najvišu razinu te skale, nivo 7, koji je do tada bio pridijeljen jedino katastrofi u Černobilu (1986).

Sadašnja situacija na terenu je slijedeća. U reaktorima 1, 2 i 3 dogodilo se potpuno taljenje jezgri (core meltdown). Iako se to spominjalo u medijima od samog početka, tu činjenicu je vlasnik elektrane Tepco priznao tek nakon više od dva mjeseca. Takav događaj nuklearni stručnjaci obično spominju kao najgori mogući scenarij i uz to odmah dodaju da je vjerojatnost tog događaja toliko mala da tu opasnost možemo zaboraviti i mirno spavati. Međutim, u Fukushimi se odvija lošiji scenarij od tog slučaja. Već se duže vrijeme spominje mogućnost pojave pukotina na reaktorskim posudama i prodiranje rastopljenog nuklearnog goriva u vanjsku zaštitnu posudu (melt-through), a da su donedavne pretpostavke točne, prije par dana potvrdila je i japanska vlada. Takva situacija dodatno komplicira iznalaženje rješenja za ovladavanje katastrofom. Krovovi reaktorskih zgrada 1, 3 i 4 su razneseni u eksplozijama, pri čemu je posebno zanimljiva eksplozija koja se odigrala u reaktorskoj zgradi 3, jer tamo se nalazi reaktor koji koristi tzv. MOX gorivo koje je mješavina uranovog i plutonijevog oksida. Prema snimci eksplozije na kojoj se vidi njena usmjerenost prema gore, stupu prašine tijekom eksplozije te količini izbačenog materijala, moguće je da se ona odigrala u bazenu s odgorenim gorivom iz tog reaktora te da se na tom mjestu dogodilo i nešto više od eksplozije vodika.

Neki stručnjaci, a među njima i profesor Christopher Busby, član European Committee on Radiation Risks, čak navode i stvaranje kritične mase kao mogući uzrok eksplozije. Zgrada reaktora 4, koji u trenutku potresa nije bio u funkciji, raznesena je eksplozijom vodika koju je uzrokovao bazen s odgorenim gorivom, jer se razljutio na stručnjake zbog premalo dobivene pažnje u odnosu na prva tri reaktora. U ovoj eksploziji nije raznesen samo krov zgrade, već je ozbiljno narušena i stabilnost cijele zgrade koja prijeti urušavanjem, a da podsjetim, dizajn ovog tipa nuklearnih elektrana, koji je stvoren radom nadmoćnih umova vrlih nuklearnih stručnjaka, ima bazene s nuklearnim otpadom smještene u gornjim dijelovima zgrade, odnosno iznad samih reaktora. Pukotine u tim bazenima već stvaraju ogromne probleme pri uspostavi stabilnog hlađenja odgorenog goriva u njima, a što bi se dogodilo ukoliko se cijela zgrada uruši, nije teško zamisliti. Nuklearni stručnjaci to bi vjerojatno proglasili svojim novim dostignućem, jer bi napokon ostvarili vlastite snove o trajnom odlaganju nuklearnog otpada u okoliš i to na tuđi račun.

Nedavno je također objavljeno kako je topljenje jezgre reaktora 1 nastupilo već u prvih pet sati nakon potresa te da je tome vjerojatno doprinio i ljudski faktor kroz neadekvatno reagiranje na nastalu situaciju. Osim toga, procjena količine radioaktivnosti koja je prvih dana katastrofe završila u okolišu sada iznosi 770 000 terabekerela, što predstavlja dvostruko veću vrijednost u odnosu na početne procjene. Nove procjene su na razini oko 20 posto službenih procjena za Černobil. Ono što se trenutno događa i još će se još dugo događati u toj nuklearki ukazuje na veliku ranjivost i nesigurnost nuklearnih elektrana te nespremnost i nesposobnost nuklearne industrije da djeluje u takvim situacijama. Nuklearci već po običaju, nakon svake nove katastrofe uzrokovane svojom tehnologijom ponosno izjavljuju kako su sada puno naučili i da će nove nuklearke biti još sigurnije nego dosadašnje. Dok njihove izjave više podsjećaju na jednu recitaciju koje se sjećam iz osnovne škole, a ide otprilike ovako: "Učili su učili od srijede do petka, al se nisu makli dalje od početka...", drugi analitičari ozbiljno ukazuju da su terorističke skupine iz ove situacije doista mogle naučiti važnu lekciju. Ta lekcija im je donijela bitno saznanje kako se nije potrebno zamarati planiranjima otmica velikih aviona koje bi zabili u nuklearku ili raznim drugim kompliciranim rješenjima, već je dovoljno onesposobiti Izbacivanje nuklearki iz upotrebe će vjerojatno izazvati kratkoročne probleme u opskrbi električnom energijom, ali će dugoročno ukloniti velike ekološke, gospodarske i zdravstvene rizikhlađenje reaktora ili bazena s odgorenim gorivom na samo par sati, a nuklearna tehnologija će učiniti sve ostalo što je potrebno za kreiranje dugoročne ekološke, gospodarske i zdravstvene katastrofe.

Svoju lekciju ponovo je morao naučiti i poslovni sektor, jer su dionice i kreditni rejting Tepcoa rangirani kao smeće te mu prijeti potpuni kolaps, a veliki dio tih dionica u svom vlasništvu ima financijski sektor, što će sigurno "poticajno" utjecati na ukupno gospodarstvo Japana. Procjene za nadoknadu šteta penju se i do 130 milijardi dolara. Procjene šteta nastalih izlijevanje nafte nakon katastrofe naftne platforme Deepwater Horizont u vlasništvu BP-a su oko 20 milijardi dolara. Lekciju su naučile i neke političke elite u svijetu, pa je od nuklearnih elektrana odustao cijeli niz država. Najzanimljiviji primjeri među njima su Njemačka, Švicarska, Japan i nakon referenduma ovog vikenda Italija. Njemačka želi iz upotrebe izbaciti sve nuklearke do 2022. godine. Do prije par mjeseci Švicarska je planirala svojih pet nuklearnih elektrana zamijeniti novima, ali sada želi odustati od tih planova. Švicarska vlada je pokrenula postupak izbacivanja nuklearnih elektrana iz svog energetskog miksa do 2034. godine. Parlament je već odobrio tu odluku, a čeka se još odluka gornjeg doma. Iz Japana su u početku stizale vijesti kako se neće odustati od nuklearnog programa, ali je iznenada došlo do obrata.

Japanski premijer Naoto Kan objavio je 10. svibnja ove godine da Japan odustaje od gradnje četrnaest planiranih reaktora. Japan je prije katastrofe imao 54 reaktora iz kojih je namirivao 29 posto svojih potreba za električnom energijom. Trenutno je u upotrebi svega 36 posto njihovih ukupnih nuklearnih kapaciteta. Vrlo je izgledno da će se taj postotak dodatno smanjiti zbog regulative koja u Japanu zahtjeva gašenje reaktora uz servisiranje i inspekcije svakih trinaest mjeseci, a za ponovno puštanje u pogon potrebna je suglasnost lokalnih vlasti koje sada zbog očigledno opravdane zabrinutosti uskraćuju te suglasnosti. Japan i Njemačka, treće i četvrto svjetsko gospodarstvo vrlo ozbiljno rade na tome da izbace nuklearne elektrane iz upotrebe na svom teritoriju. Ti planovi će im vjerojatno izazvati kratkoročne probleme u opskrbi električnom energijom, ali dugoročno će im ukloniti velike ekološke, gospodarske i zdravstvene rizike koji su neizbježan aspekt nuklearnih elektrana. Dosadašnji tijek nuklearne katastrofe u Fukushimi ponovo je razotkrio svu bijedu nuklearne tehnologije i metode stalnog "stručnog" obmanjivanja javnosti od strane nuklearne industrije.