Ako želimo dobro sebi i svijetu, taj se ugljen ne bi smio iskoristiti, no ako države odustanu od njegove upotrebe tko će im to kompenzirati? Ako ga one ipak upotrebe, tko će to kompenzirati klimi?, zdravorazumski se zapitao profesor fizike sa Sveučilišta Oxford u SAD-u Myles Adams na jednom od brojnih blogova koji se bave raznim, više-manje zastrašujućim scenarijima klimatskih promjena.

Ma kako lakonski zvučila, ova pitanja otkrivaju neke od ključnih problema na koje se odgovor traži već dvadeset godina, a posebno intenzivno posljednjih nekoliko tjedana uoči summita u Kopenhagenu (od 7. do 16. prosinca). Susret najutjecajnijih ljudi svijeta (najavljeno je 98 predsjednika i/ili premijera) trebao bi na tragu summita u Rio de Jaineru i Kyotu iznjedriti pravno obvezujući sporazum kojim bi se zaustavio rast emisije stakleničkih plinova i omogućio njihov vrlo skori pad! Znanstvenici su u svom dijelu priprema za summit utvrdili da treba, želimo li zadržati rast temperature ispod 2 stupnja Celzijeva, smanjiti od 25 do 40 posto stakleničkih plinova u atmosferi, odmah, a do 2050. godine od 80 do 95 posto.

Uoči početka neki kažu najvažnijeg ikad održanog summita u povijesti ljudskog roda, trebalo bi se podsjetiti na neke od važnijih problema koji stoje u pozadini svih dosadašnjih neuspjeha u očuvanju klime i života na kakav smo bili navikli. Tko bi trebao smanjiti emisiju stakleničkih plinova? Puno je vremena potrošeno na nadmudrivanje oko tog pitanja iako se odgovor čini posve logičnim i nameće sam od sebe, najrazvijeniji, dakako. No, razvijene države SAD-a, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan... posve opravdano upozoravaju da je iznimno važno da i narastajuće ekonomije kao što su brazilska, inidijska, kineska... preuzmu svoj dio odgovornosti i smanje emisiju stakleničkih plinova.

Uzme li se, međutim, u obzir druga vrst statistike - ona o potrošnji energije po stanovniku - onda te nacije, ma kako brzo narastujuće bile, imaju iznimno mali utjecaj na promjenu klime. U Indiji primjerice čak 400 milijuna ljudi živi bez električne energije! Ne čudi stoga što se zemlje u razvoju pozivaju na pravo da još malo zagađuju, sve dok ne dignu razinu standarda svojih građana. Očito, balansiranje odgovornosti bit će važan dio pregovora i u Kopenhagenu. Sljedeće važno pitanje je - tko će platiti preorijentaciju na niskokarbosku ekonomiju o kojoj ovisi spas klime?

Svi tvrde da je ona dugoročno bitno jeftinija, no činjenica je da sada treba imati novac za prilično skupe investicije u tzv. alternativne izvore energije. Svi se, također, slažu da siromašni trebaju pomoć, jer niti su na bilo koji način pridonijeli rastu zagađenja, niti imaju novac za bilo kakvu promjenu u industriji, ako je uopće imaju, a dnevno se suočavaju s najtežim oblicima klimatskih promjena. Jasno, najveći dio financijskog tereta trebao bi biti na razvijenima. Engleski premijer Gordon Brown i EU su izračunali da bi trebalo najmanje 60 milijarda funti godišnje kako bi se pokrili svi troškovi klimatskih promjena. Najnoviji podaci pokazuju, međutim, da bi trebalo najmanje četiri puta više, ali i da se od dosad obećanog novca siromašnima vrlo malo realiziralo. Još 2001. godine u njemačkome glavnom gradu Bonu, 20 najbogatijih država svijeta (15 članica EU, Kanada, Island, Novi Zeland, Norveška i Švicarska) deklaracijom se obvezalo da će siromašnim zemljama godišnje pomagati sa 410 milijuna dolara. Novinari BBC-a su izračunali da je to do 2009. godine trebalo biti nešto više od dvije milijarde dolara, no i otkrili da je u dva UN fonda uplaćeno samo - 260 milijuna dolara, ukupno. Istraga je, doduše, pokazala da su razvijeni bili nešto šire ruke nego se u prvi mah činilo. Kroz razne oblike bilateralne suradnje pomagali su nerazvijenima kako bi njihova bitka s klimatskim promjenama bila što uspješnija. No taj je podatak pokazao jedan drugi važan problem, a to je kako velika skepsa vlada među razvijenima kada je riječ o UN-u i njegovim fondovima ili agencijama.

Kakve su šanse da dogovor u Kopengahenu ipak bude uspješan? Ako je suditi po pregovorima koji su u rujnu vođeni u Barceloni, slabi ili nikakvi. Kako se Kopenhagen približavao, tako je optimizam ponešto rastao jer je i broj obećanja bio sve veći. Američki predsjednik Barack Obama objavio je da SAD kao privremeni cilj ima ograničenje emisije stakleničkih plinova do 2020. »za 17 posto ispod razine iz 2005.« Kina i Brazil su također obećali veliko rezanje ispuštanja ugljika u atmosferu, baš kao i EU, Japan... Pa ipak, znanstvenici i zagovornici promijenjenog ponašanja u odnosu prema klimi još su veliki skeptici i smatraju da samo čudo može spasiti pregovore. I zaista, za nedavnog susreta kineskoga i američkoga predsjednika objavljeno je kako dvije zemlje s najvećim rezervama ugljena namjeravaju surađivati na promociji tehnologija ugljena za 21. stoljeće! Bit će zanimljivo kako će predsjednik Obama u svom govoru u Kopenhagenu objasniti kako se može ići naprijed i štititi klimu, povratkom na staro, i to baš na energent koji je vjerojatno najodgovorniji za stanje u kojem se danas planet nalazi?

Što ako temperatura naraste za 4 stupnja?

Što ako se svjetski lideri ne uspiju dogovoriti u Kopenhagenu i temperatura na Zemlji poraste za 4 stupnja? Znanstvenici su se potrudili na to pitanje pronaći odgovor i evo kako bi prema uvidu Meterološkog ureda Hardly centra Ujedinjenog Kraljevstva u tom slučaju mogao izgledati život na Zemlji. Ponajprije treba imati na umu da ćemo, što god sada napravili, sljedećih nekoliko desetljeća živjeti pod snažnim utjecajem promijenjene klime zbog grijeha prošlosti. No, ne promijeni li se sada ništa, i mi nastavimo u atmosferu ispuštati istu ili veću količinu stakleničkih plinova, negativni efekti klimatskih promjena bit će puno snažniji. Posve je sigurno, uvjereni su britanski istraživači, da će se, u slučaju da temperatura naraste do 4 stupnja Celzijevih, u svim glavnim poljoprivrednim područjima u svijetu smanjiti površine pod kulturama. Smanjit će se i dostupnost vode, osobito u Pakistanu i na zapadu Kine, a računa se da će do 2080. godine najmanje milijarda ljudi biti ugrožena zbog nedostatka vode. Sljedeći efekt klimatskih promjena najviše će osjetiti stanovnici priobalnih gradova. Radi se o porastu razine mora i snažnim olujama koji će ugroziti milijune ljude na više načina. Ponajprije poplavama i razornim vjetrovima, a potom, dugoročno i najopasnije, zagađivanjem obradive zemlje solju.

Klimatski time out

Priroda ne prestaje s iznenađenjima. Podaci većine svjetskih klimatologa pokazuju da je u posljednjih 10 godina došlo do zaustavljanja rasta temperature na Zemlji. Zašto, to međutim ne razumiju ni najumniji među klimatolozima. Njemački časopis Spiegel prenio je riječi najpoznatijega njemačkog stručnjaka za klimu Mojiba Latifa iz Leibniz instituta za znanost mora koji je kazao kako je od 1970. do 1990. temperatura narasla za prosječno 0,7 stupnjeva Celzijevih, dok je od 1999. do 2008. taj rast iznosio 0,07 stupnjeva. Sada, međutim, rasta uopće nema, kao da je globalno zatopljenje baš pred kopenhaški summit uzelo time-out. Iako postoje i znanstvenici koji se opiru prihvatiti ove podatke, činjenica je da je evidentirana manja Sunčeva aktivnost, što je bitan element procesa globalnog zatopljenja na Zemlji. Znanstvenici su uvjereni da se radi samo o kratkotrajnom zastoju te da je samo pitanje trenutka kada će temperatura ponovo početi rasti.