„Sustav gospodarenja korisnim otpadom uspostavljen je i funkcionira prema EU standardima.", rekao je Aleksandar Rajilić iz Ureda za gospodarenje opasnim otpadom pri Ministarstvu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva na seminaru „Gospodarenje otpadom na lokalnoj i regionalnoj razini". Seminar je za oko četrdesetak sudionika, provoditelja gospodarenja otpadom na lokalnim i regionalnim razinama, krajem ožujka organizirao Regionalni centar za zaštitu okoliša (REC). Gosti predavači koji su prenosili iskustva iz svojih zemalja bili su Kristina Veidemane iz latvijskog Baltičkog okolišnog foruma i dr. Mark Lindert, načelnik odjela grada Düsseldorfa za gospodarenje otpadom.

Stvarnost funkcioniranja Zakona o gospodarenju otpadom u Hrvatskoj i još niza pravilnika nešto je drugačija.

Duple koncesije

Lokalna komunalna društva za svoj rad trebaju koncesiju županije. Ona ju dodjeljuje u zamjenu za koncesijsku naknadu. Situacija Karlovačke županije, ali sigurno ne samo nje, je da po dodjeli te koncesije komunalno društvo smije skupljati samo otpad iz kućanstva. Onda MZOPUG raspiše natječaj za dodjelu koncesija i dodjeljuje ih bez naknade koncesionarima za područje minimalno dvije županije. U Karlovačkoj županiji kažu da surfaju Internetom kako bi saznali tko je koncesionar na njihovom području jer komunikacije s nadležnim ministarstvom nema, a i tad imaju dozu zadrške ne znajući jesu li popisi na Internetu ažurni.

Komunalna poduzeća ne smiju sakupljati električni i elektronički otpad

Ovaj otpad ostavljao se dosad određenih datuma u godini na ulicama gradova i sela. Njega bi trebao kupiti ovlašteni koncesionar koji je dobio dozvolu od države i koji ne smije biti komunalno poduzeće koje kupi otpad od kućanstava u svom kraju. Događalo se da su ljudi takav otpad ostavljali na ulicama, a kupili su ga preprodavači ili je stajao danima nesakupljen. Ponekad se i u normalnom otpadu iz kućanstva nađu opasni električni i elektronički uređaji poput sušila za kosu, glačala i sličnoga koje su djelatnici komunalnih društava razvrstavali iz otpada i davali, a ne prodavali ovlaštenom koncesionaru, ukoliko on uopće dođe po taj otpad. Time se na neki način narušava funkcioniranje slobodnog tržišta jer zašto koncesionar koji dobije od države naknadu za takav otpad ne bi od komunalnog društva kupio otpad? Ako koncesionar ne dođe po njega on završava na normalnom odlagalištu iako je opasan, iako netko ima dozvolu, a time i obavezu za njegovo sakupljanje i propisno odlaganje.

Nema naknada za sve vrste ambalažnog otpada

Po pravilu «onečišćivač plaća», onečišćivačima se išlo na ruku. Ne plaćaju naknadu Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost na staklenke zimnice, na kartonsku ambalažu u koju se pakuje mlijeko, na plastičnu ambalažu manju od dva decilitra, na baterije u mobitelima i slično. Na taj način se na tržište plasira otpad čije zbrinjavanje ide direktno o trošku poreznih obveznika, a ne onečišćivača koji treba voditi brigu o vrsti otpada koji plasira. Time se Zakon o otpadu i njegovi pravilnici nedosljedno brinu o sveukupnom otpadu.

Mobiteli kao problem

Provoditelji gospodarenja otpadom na lokalnim i regionalnim razinama kažu da, dokle god je mobitela po 0 ili 1 ili 99 ili 199 kuna, dotad će biti i otpada o kojem se oni ne smiju brinuti. Naime, mobilne telekomunikacijske tvrtke taj budući otpad ne zbrinjavaju, iako zakonski imaju tu obavezu. Čak štoviše, kad je prije nekoliko godina organizirana akcija „stari za novi mobitel" jednog mobilnog diva na pultovima njihovih poslovnica dali su novi mobitel, ali rekli su da ne trebaju stari i tako je on završio u otpadu iz kućanstava, komunalni djelatnici su ga o svoj trošak sortirali i nadali se da će koncesionar za zbrinjavanje opasnog otpada doći po njega.

Reciklažna dvorišta i eko otoci

Jedan od načina rješavanja problema elektroničkog i elektronskog otpada je izgradnja reciklažnih dvorišta. Ondje građani sami donose takav otpad i za njega dobivaju naknadu. Na taj način ne bi bilo odlaganja takvog otpada na ulice i zbrke s koncesijama koja će se probati riješiti novim Zakonom o koncesijama. Od Ivana Lončarića iz Zavoda za prostorno uređenje grada Zagreba saznajemo kako će se jedno takvo probno reciklažno dvorište izgraditi na Jakuševcu. Čak se razmišlja o ideji raspisivanja natječaja za studente dizajna koji bi svojim idejama mogli vizualno osmisliti izgled tog dvorišta kako bi ono bilo građanima što privlačnije. Problem koji tu nastaje je da građani ne bi „smeće" u svojoj blizini, ali brkanjem termina zbog neinformiranosti i nastaje taj problem.

Nije sav otpad smeće. Oko 80 posto građevinskog materijala se reciklira, 75-90 posto električnog i elektroničkog otpada, a do 2020 godine obaveza je prema direktivi EU ponovne upotrebe i recikliranja papira, metala, plastike i stakla iz domaćinstva do minimalnih 50 posto težine. Marketinškim kampanjama i edukacijom građana oni bi saznali sve te stvari, shvatili vi važnost odvojenog sakupljanja otpada jer se tek takvim načinom sakupljanja njime može pravilno gospodariti, a i ne bi se događale situacije da se uništavaju kontejneri s plastičnom ambalažom na eko otocima, da se bacaju električki i elektronski uređaji u otpad iz kućanstva. Obje stvari su kažnjive od strane komunalnih redara, ali se sankcije ne provode.

Većina otpada je ponovno upotrebljiva kao sirovina, a zbog ovakvog gospodarenja otpadom hrvatske tvrtke uvoze sirovinu, dakle tuđi otpad. Dobar primjer
je PAN papirna industrija d.o.o. koja uvozi stari papir i koristi ga kao sirovinu za proizvodnju kartonske ambalaže. Tek sad se polako na tržištu Hrvatske počinje sakupljati papir po zgradama u posebnim kartonskim kutijama koje je postavio PAN. Time ta tvrtka godišnje skupi 60 000 tona papira, a uz dnevni kapacitet proizvodnje potrebno joj je od 600 tona 219 000 tona godišnje.

Puno posla za Hrvatsku

S ovakvim problemima i tempom njihova rješavanja, uz nedosljedan Zakon o otpadu i pravilnike koji su na snazi, Hrvatsku očekuje još jako puno posla. Tu je još zatvaranje i sanacija ilegalnih deponija, kažnjavanje počinitelja prekršaja i slično. Dr. Mark Linder iz Düsseldorfa u svom izlaganju naveo je zanimljive primjere. 2005 godine policija je na temelju anonimne dojave saznala za postojanje fluorescentne cijevi ispod zemlje koju je sakrila jedna „tvrtka za gospodarenje otpadom". Tom cijevi ispuštali su živu, a nakon sudskog postupka dobili su kaznu od 12 000 eura.

Bez skrivanja i laganja

O velikoj aferi vezanom uz Park prirode Papuk i Psunj još uvijek se ne zna puno. Švicarski Blick objavio je 2001 godine tekst kako je za vrijeme rata pa do 1999. godine u tim dvjema gorama zakapan radioaktivni otpad. Direktno su optužili Vladu RH da o tome šuti i da sakriva informacije, dapače, to područje, tadašnja UNPA zona Zapad, bilo je pod zaštitom UN-a. Tekst o tome objavio je i Večernji list u siječnju/veljači 2007 godine. On navodi: "Lovci potpapučkoga kraja ne znaju što je uzrok koncentracije teških metala kadmija, žive, olova i arsena u iznutricama i mesu divljih svinja i jelenske divljači koja je pet do čak 30 puta veća od propisane. Da je vrag odnio šalu potvrđuje Rješenje veterinarske inspekcije kojim gospodarima lovišta u okolici Voćina zabranjuje korištenje mesa divljači prije nego što ga pregleda Hrvatski veterinarski institut u Zagrebu." Papuk je službeno do svog proglašenja parkom prirode trebao biti mjesto izgradnje odlagališta radioaktivnog otpada. Ovakvim ponašanjem prema našim prirodnim izvorima, Hrvatska teško da će dostići njemačku razinu pisanja kazni tvrtkama koje gospodare otpadom, a prekršitelji su zakona.

Ovaj hvalevrijedan seminar odvija se u sklopu projekta „Iz Latvije za Hrvatsku i Makedoniju: Osposobljavanje sustava za primjenu zakonodavstva EU na lokalnoj i regionalnoj razini" čija je voditeljica Željka Medven iz REC-a, koja je vrlo zadovoljna odazivom, raspravom i zaključcima sudionika. Projekt su financijski potpomogli Savezno ministarstvo za okoliš, zaštitu prirode i nuklearnu sigurnost Republike Njemačke i EU. Sažetke, zaključke i preporuke sudionika seminara REC će proslijediti nadležnom ministarstvu. Možda koje zrno ideje padne na plodno tlo?