Kraj nedavno završene godine bio je u znaku kopenhagenske konferencije koja je „trebala spasiti klimu". Do obvezujućeg dogovora nije došlo, međutim, slagali se s ovim ili onim teorijama o svjetskoj klimi, o rješenjima i stupnju alarmantnosti, kopenhagenski su događaji nedvojbeno skrenuli pozornost da je ljudskom ponašanju potrebno ozbiljno i hitno preispitivanje. Može li se pak Hrvatska othrvati utapljanju u močvari sljedbeništva velikih, koje je na kraju zagovarao i predsjednik Republike u Kopenhagenu ("kada uđemo u EU slijedit ćemo EU...")?

Za početak odlučili smo pobrojiti najveće probleme kojima je opterećen hrvatski odnos prema okolišu i prirodi. Za mišljenje smo upitali desetak građana Hrvatske koji se na neki način bave okolišem, bilo u civilnom društvu, politici, poslovanju, znanosti, medijima.

Na prvi pogled ne čini se da Hrvatskoj nedostaje regulacije. „Hrvatska je u posljednjih pet godina usvojila više stotina zakonskih i podzakonskih propisa za područje očuvanja prirode (2 strategije, 25 zakona, četrdesetak pravilnika, više od 30 uredbi) i zaštite okoliša (2 strategije, 7 zakona i više od 150 pravilnika i uredbi), te se obvezala za provedbu više od 100 EU direktiva i međunarodnih konvencija i protokola, pobrojala je Ljiljanka Mitoš-Svoboda, urednica magazina za okoliš Alert i članica Savjeta za održivi razvoj i zaštitu okoliša.

Međutim, unatoč svim tim papirima, direktor industrijske ekologije u Holcimu Žarko Horvat ističe da u Hrvatskoj ne postoji strateško promišljanje. „Skloni smo parcijalnom, a ne participatornom pristupu, tako da donosimo strategije zaštite Žarko Horvat: Budući se donose usko specijalizirane studije, nemoguće je ostvariti suživot različitih strategija. Doslovce, implementacija jedne isključuje implementaciju druge okoliša, razvoja gospodarstva, očuvanja ruralnih područja i njihova razvoja, razvoja turizma, poljoprivrede itd. Budući se donose usko specijalizirane studije, sadržaj dokumenata je praktički uvijek inkompatibilan s pojedinim ili mnogim drugim dokumentima, te samim time ne da ne postoji sinergija, već je uopće nemoguće ostvariti suživot različitih strategija. Doslovce, implementacija jedne isključuje implementaciju druge (ili drugih)", tvrdi Horvat.

Ne čude proturječnosti u dokumentima kada već u organizaciji institucija postoji niz proturječnosti, tako su resori graditeljstva i zaštite okoliša u istom ministarstvu iako su očito sukobljeni po interesima. „Da stvar bude paradoksalnija, graditeljstvo je u Ministarstvu zaštite okoliša, ali nije zaštita prirode, koja se nalazi u resoru Ministarstva kulture", upozorava predsjednik Zelene akcije Tomislav Tomašević.

  I većina ostalih sudionika H-alterove ankete spominje inflaciju dokumenata, njihovo neprimjenjivanje u praksi, loše rađene zakone i strategije. Crni primjer je i nedavno donesena energetska strategija, koja nije usklađena sa strategijom održivog razvoja.

„Dok sve iole normalnije vlade razmatraju do kada se i kako može izaći iz ovisnosti o fosilnim gorivima, Hrvatska kao osnovicu svoje energetske budućnosti uzima uvozni ugljen, dok se npr. solarna energija prepušta hobistima i entuzijastima", ističe Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera, a Dražen Šimleša komentirao je da „gotovo da nema zemlje koja toliko obiluje određenim obnovljivim izvorima energije, a toliko ih sramežljivo i usporeno promovira i koristi".

Energetsku strategiju temeljimo na prljavim izvorima energije, a postojeće velike zagađivače ne možemo kontrolirati, što stvara slučajeve poput grada Siska. „Sisak sam izabrao i zato što je u njegovom primjeru očita korporativno-politička-pravosudna sprega koja dozvoljava zagađenje opasno za zdravlje stanovnika nekog područja", kaže Šimleša.

Takvoj situaciji pogoduje i raširena korupcija, zbog koje dolazi i do cijelog niza drugih Dražen Šimleša: Gotovo da nema zemlje koja toliko obiluje određenim obnovljivim izvorima energije, a toliko ih sramežljivo i usporeno promovira i koristi problema. Gradski se prostori devastiraju zbog interesa poduzetnika i građevinara, obala se ubrzano betonizira, zrak zagađuje, a otpad samo što nas ne zatrpa.

„Već godinama govorimo o strategijama, planovima i programima, ali žalosna istina je da 2010. godine u Hrvatskoj ne postoji nijedan centar za gospodarenje otpadom", ističe saborska zastupnica SDP-a i potpredsjednica Odbora za zaštitu okoliša Mirela Holy.

Spomenut je i niz drugih infrastrukturnih problema, od raspada transportnog sistema do kanalizacijskog nereda koje dovodi do zagađenja mora, rijeka, tla, a sustavno uništavanje poljoprivrede također se našlo na listi. „Sve više analitičara kao sljedeću krizu predviđa krizu hrane, ponajprije zbog klimatskih promjena", ističe Piršić, koji je baš klimatske promjene i hrvatski odnos spram njih stavio na prvo mjesto svoje liste. Međutim, nije zaboravljena i druga strana problema s poljoprivredom, nekontrolirana upotreba pesticida, herbicida i drugih otrova, kao i prijetnja od GMO-a. „Prijeteće liberaliziranje proizvodnje i uvoza GMO-a u Europskoj Uniji sasvim sigurno će se odražavati i na Hrvatsku, pri čemu je ona ipak, za razliku od nekih drugih zemalja, još uvijek u prilici da sačuva svoj politički i biotički suverenitet", rekao je Hrvoje Jurić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

„Ovo ne bi ni Superhik bolje izveo. Stajat ćemo u redovima za hranu i gurati loptice u rupe", komentirao je pak Šimleša Zakon o poljoprivrednom zemljištu i Zakon o golfu.

„Zakon o golf igralištima je najnoviji primjer ozakonjene devastacije prirodnih resursa poput vrijednog šumskog i poljoprivrednog zemljišta od strane krupnog građevinskog biznisa. Postoji sve veći pritisak privatnog sektora na prirodne resurse poput zaliha pitke vode, morske obale, šuma, poljoprivrednog zemljišta i biološke raznolikosti", tvrdi i Tomašević.

Dušica Radojčić iz Zelene Istre ističe da je „za utvrđivanje 'veličine' nekog problema najvažnije pitanje može li se problem riješiti ili zaustaviti, možemo li pravilnim ponašanjem obnoviti resurs ili zdravlje okoliša". Rasprodaja prirodnih resursa sigurno je teško popravljiva.

Iza svega stoji politika, pa je Mirela Holy na prvo mjesto najvećih problema zaštite okoliša i prirode stavila „to što zaštita okoliša u Hrvatskoj nije prioritetno političko pitanje". „Sve dok političke elite ne prepoznaju zaštitu okoliša i prirode kao važno političko pitanje, neće biti značajnijih konkretnih pozitivnih iskoraka u ovom pravcu", kaže Holy.

Urednik HTV-ove emisije posvećene ekološkim temama Eko zona, Mladen Iličković, dodaje i druge slojeve društva. „Potkupljivi i uplašeni stručnjaci i znanstvenici koji građevinskoj mafiji, velikim onečišćivačima i Hrvatskim vodama potpisuju bilo kakve dozvole, i nezainteresirani novinari, urednici, nacionalni političari i lokalni šerifi. Slabost ljudske prirode pomiješana je s općim nepostojanjem moralnih mjerila."

U negativnom kontekstu više je puta spomenuto djelovanje Hrvatskih voda, koje pod krinkom raznih radova vade šljunak, ugrožavaju bioraznolikost i preagresivno djeluju na okoliš.

Uz kritiku prema političarima, nezainteresiranim medijima i korumpiranim stručnjacima, imamo i nedovoljno educiranu javnost koja ne vrši uvijek učinkovit Mirela Holy: Već godinama govorimo o strategijama, planovima i programima, ali žalosna je istina da 2010. godine u Hrvatskoj ne postoji nijedan centar za gospodarenje otpadom civilni pritisak. „Da je Hrvatska društvo bogatih građana, onih koji ne moraju kopati po kontejnerima da bi preživjeli, bi li i tada sustav prikupljanja pet ambalaže ostvarivao jednak učinak? Uvjeren sam da ne bi", tvrdi Horvat koji smatra da „ulaganje u razvoj svijesti potrošača koji će svojim odabirom utjecati na ponašanje čimbenika u dobavljačkom lancu znatno više doprinosi čistom okolišu nego nametnute mjere".

„Postojeća razina ekološke svijesti, odnosno bioetičkog senzibiliteta, reflektira se kako na cjelokupni prirodni okoliš i na ne-ljudska živa bića, tako i na sam ljudski svijet", ističe i Jurić. „Pomaci na tom planu bili bi još i veći i učinkovitiji da nisu tako jake sistemske kontratendencije. Pritom mislim prvenstveno na ekonomsko-politički sistem u kojem živimo, tj. na spregu neoliberalističkog kapitalizma i konzumerističkog drivea, s jedne strane, te partitokratsko-birokratske politike i sustavne pasivizacije građana, s druge strane", upozorava.

Prije tri godine radila sam sličnu anketu i spisak je bio sličan. Može li itko od nas reći da ni na koji način ne sudjeluje, djelovanjem ili pasivnim promatranjem, u nijednom od ovdje pobrojanih crnih rupa u kojima prijeti utapanje hrvatskih prirodnih resursa i ljepota?

Top lista

Sljedećih pet problema naši su sugovornici najčešće spominjali, pa ih na osnovu toga možemo istaknuti kao najneuralgičnije točke u ovom trenutku kad se radi o ekologiji:

1. Zakoni, strategije i Ministarstva - Prvo mjesto zauzeli su problemi koji proizlaze iz nepostojanja smislenih strategija, proturječnosti postojećih strategija, loših zakona, zakona koji se ne provode, Ministarstava koja ne surađuju. Sve to znatno utječe na produbljenje svih ostalih nabrojanih problema.

  2. Voda - Od rada Hrvatskih voda preko kanalizacijskih sustava i onečišćenja mora do odnosa prema vodi kao resursu, voda je našla svoje mjesto na ljestvici. Problemi vode, kao i oni energije i tla, mogu se staviti i pod zajednički nazivnik neodrživog korištenja prirodnih resursa.

  3. Energija i klimatske promjene - Energetska strategija temeljena na uvoznom ugljenu, s tim povezano zagađenja zraka, istovremeno zanemarivanje obnovljivih izvora energije za koji Hrvatska ima veliki potencijal, blamaža u Kopenhagenu.

  4. Tlo i hrana - Pretvaranje poljoprivednih zemljišta u građevinska, od Zakona o poljoprivrednom zemljištu preko Zakona o golfu, uništavanje poljoprivrede, zagađenje tla, korištenje kemikalija, prijetnja od GMO-a. Hrvatska hranu uvozi, a dok je tako, ne može biti govora o održivom razvoju.

  5. Urbanizacija i gradski okoliš - Investitori mijenjaju GUP-ove kako im se prohtije, Zagreb ima više automobila od Beča po glavi, a reciklira pet puta manje, obala se prekomjerno urbanizira, pa bespravna gradnja, nekvalitetna gradnja, sve začinjeno korupcijom koja je naravno dio problema i svih gore navedenih točaka. Gradovi se organiziraju prema potrebama kapitala, a ne javnog interesa.  

Kako su glasali?

Mirela Holy, saborska zastupnica SDP-a i potpredsjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša

1. Na prvo mjesto najvećih problema zaštite okoliša i prirode stavila bih to što zaštita okoliša u Hrvatskoj nije prioritetno političko pitanje. Sve dok političke elite ne prepoznaju zaštitu okoliša i prirode kao važno političko pitanje neće biti značajnijih konkretnih pozitivnih iskoraka u ovom pravcu.

2. Drugi najveći problem vidim u nedovoljnoj senzibiliziranosti i educiranosti hrvatske javnosti za pitanja zaštite okoliša i prirode. S obzirom da nema civilnog pritiska na političke elite da krenu učinkovito rješavati najvažnije tzv. ekološke probleme, izostaju i konkretne mjere u ovom području.

3. Treći problem je nepostojanje sustava gospodarenja otpadom. Mi već godinama govorimo o strategijama, planovima i programima, ali žalosna istina je da 2010. godine u Hrvatskoj ne postoji nijedan centar za gospodarenje otpadom.

4. Četvrti problem je također infrastrukturan i odnosi se na kanalizacijske sustave i sustave odvodnje kojih još uvijek u velikom dijelu Hrvatske nema, a kada i imamo mreže, nemamo sustave za pročišćavanje otpadnih voda, kako komunalnih, tako i industrijskih. To ukazuje na to da se Hrvatska prema vodi ne odnosi kao prema iznimno važnom strateškom resursu.

5. Peti problem je neodrživo, bahato i neodgovorno iskorištavanje prirodnih resursa bez obzira radi li se o mineralnim sirovinama (Hrvatska je Eldorado za ilegalno šljunčarenje koje otvara rane u vodonosnicima i trajno ugrožava naše iznimno vrijedne vodne izvore), neekološkoj poljoprivredi kojom trajno kemikalijama trujemo tlo, vode i zrak, neodrživom izlovu riba i siromašenju mora, za okoliš i prirodu vrlo invazivnom masovnom turizmu a'la Cro, nepostojanju sustava gospodarenja otpadom, rasipanju vodnog bogatstva gubitcima iz vodovodnih mreža i sl.

Žarko Horvat, direktor industrijske ekologije u tvrtki Holcim

  1. Nedostatak sveobuhvatne općenite razvojne strategije koja bi jasno ukazala što se može postići a što ne (ponavljam, riječ je o konsenzusu - ili najmanje lošeg rješenja za sve dionike).

2. Izuzetno nizak stupanj demokratske kulture (u što bi spadalo: nedostatak kulture uvažavanja tuđeg mišljenja, diskriminacija (manjine od strane većine ali i obrnuto, ponekad čak i od pojedinca), ne uvažavanje struke ali i manipulacija "stručnošću", prihvaćanje linije manjeg otpora kako bi se izbjegla konfrontacija).

3. Korupcija (svi oblici), a ona je posljedica loše -

4. Legislative (da se razumijemo - zakone znamo napisati (zanemarimo na trenutak gornju napomenu i problem broj 1), ali oni su samo dio sustava - na implementaciji uvijek zakažemo; međutim, indikativno je da ćemo prvo mijenjati zakone ako nešto ne funkcionira, pa tako postajemo preregulirani sustav koji je preskup i daleko od učinkovitoga).

5. Pogrešna percepcija poslovnog sektora (poslovni sektor se isključivo promatra kao bad guys - kao da sustav bezakonja jedino njima odgovara; naprotiv, primjeri iz organiziranih zemalja (pri čemu postoje izuzeci koji uvijek samo potvrđuju pravilo) ukazuju da manje regulative i više povjerenja u tržišne mehanizme ostvaruju znatno kvalitetnije rezultate u
svakom području pa tako i u zaštiti okoliša i prirode. Više ulagati u razvoj svijesti potrošača koji će svojim odabirom utjecati na ponašanje čimbenika u dobavljačkom lancu znatno više doprinosi čistom okolišu nego nametnute mjere (pitanje: da je Hrvatska društvo bogatih građana, onih koji ne moraju kopati po kontejnerima da bi preživjeli, bi li i tada sustav prikupljanja pet ambalaže ostvarivao jednak učinak? Ja sam uvjeren da ne bi!).

Mladen Iličković, urednik emisije Eko zona, HTV

1. Loši strateški dokumenti - loša energetska strategija koja predlaže veću ovisnost o fosilnim gorivima i energetsku rastrošnost uz podcjenjivanje obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti, strategije gospodarenja otpadom s premalim udjelom izbjegavanja, smanjivanja i recikliranja otpada, loši prostorni planovi.

2. Slabi nadzor i kontrola velikih onečišćivača - INA-e, HEP-a, Petrokemije cementara, Rockwoola - odnos prema zraku.

3. Potkupljivi i uplašeni stručnjaci i znanstvenici koji potpisuju građevinskoj mafiji, velikim onečišćivačima i Hrvatskim vodama bilo kakve dozvole i nezainteresirani novinari, urednici, nacionalni političari (nepostojanje parlamentarne zelene stranke i nepostojanje zelenih tema u političkom diskursu, kampanjama...) i lokalni šerifi- slabost ljudske prirode pomiješana s općim nepostojanjem moralnih mjerila.

4. Hrvatske vode - preskupi, nepotrebni i po prirodu i njezinu bioraznolikost preagresivni radovi, ilegalno šljunčarenje i zagađenje voda - odnos prema vodama.

5. Impotentna i samo deklarativna zaštita prirode, renđeri bez oružja i ingerencija, neograničen ulazak turista u nacionalne parkove, gospodarska aktivnost u parkovima prirode (kamenolomi), ilegalno šljunčarenje, persefolia na Kornatima, neobrazovanost seljaka i nekritična uporaba pesticida i mineralnih gnojiva, poticaji za mesnu industriju koja ima lošu
ekološku bilancu...

Dr. sc. Hrvoje Jurić, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 

1. Genetički modificirani organizmi (GMO). Za razliku od situacije od prije desetak godina, Hrvatska se danas nalazi u fazi obrane od GMO-a. Na prvoj crti obrane nalaze se ekološke organizacije, nekorumpirani znanstvenici i veći dio javnosti, a na drugoj strani nerazumna politika hrvatskih vlasti, te pritisci američke administracije i multinacionalnih kompanija, u sprezi s onim znanstvenicima koji su iz ovih ili onih razloga žestoki zagovornici GMO-a. Prijeteće liberaliziranje proizvodnje i uvoza GMO-a u Europskoj Uniji sasvim sigurno će se odražavati i na Hrvatsku, pri čemu je ona ipak, za razliku od nekih drugih zemalja, još uvijek u prilici da sačuva svoj politički i biotički suverenitet.  

2. Voda. Situacija s vodnim blagom je slična situaciji s GMO-ima, s tom razlikom što problematika vode još nije ni stavljena na dnevni red na onaj način koji bi odgovarao važnosti problema. Kod nas, primjerice, još nije dovoljno osviještena činjenica da je pitka voda, koje još imamo u izobilju, u svjetskim razmjerima gledajući, luksuz. Stoga se na vrijeme trebaju osigurati izvori pitke vode, i to kako od mehaničkog, kemijskog i svakog drugog zagađenja, tako i od privatizacije. Ali hidropolitika se ne tiče samo izvora pitke vode, nego i zaštite prirode u cjelini, a u tom je smislu najvažnije spriječiti zagađenje svih vodnih područja, te izgradnju novih hidrocentrala. 

3. Izvori i potrošnja energije. Hrvatska je zemlja bogata prirodnim blagom, a siromašna vizijama i idejama. O tome svjedoči nepostojanje vizionarske ili barem iskreno zabrinute (a ne tek kratkoročne i pragmatične, ekonomskim interesima motivirane) energetske strategije koja bi promovirala tzv. alternativne izvore energije. Također, treba početi raspravljati i užurbano djelovati po pitanju smanjenja potrošnje energije. To je, naravno, nepopularan zahtjev, ali na njemu treba inzistirati, jer tako rijetko naši građani čuju da bi današnja rasipnost mogla dovesti do prisilnog odricanja u budućnosti.  

4. Urbana ekologija. Treba promišljati pitanje širenja gradova i naselja (s pratećom urbanom infrastrukturom) nauštrb koliko-toliko očuvanih prirodnih predjela, kao i pitanje organizacije gradova i naselja prema interesima krupnoga kapitala, a ne prema potrebama njihovih stanovnika. Imajući u vidu konotacije koje sadrži pojam grada (civitas, polis, urbis), ova su pitanja i civilizacijska i politička i urbanistička. Izdvajam "autocestizaciju" zemlje, "betonizaciju" jadranske obale i drugih krajeva, te "hotoizaciju" gradova. To su zadaci ne samo za intenzivnije stručne rasprave i političko odlučivanje, nego i za masovniju građansku pobunu. 

5. Mentalna ekologija. Naposljetku (a, zapravo, prije svega) treba navesti postojeću razinu ekološke svijesti, odnosno bioetičkog senzibiliteta, koja se reflektira kako na cjelokupni prirodni okoliš i na ne-ljudska živa bića, tako i na sam ljudski svijet. Pomaci na tom planu (o kojima svjedoče brojne nevladine organizacije i grassroot građanske inicijative, kao i diskusije u stručnim krugovima) bili bi još i veći i učinkovitiji da nisu tako jake sistemske kontratendencije. Pritom mislim prvenstveno na ekonomsko-politički sistem u kojem živimo, tj. na spregu neoliberalističkog kapitalizma i konzumerističkog drivea, s jedne strane, te partitokratsko-birokratske politike i sustavne pasivizacije građana, s druge strane.  

Ljiljanka Mitoš Svoboda, urednica osječkog magazina za okoliš Alert i članica Savjeta za održivi razvoj i zaštitu okoliša

1. Razdvojenost zaštite okoliša od očuvanje prirode u dva ministarstva, ministarstvo kulture i ministarstvo zaštite okoliša, inflacija propisa, disharmonija u primjeni, neprimjena, ignoriranje, krivo tumačenje propisa, neznanje i slaba međusektorska informiranost.

2. Nesuradnja vlade RH i ministarstava međusobno u zastupanju jedinstvene politike zaštite okoliša i održivog razvoja, a zatim nesuradnja, nikakvi ili vrlo slabi kapaciteti ni ljudski resursi za provedbu propisa i standarda zaštite okoliša kod lokalne samouprave, a cijela nesuradnja se projicira na nevladin sektor.

3. Uništavanje gradskog okoliša i urbane bioraznolikosti radi „pripuštanja" investitora-građevinaca i popuštanja njihovim ultimatumima za mjenjanjem GUP-ova, isključivo u privatnom novčarskom interesu.

4. Nedosljednost državne administracije u provedbi sankcija protiv bespravnog građenja i betonizacije morske obale, a ova nedosljednost se opet projicira na nedosljednost kod djelovanja civilne scene.   

5. Ignoriranje, zataškavanje i guranje pod tepih problema oko otpadnih voda, komunalnih i industrijskih, te popuštanje pred lažnim monopolom Hrvatskih voda koje nemaju zakonsko pravo "gospodariti" nego eventualno "upravljati" vodnim bogatstvom.

5a. Problem odnosa poljoprivrednika i države, njihova obostrana bahatost i bezobrazluk u inzistiranju i davanju državnih poticaja, koje troše za zagađivanje i uništavanje tla i prirode nekontroliranom upotrebom pesticida, herbicida i sličnih otrova, te proizvodnju loše i opasne hrane, kojom nas truju. 

Vjeran Piršić, Eko Kvarner

1. Klimatske promjene i očekivane posljedice te autizam Vlade RH glede toga. Vlada RH tvrdi da Hrvatska smanjuje emisiju CO2 za pet posto. Ali nedavno je Odbor za klimu poništio odluku kojom nam je davao bonus za 1990. kao polazišnu točku od 3,5 milijuna tona CO2. Hrvatska će se žaliti, ali ipak se radi o šest posto CO2 više do 2020., dok razvijene zemlje govore o 25 do 40 posto manje. Bruka i sramota za RH.

2. Totalno suluda energetska strategija. Sabor je prije nekoliko tjedana usvojio dokument kojim se definira energetska budućnost Hrvatske. U tom dokumentu predviđa se energetsko vraćanje Hrvatske u 19. stoljeće. Jer, dok sve iole normalnije vlade razmatraju do kada se i kako može izaći iz ovisnosti o fosilnim gorivima, Hrvatska kao osnovicu svoje energetske budućnosti uzima uvozni ugljen, dok se npr. solarna energija prepušta hobistima i entuzijastima.

3. Sustavno uništavanje poljoprivrede kako zbog vlastite gluposti tako i zbog interesa uvozničkog lobija. Naime, sve više analitičara kao sljedeću krizu predviđa krizu hrane, ponajprije zbog klimatskih promjena. Više neće biti moguće tako lako kupovati žito u SAD-u, janjetinu na Novom Zelandu i govedinu u Argentini. Zbog transporta kao velikog generatora stakleničkih plinova bit će sve skuplje prevoziti hranu, pa će cijene hrane rasti. A naša "mudra" vlast usred berbe jabuka uvozi ostatke prošlogodišnje berbe iz EU i s time uništava domaće voćare. A takvih je primjera bezbroj.

4. Neracionalna predimenzionirana urbanizacija i nekvalitetna gradnja. Sve donedavno građevinski lobi u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća nije napravio nikakve pomake (s energetskoga gledišta) prema racionalnijoj gradnji. Zamislimo koliko bi danas bilo lakše pripremiti se za klimatske promjene da je netko ranih 70-tih na sušnoj obali i otocima propisao da se svaki objekt mora graditi s instalacijom za skupljanje kišnice.

5. Raspad javnog transportnog sustava. Glavni ponos razularenog građevinskog lobija, hrvatske autoceste u ne tako dalekoj budućnosti mogle bi zjapiti prazne. To se može očekivati zbog neizbježnog manjka i rasta cijene fosilnih goriva i previše sporog prelaska na električnu inačicu automobila. Za razliku od toga, potpuno se zanemaruje razvoj željeznice i pomorskog prometa.

Dušica Radojčić, predsjednica udruge Zelena Istra

Za utvrđivanje "veličine" nekog problema najvažnije je pitanje može li se problem riješiti ili zaustaviti, možemo li pravilnim ponašanjem obnoviti resurs ili zdravlje okoliša. Najveći problemi su oni kod kojih dolazi do nepopravljivih šteta, ireverzibilne degradacije prirode i okoliša, što za posljedicu ima manju kvalitetu života i obolijevanje ljudi. Među tim problemima nalazimo:

1. Trajno uništavanje kvalitetnih poljoprivrednih zemljišta i zemljišta pod šumom zbog izgradnje (npr. golf igrališta, turističkih naselja, i sl.).

2. Uništavanje priobalja zbog neracionalne turističke izgradnje.

3. Usmjerenost ka spaljivanju otpada umjesto ulaganja maksimalnih napora za postizanje visokog stupnja odvojeno sakupljenog i recikliranog otpada.

4. Zagađenje rijeka i mora zbog ispuštanja nepročišćenenih otpadnih voda industrije i kućanstava.

5. Onečišćenje tla i podzemnih voda zbog nepravilnog odlaganja komunalnog i toksičnog otpada, korištenja kemikalija u poljoprivredi, taloženja zagađenog zraka itd.,. gubitak biološke i krajobrazne raznolikosti i drugo.  Rješenje za te probleme treba tražiti u podizanju svijesti i znanja, rješavanju problema korupcije i, vrlo važno, uključivanjem javnosti u odlučivanje o pitanjima s područja zaštite okoliša. Premda bi javna uprava trebala imati zadatak da identificira i provodi javni interes, s vremenom se došlo do zaključka  da državna tijela uprave nisu izvor objektivnog identificiranja i odlučivanja u javnom interesu nego su arbitri među različitim interesima koji postoje, a zna se da su gospodarski i politički interesi uvijek su jači od deklarativnog i neobavezujućeg prava na zdrav okoliš. Zato sudjelovanje javnosti  služi, prije svega, da se utvrdi što je uopće javni interes, a zatim i  kao sredstvo kontrole rada javne uprave. 

Dr. sc. Dražen Šimleša, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Zelena mreža aktivističkih grupa

1. Odnos prema budućnosti: primjer su načini kako smo radili energetsku strategiju i strategiju održivog razvoja. Te dvije priče nisu oupće usklađene, a više smo pričali o energetskoj strategiji, nego o onoj održivog razvoja, premda je energija samo jedan dio održivog razvoja. Tu se vidi ne samo da ne razumijemo kako treba razvijati održivi razvoj, nego da nas je i baš briga za sve to. Rasprodaja budćnosti i generacija koje dolaze. Možemo reci kako sva sreća da nijednu strategiju nismo odradili do ozbiljno i do kraja, al ovim pristupom smislit ćemo nešto slično.

2. Odnos prema hrani: Zakon o poljoprivrednom zemljištu, a posebno Zakon o golfu nam lijepo sugeriraju što su prioriteti vladajućim političarima i elitama u ovoj zemlji. Ovo ne bi ni Superhik bolje izveo. Hrana će pored energije odrediti održivost i nezavisnost bilo koje zemlje u budućnosti, a mi živimo u zemlji koja je toliko ovisna o uvozu hrane s tolikim površinama na kojima se ne proizvodi hrana, i tolikim površinama na kojima proizvodimo hranu i pri tome pretjerano zagađujemo tlo. Mi ćemo stajati u redovima i gurati loptice u rupe.

3. Odnos prema prostoru: Od grada Zagreba i uništavanja užeg dijela grada zbog poduzetničke bahatosti i političke korumpiranosti do čitavog niza degradiranja prostora na obali i otocima pored što nam bode oči, bode nam i zdrav razum i srce kako uništavamo sliku oko sebe radi nečijeg privatnog profita.

4. Odnos prema energiji: Uvijek se iznenadim kada putujem Austrijom ili Slovenijom, planinskim zemljama kako se sa krovova zrcali solarna energija, a kada putujem ne samo po unutrašnjosti Hrvatske, nego i uz more, kako se zrcele crveni krovovi u boljem slučaju, a u gorem slučaju crne deke ili terase da fino bude vruće, al nije bad jer su klima uređaji jeftini, a i po standardima su bavljenja turizmom. A ista stvar je i s biomasom i krasnim šumama oko nas. Gotovo da nema zemlje koja toliko obiluje s određenim obnovljivim izvorima energije, a toliko ih sramežljivo i usporeno promovira i koristi.

5. Odnos prema Sisku: Mogli smo tu izdvojiti još i neke druga područja u Hrvatskoj koja su očito ispala iz opće potrebe za čistim okolišem kao kolateralne žrtve razvoja nas drugih. Sisak sam izabrao i što je njegovom primjeru očita korporativno-politička-pravosudna sprega da se dozvoljava zagađenje opasno za zdravlje stanovnika nekog područja.

Tomislav Tomašević, predsjednik Zelene akcije

1. Institucionalni okvir zaštite okoliša i prirode u RH: Neadekvatan je institucionalni okvir u kojem imamo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva tj. pod jednim krovom zaštitu okoliša i graditeljstvo što je očito u konfliktu interesa. Da stvar bude paradoksalnija graditeljstvo je u Ministarstvu zaštite okoliša, ali nije zaštita prirode koja se nalazi u Ministarstvu kulture. Isto tako odnos koji Ministarstvo trenutno ima prema Zelenoj akciji i drugim udrugama za zaštitu okoliša je nekonstruktivan.

2. Zagađenje zraka: Glavni uzroci su industrijska zagađenja poput zastarjele rafinerije nafte u Sisku te urbani promet. Pregovaračka stajališta RH u pristupnim pregovorima EU pokazuju da država odgađa modernizaciju sisačke rafinerije, a prometna politika najvećih hrvatskih gradova stimulira rast automobila nauštrb javnog prometa (Zagreb već sad ima više autombila per capita od Beča).

3. Gospodarenje otpadom: Sustav gospodarenja komunalnim otpadom i dalje jako zaostaje za europskim standardima. Grad Zagreb primjerice primarno reciklira oko 10 posto naspram Beča koji reciklira 5 puta više. S druge strane nam prijete tehnologije koje ne potiču materijalnu oporabu otpada poput spalionice u Zagrebu i MBT postrojenja širom Hrvatske koja proizvode RDF gorivo koje bi se spaljivalo u cementarama. Sustav gospodarenja opasnim otpadom gotovo i da ne postoji jer za 2/3 opasnog otpada ne znamo gdje završi.

4. Energetska politika i klimatske promjene: Hrvatska i dalje vodi katastrofalnu energetsku politiku što ima implikacije i na politiku prema klimatskim promjenama. Nova energetska strategija predviđa gradnju dvije nove termoelektrane na ugljen i potencijalnu gradnju nuklearke i revitalizaciju projekta Družbe Adria što će imati dalekosežne implikacije na okoliš, ali i na hrvatske emisije stakleničkih plinova. Hrvatska i dalje nedovoljno ulaže u energetsku učinkovitost i obnovljive izvore energije. 

5. Devastacija prirodnih resursa: Zakon o golf igralištima je najnoviji primjer ozakonjene devastacije prirodnih resursa poput vrijednog šumskog i poljoprivrednog zemljišta od strane krupnog građevinskog biznisa. Postoji sve veći pritisak privatnog sektora na prirodne resurse poput zaliha pitke vode, morske obale, šuma, poljoprivrednog zemljišta i biološke raznolikosti. Ti resursi su ključni za dugoročni održivi razvoj Republike Hrvatske.