Stavak 1: Ne kasne, sami sebi određuju rok

U prosincu 2004. Hrvatska je dobila Zakon o otpadu i tada je rok za donošenje Pravilnika o infektivnom otpadu bio godinu dana, dakle 3.12.2005. No kad smo upitali Ministarstvo zaštite okoliša kasni li se možda zbog toga što je u Odjelu za gospodarenje otpadom jednostavno premalo ljudi dobivamo čudan odgovor. Ne kasnimo s donošenjem Pravilnika jer ga je Vlada najavila za prvo tromjesječje ove godine, objašnjava nam glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša Kata Gojević. Vjerojatno će se i za ostalih 11 pravilnika tako proizvoljno određivati rokovi. Samo donošenje pravilnika dakako neće riješiti cijeli problem određene vrste otpada što pokazuju sve manji ali još uvijek prisutni otpori proizvođača PET-a.

Stavak 2: Količine i mjesto radnje

Za odluku o načinima zbrinjavanja određene vrste otpada potrebni su podaci o tome koliko ga se i gdje proizvodi. Tu se Ministarstva zdravstva i zaštite okoliša ne slažu. Pomoćnik ministra zdravstva Nenad Lamer tako tvrdi kako se ukupno proizvodi 3200 tona infektvnog otpada godišnje ni ne spominjući privatne ordinacije (samo stomatolozi proizvode prema nekim procjenama dodatnih 1100 tona). Glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša pak šalje podatke iz Strategije gospodarenja otpadom stare tri godine koji govore o 2700 tona. Podaci su stvar procijene i samo donošenje Pravilnika neće riješiti stvar, izjavio je nedavno načelnik Odjela gospodarenja otpadom Ministarstva zaštite okoliša Eduard Pučko. No kad su ga nakon toga pitali predstavnici čakovečke lokalne samouprave zna kako radi sanitarna inspekcija na terenu te kakve su sudske presude za kršenje Zakona o otpadu rekao je kako ne zna ništa o tome.

Stavak 3: Koliko spalionica?

U Hrvatskoj se čak ne zna koliko spalionica radi uz bolnice, jer dok Ministarstvo zdravstva tvrdi kako su to samo dvije, one u Kliničkoj bolnici „Dubrava“ i Općoj bolnici u Vinkovcima, podaci Ministarstva zaštite okoliša govore o 11 postrojenja za termičku obradu medicinskog otpada. U istraživanju iz 2003., koje je provela Agencija za opasni otpad, 14 je bolnica imalo vlastite uređaje za zbrinjavanje pojedinih vrsta medicinskog otpada. Ministarstvo je u međuvremenu izdalo ovlaštenje za termičku obradu infektivnog i potencijalno infektivnog otpada Kliničkoj bolnici Dubrava i Općoj bolnici Vinkovci, pojašnjava nam voditeljica tog istraživanja Sanja Srnec Pekas. U Općoj bolnici Vinkovci neslužbeno doznajemo kako je njihov otpad testiran četiri puta godišnje te nije opasan, no da se u drugim bolnicama događa svašta. U Zelenoj akciji smatraju kako se spalionice u Hrvatskoj politički zaštićene što ne vodi smanjenju nastalih količina otpada. Spaljivanjem se smanjuje volumen i masa ali nastaju produkti koje onda treba zbrinuti na odlagalištim, smatra predsjednica Zelene akcije Jagoda Munić.

Stavak 4: Kontrola neuroze

Dok ekološki aktivisti zazivaju uspostavu cjelokupnog sustava zbrinjavanja otpada, u medicinskom sektoru tvrtkama koje ga zbrinjavaju kontrola se čini jednostavna. Te tvrtke daju ministarstvima očevidnike o svojim strankama u kojima su navedene i količine. Dakle inspekcije ne bi trebale ništa drugo učiniti nego uzeti popis zdravstvenih ustanova i krenuti s nasumičnim kontrolama. Prema standardima koji govore o tome koliko jedan krevet ili stomatolog dnevno mora proizvoditi otpada treba samo usporediti prijavljuje li institucija ili privatnik sav otpad. Tako pomoćnik ministra Lamer tvrdi da hrvatski bolnički kreveti proizvode 0,6 kilograma infektivnog ili potencijalno infektivnog otpada dnevno a međunardni standardi o rasponu između 0,7 i 1,5 kilograma. Na kraju tko može i zamisliti da recimo sanitarna inspekcija, dakle Ministarstvo zdravstva kazni neku bolnicu zbog nerazvrstavanja ili lošeg skladištenja infektivnog otpada, a to je svaka treća, uz ovakve dugove tih istih zdravstvenih ustanova. Odviše neurotično, zar ne?