Françoise Choay u knjizi "L'Allégorie du Patrimoine" (1992.) prikazuje teško rađanje kategorije urbanističke baštine: od pojma „ambientismo" Gustava Giovannonija (1873. - 1947.) formuliranog 1913. i prvi put potvrđenog 1931. u nekom zakonskom dokumentu ("Carta italiana del restauro") do njegove globalne afirmacije u "Venecijanskoj povelji" (1964.). Njezina temeljna načela otada su sustavno dorađivana, razrađivana, upotpunjivana u nizu međunarodnih dokumenata sve do "Krakowske povelje" (2000.), potaknute uznapredovalim procesom europske unifikacije i vodećom ideološkom zasadom: očuvanja raznolikosti i prava na pluralnost.

U aneksu su nanovo definirani pročišćeni temeljni pojmovi: heritage, monument, authencity, conservation, restoration, project of restoration. "Krakowska povelja" svojevrsna je revizija, osuvremenjenje i aktualizacija najvažnijeg dokumenta o zaštiti i očuvanja kulturne baštine uopće, izazvanog ne samo teškim razaranjima povijesne urbanističko-arhitektonske supstance u Drugom svjetskom ratu nego i njezinim uništavanjem prije i poslije rata novom izgradnjom u duhu „novog građenja". I najposlije, ona je svjedočanstvo već polastoljetnog kontinuiteta odnosa prema baštini i prakse obnove, začetih upravo" Venecijanskom poveljom"[1].

Informacija ima napretek: u literaturi, najrazličitijim praksama u Europi i drugim sredinama, bezbroju realizacija - što će reći: nema isprike za neznanje. No ovdje, u tranzicijskoj Hrvatskoj, nije riječ o tome. Tu je ignorancija svjesno izabran „vlastiti" put. To se ne tiče samo svjetskih iskustava i opće prihvaćenih načela nego i vlastite tradicije: u Hrvatskoj (Zagrebu) ideja zaštite urbanističko-arhitektonskih cjelina potvrdila se čak prije donošenja "Venecijanske povelje" (1953. Tkalčićeva ulica, 1962. Donji grad, 1965. Gornji grad i Kaptol), a teorijski se razrađuje već od kasnih pedesetih sustavnom valorizacijom urbane baštine (Poreč, Split, Dubrovnik, Zadar).

Na tom je temelju sedamdesetih i osamdesetih u svim sredinama izrađen i donesen niz provedbenih urbanističkih planova, koji su imali karakter revitalizacijskih planova s razvedenim provedbenim instrumentarijem. No, poput mnogih stečevina na drugim područjima, i te su odbačene za volju dominantnih političkih i ekonomskih ideologema. Baštini je dopala funkcija "služenja": rabi se kao prigodna kvazikulturna legitimacija ili kao "resurs", što je pravilo kad je riječ o prostoru u najširem smislu, a prepuštena je primitivizmu političkih despota, poduzetničkih inicijativa usmjerenih samo profitu i institucija svedenih na podaničku poniznost i lakajsku poslušnost. Retardirana instuticionalna zaštita, uglavnom ucjenjivana, dijelom potkupljena, tetura za svojim gazdama s pseudostručnim alibijem i hibridnom praksom koja je jedino zrcalo stvarne bijede. Svatko tko gleda, vidi i sve je jasno.

U Zagrebu, Dubrovniku, Splitu sve intenzivniji i žešći prosvjedi, neformalne asocijacije uglavnom nevladinih organizacija, građanskih inicijativa i društava za skrb za baštinu, napokon i osnutak Odbora za baštinu i prostor DPUH-a jasni su znak upozorenja da su baština, povijesni urbani i kulturni identitet u opasnosti. U Dubrovniku i Splitu to su napadi na simbolična mjesta: Pile i Rivu, unakažena recentnim preuređenjima koja zatiru genius loci za volju tobožnje kreacije i inovacije, iza koje stoje samodopadnost i arogancija, bezobzirnost i nekultura.

U Zagrebu je poticaj javnom nezadovoljstvu bio sadržajno i prostorno predimenzionirani projekt interpolacije nove složene strukture u jedan od središnjih donjogradskih blokova (omeđen Preradovićevim trgom, Varšavskom i Gundulićevom ulicom te Ilicom), a napose očita potpora gradskih političkih vlasti izražena spremnošću da mu prilagode zakon, osiguraju status i beneficije „gradskog projekta", isl.  Protestna kampanja uspjela je za gotovo tri godine zaustaviti realizaciju, što ne znači da do nje neće doći.

Riječ je o obrani urbanog poprišta visoke socijalne vrijednosti: "slike mjesta" i ujedno integriteta "javnog prostora" tzv. pješačke zone, ugrožene prometom, u ovom slučaju, gradnjom podzemne garaže na potpuno neprikladnom mjestu za volju koje se dio pješačke površine prenamjenjuje u prometnu.

Projekt „Cvjetni prolaz" poima se kao paradigma. Realizacija bi otvorila Pandorinu kutiju: komercijalizaciju unutrašnjosti blokova i radikalno, odnosno neselektivno uklanjanje povijesnih struktura. Stoga se osporavanju tog projekta pridaje simbolička važnost. Prosvjednu kampanju dodatno je učvrstila i ojačala najava izgradnje niza podzemnih garaža unutar užeg središta Donjega grada, što ispod trgova, što blokova koji naglašeno pružaju mogućnost socijalizacije. Simptomatično je da te planove, iza kojih formalno stoji gradska uprava, a neformalno ali stvarno građevinski lobi s izabranim, dobro plaćenim stručnjacima i kvaziznanstvenicima, zdužno opslužuje institucionalna lokalna zaštita raznoraznim dokumentima koji podržavaju komercijalnu eksploataciju povijesne cjeline Donjega grada, bilo da je riječ o prometu ili novoj izgradnji koja podrazumijeva masivna rušenja. 

Pozitivno je da se u kampanji od punktualnog pristupa postupno dospjelo do integralnoga, što upućuje na sazrijevanje svijesti. Danas je u njezinu fokusu Donji grad koji je kao živo središte, najkompleksnije sadržajne strukture i najvišeg simboličnog naboja, najviše ugrožen, više od Kaptola kojem se sprema slično, samo manjeg formata, dok je Gornji grad ostao po strani jer su njegovi problemi drukčije naravi. Donji grad ispašta za velike grijehe zagrebačkog urbanizma: nesposobnost ili nemogućnost integralnog planiranja. Ili drugim riječima: upravo on je rječito svjedočanstvo razvojnih aporija. Iz tog se aspekta deklarativno „poštovanje" baštine u svim dokumentima, izraženo i revitalizacijskim utopijama, čini ili cinizmom ili nemoći

Pregledom urbanističkih dokumenata, pa i konzervatorskih studija iz već polastoljetnog razdoblja, usmjerenih "revitalizaciji" Donjega grada,  mora se uočiti tendenciju njegova prilagođavanja zahtjevima prometa. Ni u jednom dokumentu dosada nije formulirana ideja da se ukupna povijesna cjelina (Draškovićeva -  Ulica Republike Austrije - Ilica - željeznička pruga) ili barem njezino uže središte (definirano osmodjelnim parkovnim okvirom, tzv. Zelenom potkovom) zaobiđe, što neupitno znači potpunu novu prometnu organizaciju grada.

Još sedamdesetih godina Milan Prelog zahtijevao je - ne samo za uže središte Zagreba nego uopće za urbane povijesne jezgre, "status rezervata". Taj zahtjev realiziran je dijelom, no nipošto u njegovoj kompleksnosti i ozbiljnosti, uzanom pješačkom zonom grada potkraj osamdesetih, dok je Donji grad i prije rasječen tzv. zelenim valovima, svojevrsnim magistralama koji neriješene prometne probleme grada do danas kompenziraju u krhkoj i uistinu neprilagodivoj devetnaestostoljetnoj urbanoj strukturi. Donji grad ispašta za velike grijehe zagrebačkog urbanizma: nesposobnost ili nemogućnost integralnog planiranja. Ili drugim riječima: upravo on je rječito svjedočanstvo razvojnih aporija. Iz tog se aspekta deklarativno „poštovanje" baštine u svim dokumentima, izraženo i revitalizacijskim utopijama, čini ili cinizmom ili nemoći.

Donji grad se recentnim zahvatima definitivno raspinje na prokrustovsku postelju prometa: njegove javne površine parceliraju se za plaćena parkirališta, pješačke površine smanjuju na minimum, pa i iznad dopuštenoga, a za najuže su središte naručeni projekti podzemnih garaža. Što znači: potpunu promjenu profila ulica i avenija te pretvaranje trgova dijelom ili potpuno u prometne objekte (primjeri: Langov i Kvaternikov trg). Možda iza toga stoji nerazumijevanje pojma urbanističke baštine koju ne čine samo zgrade ili skupovi zgrada, možda posve pragmatična priprema za buduću komercijalizaciju prema tajkunskim vizijama i njihovu pojmu komfora, kamo dakako spada i prometni. Od najave sustavne i etapne obnove trgova Zelene potkove 2004. u svim propagadnim političkim (gradonačelničkim) objavama nema ni riječi. Njezino stanje govori samo po sebi.

Čini se da nitko nije zamijetio što se dogodilo s Medvešćakom ili Novom Vesi nešto prije recentne adaptacije „zelenih valova". Dok je najljepša i najrazvedenija zagrebačka avenija preuređena u autocestu, posve lišena identiteta, jedna od najstarijih planiranih ulica pretvorena je u potpunu karikaturu i kič. Predmetom kritika, a kamoli protesta nije bio ni monstrum na početku Medvedgradske ulice, po imenu „Prebendarski vrtovi", koji je poslije zgrade Sabora (1910.) najteži krimen počinjen u povijesnoj sredini Zagreba. On je surovo razorio osjetljivu prostornu strukturu jedinstvenog podgrađa, formiranog od srednjeg vijeka oko potoka Medvešćaka i zapadno od Nove Vesi.

O „arhitekturi" tog monstruma izlišno je gubiti riječi: ona se sama predstavlja kao vrhunska arogancija. No i procesi u Tkalčićevoj, gdje se njeguje scenografski pristup i kič, prekrivajući neprevladanu bijedu bivšeg sluma, pokazuju ili nesnalaženje oko pojma, važnosti i obnove urbanističke baštine - ili naprosto tendenciju zlouporabe. Potonje je protekle godine demonstrirano natječajem za „uređenje" Kaptola, a zapravo interpolaciju nekoliko zgradurina. Umjesto toga Kaptol i Nadbiskupija mogli su se danas, nakon povrata imovine, poduhvatiti rehabilitacije jedinstvenog naselja, degradiranog gradnjom raznoraznih utilitarnih objekata u doba razvlaštenosti i siromaštva. I tu se urbanistička baština poima kao resurs, bilo da je riječ o komercijalnim bilo prestižnih pobudama.

Moglo bi se postaviti pitanje: je li ona isto tako kulturno, identitetski važna kao primjerice, pokretna sakralna baština - u riznici, katedrali, crkvama? Ispražnjen od automobila, Gornji grad pokazuju pustoš: besmislena kaldrma Markova trga, prikladna jedino za izagnano parkiralište limuzina, razrovane ulice s obrubima plaćenih parkirališta, ulice kojima pješak može hodati samo kolnikom, a nadasve zapušteni svi javni prostori

Gornji grad je, za razliku od ostalih dijelova povijesne jezgre Zagreba, deklarativno namijenjen obnovi za koju, međutim, ne postoji plan. Pristup je, kao u urbanizmu, punktualni. Pojedine se kuće obnavljaju iz sredstava spomeničke rente, dakle: državnog poreza, ne iz gradskog proračuna, kako se objavljuje, a Grad je financirao obnovu manjeg dijela komunalne infrastrukture i prometnu regulaciju. Dok je obnova infrastrukture uključila opločavanje plohe Markova trga robustnim granitnim kockama iz komunalnog otpada, prometnom je regulacijom, kao u Donjem gradu, najveći dio nogostupa pretvoren u plaćena parkirališta. Drugim riječima, komercijaliziran. Nemala investicija u javnu garažu na početku Tuškanca opravdava se uklanjanjem automobila uglavnom državnih institucija, a i ostalih koji su Gornji grad koristili kao najveće besplatno parkiralište u središtu grada. Uglavnom zjapi prazna kao i tužni „šatl" koji prazan uporno vozi od Tuškanca do Markova trga.

Ispražnjen od automobila, Gornji grad pokazuju pustoš: besmislena kaldrma Markova trga, prikladna jedino za izagnano parkiralište limuzina, razrovane ulice s obrubima plaćenih parkirališta, ulice kojima pješak može hodati samo kolnikom, a nadasve zapušteni svi javni prostori. Arheološka istraživanja ne mogu biti alibi za višegodišnje otezanje uređenja Griča ili Vranicanijeve poljane, o kojem ni javnost ni struka zna ništa. I drugi punkt, s dotrajalom i uistinu nakaznom zgradom uz Gimnaziju, vječno je mjesto improvizacija: sada tu dominira „vidikovac" s nekoliko klupa na kojima se pod jarkim suncem može uživati u uistinu veličanstvenom pogledu.  Dvjema malim i intimnim trgovima, Jezuitskim i Markovićevim, prolazi prometni koridor između parkirališta, za pješaka nema mjesta. O revitalizaciji uostalom nema govora dok na svakom uglu vreba policija. Male privatne zahvate poboljšanja otkriva tek pažljivo oko.

[1] Literatura o "Venecijanskoj povelji" i daljnjem razvoju: http://www.international.icomos.org/venicecharter2004/venicecharter-bibliography.pdf)