Među obiteljskim srebrom, čijom bi prodajom ili davanjem u koncesiju osiromašena država mogla doći do novca, sve se više spominju i šumski resursi. Za koncesiju nad šumskim bogatstvom već je stigla jedna inozemna ponuda od 7 milijardi eura, o čemu su određeni krugovi već potiho raspravljali, tvrdi visokopozicioniran djelatnik u drvnoj industriji koji je za javnost želio ostati anoniman.

Završi li sirovina na globalnom tržištu, to bi, kaže naš sugovornik, bilo pogubno za našu drvnu industriju, u kojoj mnogi, budući da šumama drmaju politički, a ne strukovni lobiji - i sada teško dolaze do kvalitetne sirovine. Slovenci, tvrdi naš izvor, koncesijom šuma od lani već ubiru 7 eura po kubiku, ali na regionalnom principu, što nije novost ni u ostatku zapadne Europe, no u nas je riječ o isključivo centraliziranom sustavu.

Čak 37 posto ukupnog hrvatskog ili 79 posto šumskog teritorija, da apsurd bude veći, nije ni zaštićen od prodaje kao poljoprivredno zemljište niti se može izuzeti iz SSP-a. Treba restrukturirati tvrtku koja upravlja šumama i strateški je pozicionirati da na sirovini koja će se finalizirati zaposli još najmanje 25.000 ljudi u drvnoj industriji umjesto da se poput čokolade ponudi onome tko je hoće, smatra naš izvor. Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade Petar Čobanković ovih dana pak isključuje prodaju samih šuma, ali ne i dijelova Hrvatskih šuma d.o.o. u vlasništvu države. Ministar i potpredsjednik Vlade Božidar Pankretić kaže kako je priča o koncesiji naklapanje.

Prirodni resursi neće, tvrdi, ni u koncesiju ni u prodaju, ali zato hoće uslužne djelatnosti HŠ-a, lovišta, turistička djelatnost, transporti... Dalibor Hatić, predsjednik granske udruge šumarstva pri HUP-u, kaže, međutim, kako je čuo za koketiranja s mogućim koncesijama za šume. Tvrdi da postoji neprovjerena informacija da se već traže zakonska rješenja pri resornom ministarstvu kroz koja bi se moglo koncesionirati šumske resurse, no prije bi trebalo napraviti razdiobu šuma prema logičkim cjelinama. Kako to treba biti društvena odluka, Hatić zamjera svako donošenje odluka na prečac, netransparentno i u tišini te ignoriranje institucija poput HUP-a, premda Pankretić opovrgava da se radi bilo kakav novi zakon koji uključuje i koncesije šuma.

Zdravko Jelčić iz požeškog Spin Valisa tvrdi kako nema jasnih signala ni iz oporbe ni od vladajućih kako koncesionirati šumske resurse, o čemu se govori, no nada se da će, ako se to i dogodi, sve biti pametno odrađeno.

Davanje autocesta u koncesiju kako bi se brže, kako kaže savjetnik premijerke Kosor Željko Lovrinčević, došlo do kapitala, prema iskustvima s koncesijama na autocestama u Hrvatskoj, ne donosi brzo velik novac. Prema koncesijskom ugovoru za autocestu Zagreb - Macelj, čiji je koncesionar tvrtka AZM, a u kojoj 51 posto udjela ima austrijski Strabag, a 49% RH, koncesionar nije uplatio koncesiju odjednom nego koncesijsku naknadu plaća u visini od 6 posto ostvarene dobiti. I tako 28 godina. Prema financijskom planu, koji je dio ugovora o koncesiji, za AZM Strabag planira na toj autocesti ostvariti milijardu eura dobiti. Kad se dobije koncesijska naknada i dio koji pripada Hrvatskoj, austrijska će tvrtka imati čistu dobit od 400 milijuna eura. Pritom je Strabag uložio u AZM samo 20,8 milijuna eura, i to kroz osnivački i povlašteni kapital.

Ugovor o koncesiji za autocestu Zagreb - Macelj sklopljen je 2003. za Račanove koalicijske vlade, a potpisan 2004. za HDZ-ove. No prema tom ugovoru Strabag kao privatni partner u tom zajedničkom pothvatu s RH ne snosi poslovne rizike. Naime, u ugovoru je navedeno da se država odriče PDV-a na cestarinu u korist tvrtke AZM.

Tako će, prema financijskome modelu, Hrvatska u 208 godina, koliko traje koncesija, AZM-u oprostiti više od 324 milijuna eura PDV-a. Hrvatska je pod koncesiju dala i već sagrađenih 40 kilometara te autoceste, a Strabag, odnosno AZM, obvezao se sagraditi preostalih 20 kilometara. Kredit za tu gradnju digla je tvrtka AZM i vraća se iz cestarine koju koncesionar naplaćuje na cijeloj autocesti. Da Strabag može mirno biti koncesionar na AZM-u brine se i odredba ugovora prema kojoj se država obvezuje da će nadoknaditi neostvareni prihod od cestarine ako padne promet. Doduše, kad promet ponovno naraste na dovoljan broj, koncesionar mora vratiti novac državi koji je dobio. Cestarina na autocesti Zagreb - Macelj najskuplja je u RH i AZM ima prema ugovoru apsolutnu diskreciju, bez potrebe konzultiranja s Hrvatskom kao davateljem koncesije, u određivanju visine cestarine pod uvjetom da ona ne premaši 0,67 kuna po kilometru. Na ostalim autocestama u RH cestarina je odlukom Vlade ograničena na 0,41 kunu po kilometru, a na autocesti Zagreb - Macelj vozači plaćaju kilometar vožnje 0,62 lipe.