Na tih pet točaka može se uspostaviti jasna linija otpora prema dominantnom političko-ekonomskom modelu koji se pokazao kao vrlo opasan za zajednička dobra.

U sjecištu ekoloških zahtjeva, krize demokracije, rastućih nejednakosti i novih privrednih izazova, zajednička dobra su teren za istraživanje "nove politike", stoji u pozivu na treću po redu Zelenu akademiju koja će se održati od 28. kolovoza do 2. rujna na otoku Visu. Poziv za prijave otvoren je do 27. srpnja i upućen svima zainteresiranima tako da i vi možete dobiti priliku raspravljati o modelima upravljanja zajedničkim dobrima. A zašto sudjelovati na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji, o potencijalu za ostvarenje zelene političke opcije u Hrvatskoj te o odnosu prema zajedničkim dobrima, za H-Alter govori Vedran Horvat iz Heinrich Böll Stiftunga, njemačke zelene političke fondacije koja organizira Akademiju u suradnji sa Zelenom europskom fondacijom, Open Society Foundations i Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva te domaćim partnerima, Zelenom akcijom, Multimedijalnim institutom i Zagreb Subversive Forumom.

Prva Zelena akademija vezala se uz hrvatske teme, druga je okupila puno veći broj ljudi i međunarodnih intelektualnih zvijezda, a sudeći prema najavi ovogodišnje, treće po redu,  ona se kreće u smjeru ljetne škole, kao što ste i najavili u intervjuu Kulturpunktu prošle godine. Prijave su otvorene još tjedan dana. Što potencijalni sudionici mogu očekivati?

Jače profiliranje u smjeru ljetne škole znači da smo ovogodišnji program na Visu oblikovali interaktivnije i više u obliku radionica kako bi se osigurao prostor za ulazak u dubinu teme kojom se bavimo, a ove godine su to zajednička dobra. Novost je da ova Akademija ima i Programsko vijeće u kojem se nalaze Jagoda Munić, Srđan Dvornik, Tin Gazivoda, Srećko Horvat i Danijela Dolenec. Zajednički smo koncipirali program, primarno kroz pet radnih grupa koje će se baviti različitim sferama zajedničkih dobara, od digitalnih i urbanih commonsa, prirodnih resursa (specifično vode i zemlje) te obrazovanja i javnih medija. Svjesni smo da se pitanje obrazovanja i medija ne može usko promatrati kao pitanje zajedničkih dobara, ali smo zbog relevantnih zbivanja proteklih nekoliko godina smatrali da ih je potrebno uključiti. Na tih pet točaka može se uspostaviti jasna linija otpora prema dominantnom političko-ekonomskom modelu koji se pokazao kao vrlo opasan za zajednička dobra.

Prošle godine jedan od gostiju bio je Tariq Ali. Iako imena predavača još nisu objavljena, možete li nam otkriti neka zvučnija imena koja će ove godine gostovati na Visu?

Silke Hefrich

Akademija zbog težnje dubinskom karakteru prolaženja kroz neke teme ove godine za goste ima niz vrhunskih poznavatelja zajedničkih dobara koji široj javnosti možda nisu toliko poznati kao primjerice Tariq Ali koji je gostovao prošle godine. Efekt kojem težimo jest taj da nakon Akademije polaznice i polaznici postanu ne samo bolji poznavatelji koncepta zajedničkih dobara već i efikasniji u svom djelovanju bilo kroz artikulaciju, bilo kroz vidljivost. Mislimo da na taj način Akademija može imati bitnu ulogu kao program političkog obrazovanja. Na Vis, recimo, dolazi nizozemska teoretičarka zajedničkih dobara Tine de Moor koja je u Europi trenutno možda najpoznatija osoba koja se time bavi na akademskom nivou. Zatim dolazi Saki Bailey koja je zajedno s Ugom Matteijom u Torinu radila na pitanju referenduma o privatizaciji vode u Italiji. Osim Bailey dolazi i Tommaso Fattori koji je aktivno sudjelovao u istoj kampanji. Tu je još i Silke Helfrich koja je zajedno s Davidom Bollierom autorica nove knjige o zajedničkim dobrima kao mogućoj interpretativnoj paradigmi izvan utjecaja države. Također, zanimljivi gosti su francuski intelektualac Yan Moulier-Boutang koji je bio izuzetno aktivan na evropskoj razini o priči oko ACTA-e te Giovanni Allegretti koji će govoriti o participativnom oblikovanju lokalnih proračuna. Na Vis tako zovemo ljude koji aktivno rade na pitanju zajedničkih dobara i mogu prenijeti svoje znanje. Zajednička dobra se pokazuju kao polje na kojem se može naći zajednička poveznica različitih frakcija unutar onoga što uvjetno možemo nazvati progresivnim pokretom sa jasnim socijalnim i ekološkim komponentama u Hrvatskoj i regiji.

Kada je prošle godine H-Alter radio anketu o dojmovima s Akademije, većina upitanih ocijenila je velikim uspjehom okupljanje tako velikog broja aktera s raznih polja civilnog društva na jednom mjestu međutim, neki su istaknuli i manjak volje za komunikacijom unutar skupina.

Yann Moulier-Boutang

Prošle godine smo željeli biti jako široki u definiciji mogućih problema kako bismo mapirali teren za zelenu politiku. Dojam s prošlogodišnje Akademije jest da postoji prostor za zelenu politiku, neovisno o tome govorimo li o političkoj stranci ili inicijativi koja je politički aktivna. Postoji prostor za potpuno drugačiji ton i stil u svim tim područjima od suočavanja s prošlošću i LGBT prava do energetike i ekonomske demokracije. Pokazuje se da nismo pogriješili kad smo taj cilj mapirali kao desetogodišnji poduhvat, jer u tom periodu možemo pratiti oblikovanje pokreta i podržavati ga.

Ako je cilj Zelene akademije u konačnici stvaranje preduvjeta za formiranje neke zelene političke opcije kako ocjenjujete uspjeh dosadašnjih Akademija? Je li se nešto pokrenulo u tome smjeru?

To je opet pitanje vremena. Uvijek je prisutna želja za ubrzanom artikulacijom u političkom smislu, ali ono što se dogodi prije i poslije Akademije daleko je bitnije od same Akademije. Ona može ubrzati određene procesa, poboljšati kvalitetu rasprave, eventualno podići kompetencije i znanje za kvalitetnije bavljenje nekom temom. Ona služi i tome da se godišnje napravi neki refresh tog grupnog sustava i dođe do odluke u kojem trenutku postoji spremnost ulaska u političku arenu. Već sada postoji dovoljno ljudi i dovoljno programa, vrijednosti koje su već artikulirane, ali nositelj se još nije imenovao. To je pitanje pravog trenutka i podržavajućih okolnosti za takav korak. Zelena akademija može ubrzati neke procese, ali ne može odrediti taj trenutak. Osim snažne ekološke osnovice Akademija otvara dijalog i prema ljevici i zadržava dijalog prema liberalnom spektru. Siguran sam da ako ikad zelena ili zelenim vrijednostima bliska politička grupacija uspije u Hrvatskoj, bilo na lokalnoj ili Ako ikad zelena ili zelenim vrijednostima bliska politička grupacija uspije u Hrvatskoj, bilo na lokalnoj ili nacionalnoj razini, to bi sigurno bili ljudi koji su sudjelovali na Zelenoj akademiji nacionalnoj razini, to bi sigurno bili ljudi koji su sudjelovali na Zelenoj akademiji.

Trenutno u Hrvatskoj ne samo da nemamo relevantnu zelenu stranku, već su i postojeće zelene struje u primjerice SDP-u sa šikaniranjem Mirele Holy sasvim gurnute u stranu.

To me previše ne zabrinjava, čak suprotno. S jedne strane postoji mit o sedam, osam ili devet registriranih zelenih stranaka - ovisi o godini u kojoj se nalazimo. Već prošle godine smo jasno rekli da smatramo da postojeće zelene stranke nisu gravitacijska točka zelenog pokreta u Hrvatskoj. One to s trenutnom konfiguracijom ne mogu biti. Te stranke same moraju misliti o svojoj ulozi kako će se postaviti prema lokalnim, nacionalnim i europskim izborima i koje radikalne promjene moraju učiniti da bi se uopće pojavile na horizontu relevantnih političkih opcija. SDP je bio jedina stranka koja je kroz kvalitetan pojedinačni rad Mirele Holy radila na zelenoj agendi, ako izuzmemo Tončija Tadića u prošlom mandatu sa velikom ogradom prema ostalim vrijednostima koje je njegova stranka propagirala. Holy je, sada se pokazuje, bila zeleni balast u SDP-u koji je u nekim trenucima figurirao kao nešto korisno za stranku, ali ustvari - i to je šteta - nikad nije cijela stranka stajala iza pojedinačnih odluka koje su se pojavljivale kao zelena politika SDP-a. Možda je na neki neobičan način i dobro da je SDP pokazao kakav stvarni odnos ima prema zelenoj politici. To otvara prostor za autentičnu zelenu politiku. Ta politika ne mora u svome nazivu nužno nositi oznaku "zeleno" jer to ponekad nosi više štete nego koristi u široj javnosti. "Zeleno" se u Hrvatskoj vrlo rano potrošilo bez da se uspjelo realizirati kao u Njemačkoj, Austriji ili Nizozemskoj. Međutim, bitniji od imena je zeleni program. Smatram da će bilo koja inicijativa, platforma ili stranka koja će biti u stanju artikulirati to kroz ljude ili program vrlo brzo biti uspješna. Postoji puno ljudi koji se aktivno bave zelenom politikom izvan političke arene, pitanje je povoljnog momenta da se dogodi Holy je, sada se pokazuje, bila zeleni balast u SDP-u koji je u nekim trenucima figurirao kao nešto korisno za stranku, ali ustvari - i to je šteta - nikad nije cijela stranka stajala iza pojedinačnih odluka koje su se pojavljivale kao zelena politika SDP-a "coming out".

U intervjuuu Ladislavu Tomičiću za Novi list uoči izbora izjavili ste da "ne mislite da će izbori promijeniti nešto po pitanju zaštite javnih i zajedničkih dobara." Pošto je fokus ovogodišnje Akademije na zajedničkim dobrima, kako ocjenjujete dosadašnju politiku ove nove Vlade prema zajedničkim dobrima?  Jesu li se vaša negativna očekivanja ispunila?

Ne vidim da je sadašnja vlast učinila ikakav bitan pomak prema zaštiti zajedničkih dobara. I dalje vidimo da se kroz infrastrukturne projekte gleda na resurse kao potrošno dobro. Primjeri su pitanje vode u Dubrovniku ili pitanje prostora/zemljišta kod slučaja na Srđu. Jasno je da Vlada prirodne resurse tretira s puno manje svijesti i brige ne samo o mogućoj ekološkoj šteti i eksploataciji resursa, već i o socijalnoj dimenziji, dostupnosti vode i energije građanima te posljedično nejednakostima koje iz toga mogu proizaći. Na prvi pogled moglo bi se reći da je pozitivno što je Vlada odustala od privatizacije voda i šuma. Međutim, smatram da oni tu samo još nisu spremni izaći prema javnosti s pravim namjerama te da u ovoj vladi na žalost postoji dovoljno struja koje će to prije ili kasnije pokušati. Što se tiče urbanih zajedničkih dobara, Vlada i javne institucije posredno i dalje omogućavaju da se prema gradskim i javnim prostorima nastavljaju uzurpacije. Imamo opet slučaj Cvjetnog trga i fontana pored NSB-a gdje se jedno prikazuje, a drugo radi. To je nastavak tradicije monopolističkog odnosa prema javnom prostoru. Ne vidim pomak u smjeru zaštite zajedničkih dobara niti mislim da je to stvar o kojoj političari na vlasti razmišljaju.

Vedran Horvat: "Ne vidim da je sadašnja vlast učinila ikakav bitan pomak prema zaštiti zajedničkih dobara." (foto: Marina Kelava)

HBS se uključuje i u konkretne primjere borbi za zajednička dobra. Tako su ovoga tjedna objavljeni rezultati ankete koju ste naručili od Agencije GFK u kojem se čak 63 posto ispitanih Dubrovčana protivi izgradnji golfa na Srđu, a 77 posto ih smatra da je o tom pitanju hitno potrebno raspisati referendum. Kako će Akademija tematizirati slučaj Srđ i druge postojeće konkretne primjere uzurpacije zajedničkih dobara u hrvatskom društvu?

Kroz radne grupe bit će prikazani procesi i trendovi za sasvim konkretne slučajeve. Pokušat ćemo napraviti pregled što se dogodilo u Hrvatskoj i regiji i zajedno raspraviti što je moguće dalje raditi na kojem slučaju, od Pule do Šibenika, Dubrovnika, Zagreba i tako dalje. Modeli prisvajanja zajedničkih dobara se preslikano pojavljuju u Hrvatskoj, ali i u Beogradu, Banja Luci ili Novom Sadu. U drugoj fazi ćemo pokušati vidjeti kako se pojedina rješenja mogu gdje implementirati. Kao rezultat tih diskusija želeli bismo dobiti završni dokument koji nekomu tko želi raditi na pitanju zajedničkih dobara može poslužiti kao polazišna točka. Očekujemo da će se interes za pitanja uzurpacije zajedničkog u budućnosti povećavati, a jedna od namjera Akademije jest i ta da odgovori na uzurpacije postanu efikasniji, a javnost senzibiliziranija za pitanja prisvajanja zajedničkih dobara.

Javnost je donekle senzibilizirana za pitanja prostora, ali što je s pitanjem javnih usluga? Upravo se ovih dana događaju razne promjene u Hrvatskim željeznicama, ali to prolazi neprimjećeno.

Pitanja prostorne pravde možda su prva došla na red, prije skoro desetak godina dogodili su se prvi pokušaji uzurpacije javnog i pritiska na prostor - na to su Možda je na neki neobičan način i dobro da je SDP pokazao kakav stvarni odnos ima prema zelenoj politici. To otvara prostor za autentičnu zelenu politiku upozoravali Eko Kvarner, Zelena Akcija i Pravo na grad. Godine 2004. ili 2005. javnost po tom pitanju nije bila senzibilizirana i u tom smislu možemo govoriti o nekom napretku. Hrvatske željeznice danas su samo jedan od primjera javnih poduzeća koja djeluju neefikasno i u kojem se najavljuju masovna otpuštanja. To je pitanje upravljanja javnom imovinom kojom ćemo se isto baviti, ali ono možda u najužem smislu nije uvijek i pitanje zajedničkih dobara.

Kako će ulazak u Europsku uniju utjecati na procese u odnosu na zajednička dobra u Hrvatskoj? Primjerice, procesi koji se događaju sa HŽ-om su djelomice nametnuti EU direktivama. Do podjele željeznice na više tvrtki došlo je zbog EU zahtjeva, a sada će se neke od tih tvrtki šutke privatizirati.

U ovom slučaju možemo govoriti prvenstveno o mogućim lošim posljedicama. U toj sferi Europska unija djeluje isključivo kroz tržište, kroz liberalizaciju, koju potpomaže normativna dimenzija. Preslika tih modela i njihova penetracija na mala tržišta poput hrvatskog značit će to da će se daljnje fragmentiranje javnih poduzeća nastaviti i da mogući kupci ili koncesionari vjerojatno već stoje u redu. Treba biti zaista krajnje oprezan i kritičan prema bilo kojoj vladi koja daje zeleno svjetlo tim procesima i koja ne može jasno odrediti gdje suvereno upravlja vlastitim resursima i s kojom legitimacijom, jer pobjeda na izborima ne znače nužno i legitimaciju za ovakve postupke. Pod utjecajem Čačića i neoliberalne paradigme razvoja, ova vlada pokušava sve ono o čemu se ne zna kvalitetno brinuti prenijeti u ruke privatnika, a za kasnije posljedice puno ne mari. Ono što se iz razgovora s europskim stručnjacima za zajednička dobra jasno može zaključiti je da su zemlje poput Francuske ili Nizozemske opečene privatizacijom, i to se možda najbolje vidi na slučajevima željeznica. Kroz privatizaciju dijelova sustava opskrbe električnom energijom i javnog prijevoza, to postaju jako ranjive točke javne infrastrukture koja postaje ovisna o stanju na tržištu. Stanje na tržištu ne bi smjelo utjecati na to ima li netko pristup vodi, struji ili prijevozu. Svaka država bi trebala moći obraniti tu sferu od tržišta. Ne želim nikako ići u smjeru sotonizacije tržišta, ali pitanje fundamentalnih uvjeta za kvalitetan Vlada i javne institucije posredno i dalje omogućavaju da se prema gradskim i javnim prostorima nastavljaju uzurpacije. Imamo opet slučaj Cvjetnog trga i fontana pored NSB-a gdje se jedno prikazuje, a drugo radi život mora ostati izvan toga. U tom smislu na Visu ćemo čuti neka iskustva iz europskih zemlja o privatizacijama u području javnih usluga.

Na pitanje gdje vidite Hrvatsku za 20 godina, u intervjuu Novom listu odgovorili ste da "ako se ovaj razvojni model nastavi primjenjivati, to će dovesti do daljnjeg pada standarda za veliki udio stanovništva". Da se razlike zaoštravaju pokazala je i HBS-ova analiza o potencijalu hrvatske politike održivog razvoja, koju potpisuju Mladen Domazet, Danijela Dolenec i Branko Ančić. "Iako je Hrvatska još u situaciji relativno malog ekološkog otiska i visoke razvijenosti, po indeksu nejednakosti u društvu strmoglavili smo se dublje od Srbije i Crne Gore", zaključili su autori studije. Može li se uopće očekivati pozitivan razvoj događaja za zajednička dobra, dok je društvo raslojeno na ovakav način i dalje ubrzano tone?

Tom analizom, jednim od rezultata proizašlih iz prošlogodišnje Zelene akademije, izašlo je na vidjelo koliko je raslojavanje u Hrvatskoj duboko i koliko je povezano s odnosom prema okolišu. Na ovogodišnjoj Akademiji želimo istražiti kako se odnosi unutar društva mogu transformirati kroz očuvanje zajedničkih dobara. O redistribuciji resursa se može govoriti kao prvom koraku. Jedan od alata je sigurno participativno budžetiranje. Ono odgovara na lokalne potrebe koje imaju uzrok i u socijalnoj nejednakosti. Konačnog odgovora nema, ali smatramo da rasprava o zajedničkim dobrima može otvoriti relevantna pitanja kojima se dolazi do modela kojim se mogu smanjiti razlike i doći do sasvim novog tipa razvoja koji nije primarno uvjetovan zakonima tržišta i reguliran državom. Ne znači da će utjecaj države i tržišta nestati preko noći, ali se njihov utjecaj može olabaviti i tu će otpori biti, i već jesu, strahovito veliki.