Smisao organiziranog otpora projektu izgradnje privatne podzemne garaže i stambeno-poslovnog kompleksa Hoto-grupe u Varšavskoj ulici u Zagrebu nije tek pitanje borbe za očuvanje urbanog krajolika od invazivnih urbanističkih zahvata upitnog opravdanja. Ono o čemu se danas u Varšavskoj doista odlučuje fundamentalnije je i dalekosežnije pitanje - riječ je o obrani same institucije javnoga prostora od sile i pritisaka privatnog interesa uzdignutog do razine neupitne i samorazumljive vrijednosti. Presedan administrativno blagoslovljenog ustupanja javnoga prostora za privatni komercijalni projekt predstavlja više od pukog propusta ili lokalnog administrativnog skandala. U takvoj odluci kristalizirana je društveno duboko destruktivna vrijednosna logika. Ni snishodljive medijske pripovijesti o vizionarskoj inicijativi privatnog poduzetnika ne mogu prikriti činjenicu da se "vizija" koja se u njima veliča ostvaruje na račun same ideje javnoga interesa.

Predati ili podrediti neku instituciju ili prostor privatnom profitnom motivu znači presuditi o njihovoj konačnoj svrsi u korist privatnog profita. To ujedno znači i ukidanje same mogućnosti demokratskog odlučivanja o njihovu korištenju za dobrobit većine. Motivi privatnog ulagača određuju namjenu i funkcije kojima prostor koji oblikuje može služiti. Imperativi povrata investicije i ostvarenja profita u takvim računicama nužno zauzimaju središnju ulogu. Vjerovanje da privatne profitne kalkulacije predstavljaju jamstvo ostvarenja interesâ i svih onih koji u budućim profitima neće imati nikakvog udjela nije samo stvar naivnosti. Kada služe za agresivno promicanje izvlaštenja prava javnosti nad javnim prostorom, takvi argumenti postaju konkretnim oružjem u vrlo konkretnoj ideološkoj i materijalnoj borbi protiv javnog interesa.

Logika koju se priziva kao opravdanje napada na javni prostor u Varšavskoj istovjetna je onoj kojom se legitimiraju dalekosežni privatizacijski procesi započeti prije skoro dva desetljeća. Zahvaćanje u javni urbani prostor predstavlja točku novog zamaha prema produbljenju tog poodmaklog procesa izvlaštenja većine. Činjenica da takve prakse i dalje uživaju institucionalnu podršku nominalno javnih službi i većine medija stvar čini samo još kritičnijom.

Organizacija otpora realizaciji tih tendencija ne predstavlja samo važnu gestu problematizacije zabrinjavajućeg općeg smjera društvenog razvoja. Direktni kolektivni otpor u ovome trenutku je i jedina realna nada za njegovo obustavljanje koja nam preostaje.

Odabrati stranu u sporu između privatnog i javnog interesa u Varšavskoj stoga ujedno znači dati nedvosmislen odgovor na pitanje u kakvome društvu želimo živjeti. Već i zato naša podrška ne može stati na pukoj deklarativnoj solidarizaciji s organizacijama koje su otpor inicirale. Puni smisao će zadobiti tek ako se studenti, zajedno sa širom javnošću, borbi za obranu Varšavske u značajnom broju aktivno priključe. S tom nadom upućujemo i ovaj apel.