Prije koji dan, sjeo sam na kavu s mojim dobrim znancem koji se zove šjor Ranko. Šjor Ranko je bivši škveranin, umirovljenik u srednjim sedamdesetim godinama života i bivši jedriličar. Kako je vješt rukama, faturetaje tako što radi popravke na brodovima, pa sam ga tako upoznao i ja. Na kavu smo sjeli prije koji dan, u trenutku dok je ognjica oko gradnje ugostiteljskog objekta na Prvoj vodi bila na vrhuncu. 

Uz kavu, šjor Ranko mi je otkrio da je njegova familija bila vlasnik čitave okolice sadašnjih Bena, uključujući i današnje okretište i autobusnu stanicu. Rankovi su tamo imali čak i kućicu. "Što je bilo s tim?" upitao sam ga. "Ništa", odgovorio je. "Posli rata smo to darovali gradu." Mogu samo zamisliti kako se kiselo moraju osjećati šjor Ranko i njegova šira obitelj kad danas čitaju kako Županija, Grad i država domišljaju način da Fani Horvat isplate 7,2 milijuna kuna za zemljište na kojemu je trebao niknuti njezin fantomski lokal.

Svi oni naši sugrađani koji su imali ili još uvijek imaju zemljište po obroncima najdražeg nam brda osjećat će se kao popišani bude li najšira društvena zajednica iskipala tolike novce ne bi li obeštetila samo jednu od vlasnica terena, zna se koju i zna se zašto. Znam da među mojim prijateljima koji su se ovih tjedana udružili da građanskom akcijom spase Marjan od prisezanja ima mnogo onih kojima bi laknulo da država iskešira novac mladoj poduzetnici i na taj način priču oko Prve vode stavi zauvijek ad acta. 

Mnogi od njih, naime, mišljenja su da nitko, a pogotovo ne obitelj Kerum, ne bi pustio da se sedam milijuna kuna izlije u lavel i da će, dok god Fani Horvat slovi kao vlasnik marjanskog obronka, postojati opasnost da njezin plan gradnje oživi iz mrtvih kao zombi u lošem hororu. Donekle pokoleban takvom argumentacijom, gotovo da sam i sam poželio da Nepoznat Netko isplati mladu poduzetnicu, sve dok nisam došao kući i iste večeri otvorio vijesti. 

Dvije male vinarije, četrdeset ili pedeset radnih mjesta, to je cijena koju bi ova županija trebala platiti samo zato da odvrati tu curu od "poduzetničkih nauma"

Na vijestima je stajao prilog o novoj, supermodernoj vinariji u Kutjevu koja je investitora koštala točno pola onog što bi Horvat trebala dobiti za šumarak pokriven iglicama. Dvije male vinarije, četrdeset ili pedeset radnih mjesta, to je cijena koju bi ova županija, neki čestit siromašan svijet iz Vrgorca, Aržana i Gdinja, trebali platiti samo zato da odvrati tu curu od "poduzetničkih nauma". Ne znam za vas, ali mene takvo što tjera da se pobljuvam. 

Priča o Prvoj vodi, sad već postaje jasno, postala je kudikamo više od priče o jednoj ekološki ugroženoj lokaciji. To je priča koja pokazuje dugu, višegodišnju i elaboriranu zavjeru u kojoj su dijelovi više političkih garnitura, dio urbanista i krupni poduzetnici bili u sofisticiranoj sprezi. Kako to da su urbanisti ignorirali plan višeg reda? Kako to da je ignorirano pravo prvootkupa? Kako to da je investitorica tako skupo platila zemljište kojem je status tako dvojben? 

Kako to da je sva dozvoljena gradnja najednom niknula na jednoj parceli? Kako to da za sve ostale Hrvate vrijedi pravo prvootkupa, a jedino za Fani Horvat vrijedi nešto što je unikatni pravni novum, pravo "drugootkupa"? Sve su to retorička pitanja na koja, naravno, i najveća bena među vama čitateljima zna odgovor, a taj se odgovor svodi na ovo: mlada je poduzetnica špekulirala kupovinom nekretnina jer je znala da ima dovoljno utjecaja da tu nekretninu magičnim štapićem pretvori u gradivu. 

U toj se špekulaciji zeznula, jer nije predvidjela reakciju javnosti, nije predvidjela da će se cijela stvar pretvoriti u političko pitanje, i to k tomu u izbornoj godini. U toj je špekulaciji izgubila. Stoga bi sada htjela cijenu toga gubitka prebaciti na građane županije i/ili Hrvatske. Ako mene pitate, hvala, ne bih. Umjesto toga, radije bih dvije vinarije, recimo u Murvici i Podšpilju. A što se Marjana tiče, jedino čestito rješenje uvijek je bilo i uvijek će biti: otkupiti svima, po istoj cijeni, u razumnom roku. 

Priča o Faninu pravu "drugootkupa" sada Splićane, naravno, češe jer zbog Marjana grad vrije. Ova tema, međutim, ima svoje načelne reperkusije koje su kudikamo šire od jednoga splitskog šumarka. Tijekom ovih desetak godina, naime, cijeli je niz bogatih ljudi, firmi i fondova masovno kupovao dalmatinsko zemljište od lokalnih "domorodaca". 

Od Dola do Sutivana i od Marine do Pašmana veliki su developeri masovno kupovali mrkente, smrču i bušinu od lokalnog svijeta, koji ju je prodavao jer je znao kako funkcionira hrvatsko društvo. Lokalni svijet je znao da ako zemljište ostane njihovo da nikad neće postati građevno, a ako ga prodaju moćnom i utjecajnom čovjeku, on će već naći put da hrvatskom urbanističkom transsupstancijom pretvori, poput alkemičara, vapnenačke sike u zlato. 

Ta "alkemija" temeljila se na jednoj jasnoj, prešutnoj premisi, a ta je premisa bila da pred politikom, sudom i urbanistima mali čovjek nije jednak krupnom ulagaču

Ta "alkemija" temeljila se na jednoj jasnoj, prešutnoj premisi, a ta je premisa bila da pred politikom, sudom i urbanistima mali čovjek nije jednak krupnom ulagaču. I pošto su svi znali da ovi drugi mogu izburgijati gdje običan čovo ne može, prodavali su mu zemljište, vezivali ga ugovorenim bonusima, hvatali svog vrapca u ruci pošto od goluba na grani nije bilo fajde. U nekim od tih slučajeva, uglavnom rijetko, neki bi se od njih zeznuli. Zeznula se tako i gospođa Horvat.

To, međutim, nije naš problem, i u trenutku dok rashodovna strana nacije doslovce puca po šavovima, dok se u agraru, zdravstvu i visokom školstvu gomilaju dugovi, posljednje što dalmatinskom poreznom i prireznom obvezniku treba jest da pokriva krive kalkulacije onih koji su mislili da su moćniji od javnosti.