Stoljećima brižno razvijanim antropocentričnim odnosom prema prirodi i okolišu, ljudi sve ubrzanije troše i uništavaju razne resurse neophodne upravo za daljnji opstanak ljudske tvorevine koju volimo nazivati našom civilizacijom. Jedan od tih vitalnih resursa je tlo, odnosno onaj tanki rastresiti pokrov formiran na sloju stijena od kojih je nastao njihovim dugotrajnim postepenim usitnjavanjem pod utjecajem raznih geoloških, fizikalnih, kemijskih i bioloških procesa. Brzina nastajanja tla zbog velike raznolikosti čimbenika koji na to utječu nije prostorno ni vremenski jednolika, a procjenjuje se da za stvaranje sloja tla debljine 1 centimetar, u prosjeku treba između 500 i 1000 godina. S pojavom razumnog bića (homo sapiensa), postojeći procesi poput erozije i opustinjavanja sustavno se ubrzavaju kroz stoljeća, a osmišljeni su i uvedeni mnogobrojni novi oblici degradacije tla. Iz perspektive mehanicističko-redukcionističkog pristupa problematici koji je blizak našem antropocentrično-tehnocentričnom shvaćanju prirode i okoliša, antropogene štetne utjecaje na tlo možemo podijeliti, primjerice prema vrsti ljudskih djelatnosti. Takvom podjelom, štetne utjecaje na tlo možemo razvrstati na poljoprivredu, iskorištavanje šuma, urbanizaciju, industriju, rudarstvo, turizam i rekreaciju, ratna razaranja i slično, a mogli bismo raditi daljnje podjele i podpodjele štetnih utjecaja unutar svake od djelatnosti, ali radije se pozabavimo barem grubom skicom pojedinih procesa i njihovog međudjelovanja, jer tako dobivamo boji uvid u razloge tragičnog ubrzavanja degradacije i nestajanja tla širom svijeta.

Razvojem poljoprivrede i stočarstva započinje era čovjekovih ubrzanih štetnih utjecaja na tlo. Zamjenom dotadašnjeg biljnog pokrova, uglavnom šumskog, poljoprivrednim usjevima i ispašom stoke, povećava se raspoloživa količina hrane, ali se stvaraju i uvjeti za ubrzavanje erozije tla. Povećana količina hrane potiče ubrzani porast broja stanovnika i stvaranje gradova koji se sve više šire. Oboje dovodi do daljnjeg širenja štetnih utjecaja na tlo. Gradovi, prenamjenom velikih površina tla za potrebe svoga širenja i to često upravo na štetu poljoprivrednog tla, a porast stanovništva zbog potreba daljnjeg povećanja poljoprivrednih površina. Da bi se proširile poljoprivredne površine, ubrzava se krčenje šumskih površina, a šume se sijeku i zbog upotrebe drveta kao građevnog materijala, te namirivanja energetskih potreba.

Uklanjanje šumskog pokrova (deforestacija) pak uzrokuje pojačanu eroziju tla na više načina. Tlo bez šumskog pokrova ima znatno manji retencijski kapacitet za vodu, odnosno gubi sposobnost zadržavanja vode, pa tijekom kiše veća količina vode odmah otječe umjesto da se zadržava u tlu, što bitno povećava erozivnu snagu vode i time odnošenje tla, a poplave također postaju učestalije. Tlo sa šumskim pokrovom može zadržati u sebi i do pet puta veću količinu vode od tla bez takvog pokrova ili tla zasijanog nekim ratarskim usjevom. Osim toga dio vode se zadržava u samoj biomasi šume, a ni količine koje ostaju na velikoj površini lišća i samih stabala nisu beznačajne. Deforestacija također uzrokuje i pojačanu eroziju vjetrom zbog povećane snage vjetrova koji pušu uz samo tlo, jer više ne nailaze na šumu kao prirodnu prepreku koja bi smanjivala njihovu snagu. Vratimo se sada opet malo na poljoprivredu koja je jedan od značajnijih uzroka deforestacije. U suvremenoj poljoprivredi, površinski sloj tla se intenzivno mehanički obrađuje i tretira kemijskim sredstvima u svrhu uklanjanja sveg raslinja osim uzgajane kulture. Kao rezultat imamo usitnjeni površinski sloj tla koji se pretvara u prašinu i velikim dijelom površine nije zaštićen nikakvim biljnim pokrovom, što bitno smanjuje otpornost tla na eroziju vodom i vjetrom čije snage su iz prethodno opisanih razloga pojačane.

Sada u priču možemo dodati i to da uklanjanje šumskog pokrova smanjuje prosječnu količinu oborina tijekom godine, jer se veliki dio vode u njenom ciklusu kruženja na kopnu, vraća u atmosferu upravo izlučivanjem vode (transpiracijom) samih stabala. Ideolozi sadašnje ekonomske doktrine i kreatori stava da su ljudi svojom tehnologijom nadmoćni prirodi sigurno su ponosni, jer iskustvo pokazuje da ljudi doista ubrzavaju prirodne procese i za nekoliko redova veličine, ali zasad uglavnom pokreću procese štetne za vlastiti opstanak.  Ukoliko smanjenje količine oborina nije veliko, i dalje zbog smanjene sposobnosti zadržavanja vode u tlu možemo imati pojačanu eroziju vodom i učestalije poplave, a ukoliko smanjenje postane znatno, proces opustinjavanja, koji često ide kao slijednik u paketu s erozijom, počinje stvarati novu vrstu problema, te daljnji gubitak tla pogodnog za poljoprivredu. Sve to također uzrokuje pojačane migracije ljudi iz devastiranih ruralnih krajeva u gradove koji dalje rastu, pa je krug štetnih utjecaja ponovo zatvoren.

Samo zbog opustinjavanja godišnje se u svijetu gubi 6 milijuna hektara (60.000 km2) (1km2=100ha) poljoprivrednog tla, što predstavlja površinu nešto veću od ukupne kopnene površine Hrvatske. Površina Sahare se u posljednjih 50-tak godina povećala za više od 650.000 kilometara kvadratnih. Više od 70 posto svjetskih poljoprivrednih površina ugroženo je erozijom, opustinjavanjem i raznim drugim oblicima degradacije tla. U srednjoj Europi, erozijom se poljoprivredno tlo u prosjeku gubi od 50 do 100 puta brže nego što se stvara, a radi se o području u kojem je problem erozije tla bitno blaži nego u drugim dijelovima svijeta. Ideolozi sadašnje ekonomske doktrine i kreatori stava da su ljudi svojom tehnologijom nadmoćni prirodi sigurno su ponosni, jer iskustvo pokazuje da ljudi doista ubrzavaju prirodne procese i za nekoliko redova veličine, ali zasad uglavnom pokreću procese štetne za vlastiti opstanak. Podatke o tragičnim posljedicama ljudskih djelatnosti koje i dalje ubrzavaju uništavanje tako važnog resursa moglo bi se nizati u nedogled, ali radije se treba zapitati zbog čega i dalje nema efikasnog odgovora na tako veliki problem koji već sada utječe na svjetsku opskrbu hranom. Dapače, umjesto rješavanja problema, ljudi su krenuli sve ubrzanije koristiti poljoprivredne površine i za namirivanje svojih energetskih potreba, pa tako ekološki svjesna Europa uvozi biodizel iz primjerice Indonezije, gdje se za potrebe proširenja plantaža uljne palme krče sve veće površine tropskih šuma, a SAD potiče uzgoj kultura za proizvodnju bioetanola u Brazilu, gdje se za te potrebe krči amazonska prašuma. Treba li uopće spomenuti da su na svijetu upravo ta dva područja najizloženija procesima erozije, jer tamošnja prenamijenjena šumska tla svojom vanjskom i unutrašnjom morfologijom, te zbog raznih drugih čimbenika nisu primjerena za masovnu monokulturnu poljoprivrednu djelatnost, pa vrlo brzo degradiraju i postaju neupotrebljiva za poljoprivredu, a na njih se tada više ne može vratiti ni šumski pokrov.

Siromašne države, koje su ujedno najviše pogođene problemom degradacije tla, nemaju za rješavanje problema dovoljno sredstava. K tome, uspješno su kontrolirane od velikih kompanija koje projekte zaštite okoliša vide samo kao nepotrebni trošak: puno je isplativije njihove vlade nagovoriti (čitaj potplatiti) da ulažu u, primjerice, nove autoputove kojima će se zauzeti dodatne poljoprivredne površine, pa gladni mogu lakše putovati prema prenapučenim gradovima u kojima ih se može iskoristiti kao jeftinu radnu snagu, nego ulagati u neka pošumljavanja ili Ekološki svjesna Europa uvozi biodizel iz Indonezije, gdje se za potrebe proširenja plantaža uljne palme krče sve veće površine tropskih šuma, a SAD potiču uzgoj kultura za proizvodnju bioetanola u Brazilu, gdje se za te potrebe krči amazonska prašuma. Treba li uopće spomenuti da su upravo ta dva područja najizloženija procesima erozije? slične projekte koji samo smetaju jeftinoj eksploataciji resursa dotične države i gradnji infrastrukturnih projekata raznih vrsta na kojima se dobro zarađuje. S druge strane, stanovnici bogatijih država još se ne osjećaju dovoljno ugroženi degradacijom tla, pa većina nije naročito motivirana naprezati svoje male sive stanice kompleksnim problemima, te zbog mentalne lijenosti radije pribjegavaju učvršćivanju vlastite vjere u neoliberalnu religiju koja ih uvjerava da sve treba prepustiti svemogućoj nevidljivoj ruci tržišta koja će to regulirati svojim mehanizmima. Oni rijetki pokušaji rješavanja, ovoga kao i niza drugih problema zaštite okoliša, u pravilu završe na tome da se kompleksno funkcioniranje prirode pokušava nadomjestiti ili regulirati kompliciranom šumom raznih propisa koji ne rješavaju problem nego ga u najboljem slučaju samo premještaju na neko drugo područje gdje štetni utjecaji još nisu jasno vidljivi. Veliki broj ljudi još uvijek misli da tlo postoji oduvijek i zauvijek, ali uskoro će nas prazan želudac obavijestiti da tome nije tako, kad već razum nije sposoban unaprijed proslijediti tu informaciju.