Godine 2007., kad je strka oko Varšavske bila na vrhuncu, grad Split donio je po mnogima iznimno problematičan urbanistički plan. Istog dana kad je u Varšavskoj nekoliko tisuća ljudi protestiralo protiv buduće intervencije Tome Horvatinčića, u Splitu je na prosvjed protiv GUP-a došlo - sedamnaest ljudi! Tog tjedna, napisao sam u Jutarnjem listu kako kao Splićanin i Dalmatinac ne zavidim Zagrebu ni na japanskim restoranima, ni na šoping galerijama, ni na dvadeset kazališta. Zavidim im, napisao sam, samo što imaju građansko svjesnu mladost.

Samo su četiri godine prošle od tada, a stvari su, rekao bih, jako promijenile. Pred dva tjedna, opasnost da će gradonačelnikova konkubina Fani Horvat u marjanskoj šumi graditi ugostiteljski objekt, te jedan apel preko Facebooka doveli su na marjansku Prvu vodu čak četiri tisuće prosvjednika odlučnih da se bore za najmiliju nam šumu. U Splitu se rodilo građanstvo.

Isto to građanstvo, koliko iz daljine mogu suditi, rađa se upravo u ovom trenutku u Dubrovniku povodom projekta golfa na Srđu, kao što se rađa i u Puli gdje se građanske inicijative bore da gradu vrati zatvoreni vojni poluotok Muzil. Tri grada, tri priobalna regionalna središta, probudili su se gotovo istovremeno, a u sva tri slučaja povod je isti - prostor.

Dubrovnik, Split i Pula, naravno, jako su različiti. Dubrovnik već desetljećima živi u monokulturi turizma, i kao da je poput pavlovljeva psa navikao da sve bude u svrsi Njegova Veličanstva Gosta. Split je prošao dramatičnu konverziju od grada trliša i dimnjaka u grad nezaposlenih koji otkriva turizam s podosta uspjeha. Pula je grad koji je dugo živio obgrljen vojskom, vojskom koja mu je otela gotovo čitavu obalu, ali je zato sada ta obala netaknuta urbaniziranjem. Ni prostori koje građani brane nisu istovjetni: Srđ je netaknuta divljina, Muzil propalo vojno područje, Marjan prostor građanske ugode koji Splićani intenzivno koriste, koji su im njihovi preci darovali, pošumili, uredili, stvorili od njega filozofiju. No, u sva tri slučaja postoji jedna provodna nit - a ta je da se prostor koji može služiti svima ne pretvori u zabranjeni grad u kojem je domorocima pristup zabranjen. Da se prostor ne potroši na jednodimenzionalnu eksploataciju, nego da služi održivoj ekonomiji i javnom dobru.

U sva tri slučaja, prostor bi generirao klasno društvo, nevidljivu žicu koja dijeli Mušteriju, Gosta, od nepoželjnih lokalnih aboridžina. 

U Puli, dojučerašnji vojni zabranjeni grad trebao bi postati isti takav hotelsko-resortski zabranjeni grad. U Splitu, marjanska bi se šuma serijom najmorbidnijih urbanističkih zloporaba pretvorila u bukoličku scenografiju za Fanin kafić. U Dubrovniku, investitor bi pod neuvjerljivom izlikom golfa stvorio apartmansko naselje monstr-dimenzija koje bi otvorila radna mjesta tek za sobarice i vrtlare, a čijih bi više tisuća stanovnika pohrlilo istom onom uskom vrpcom od ceste na Bosanski dolje k ionako prenapučenim plažama Cavtata i Orašca. U sva tri slučaja, prostor bi generirao klasno društvo, nevidljivu žicu koja dijeli Mušteriju, Gosta, od nepoželjnih lokalnih aboridžina. 

Zato je pitanje golf ili ne golf lažno pitanje, kao što je lažno pitanje "pa šta fali popit kafu na Marjanu?" Ključ je da Dubrovnik, ako želi urbanizirati Srđ, treba to učiniti tako da taj Srđ bude za Dubrovčane i njihove goste, da njime mogu biciklirati, loptat se, šetati. Da ne postane nalik Zoni iz genijalnog meksičkog filma "La Zona" autora Rodriga Plaa, mjesto u kojem pristup imaju samo suvlasnici, a njih od "prljavih ostalih" dijeli zbiljski (ili metaforički) zid.  

Tekst je preuzet iz prvog broja novina koje je u veljači izdala Građanska inicijativa "Srđ je naš!" iz Dubrovnika. Cijele novine možete preuzeti u PDF izdanju ovdje.