Nevladinu organizaciju Eko-Kvarner često poistovjećuju s borbom protiv projekta Družba Adria. Je li konačno ta priča gotova?

Družba Adria tehnički nije gotova jer imamo žalbu JANAF-a na Upravnom sudu protiv Ministarstva zaštite okoliša i komisije koja je izglasala prekid studije utjecaja na okoliš jer nije dovoljno dobra. Kada ta žalba bude odbačena, što mi očekujemo, Sabor će glasovati o tom projektu po odluci od 6. veljače, te nakon toga mora obvezati Vladu Republike Hrvatske da tehnički istupi iz sporazuma i obavijseti depozitara Vladu Republike Mađarske da je stvar službeno gotova.

U anketi o najboljim i najgorim događajima na hrvatskoj NGO sceni koju je proveo H-alter, odgoda projekta Družba Adria istaknuta je kao nešto najpozitivnije. Kako je postignut taj uspjeh?

O tome ne govori samo ta anketa već dvije tisuće članaka koji postoje na internetu. To da su o tome pisali i najpoznatiji svjetski dnevnici, pa i japanski, pokazuje kako je kampanja privukla pažnju ne samo hrvatske i europske već i svjetske civilne scene. Kod nas je zbog toga bila skupina japanskih studenata geopolitike koja je proučavala neočekivana događanja na terenu.

Zašto je, dakle, projekt prekinut?

Prije svega, postojali su dobri preduvjeti. Prvi je da je 70 posto građana bilo protiv, premda je 80 posto smatralo kako se ne može ništa napraviti. To znači da je potencijal bio velik, ali su ljudi bili umrtvljeni. Druga je stvar da je sporazum bio toliko loš da ga se jako teško moglo braniti. Bilo je na njemu dosta pozlate, pa smo prvi dio kampanje nazvali skidanje pozlate. Znači da prihod nije bio milijardu dolara, kako je pisalo u Globusu, nego 15-20 milijuna.

Druga je stvar da je kampanja dobro isplanirana. Ona je bila blago uzlazna i temeljita što znači da se svaki tjedan nešto događalo. Civilno društvo u Hrvatskoj ima običaj voditi akcije, a u vezi Družbe se vodila kampanja.

Možda ljudi u Hrvatskoj jednostavno nemaju vremena osam sati dnevno raditi protiv ekološki neprihvatljivih projekata?

Nitko nije radio protiv tog projekta osam sati dnevno. Neke nevladine organizacije u Hrvatskoj troše daleko više od osam sati dnevno protov nekih projekata, ali neefikasno. Recimo, produciraju po 25 stranica materijala koje nitko ne čita. U Hrvatskoj su svi a priori protiv nekih projekata, što ja zovem partizanski način, koji se svodi na to da se kaže: Idemo na mitraljeze pa dokud stignemo! Time se mnoge organizacije izoliraju od tihog javnog mnijenja. Nasuprot tomu naša je strategija bila radikalizacija main streama što znači da smo rekli kako smo jedan centimetar ispred onoga što svi misle. Nismo dakle bili odmah protiv, nego smo tražili da se poštuju mjerila. Usto, imali smo sreću da nekoliko profesionalnih glasnogovornika ima kuće na Krku, pa su nam konzalting kampanje dali besplatno. Svakih 15 dana analizirali smo kampanju i pokušali naći dobre i loše poteze.

Zašto je Eko-Kvarner protiv terminala za ukapljeni plin u Omišlju na Krku?

To je malo kompleksnije pitanje od Družbe. Nije prihvatljivo da se na temelju nepoznate studije, koju INA napravi za izvršnu vlast, donosi strateška politička odluka, i tu se usput kaže da nije bitno mišljenje građana i lokalne zajednice. Studija se radi u INI godinama, a da nije poznata nikome nego nekome u INI. Nakon toga je napravljena prezentacija za premijera, potom je on donio odluku, a tek tada su obaviješteni županija i građani.

Je li reakcija lokalne samouprave bila zadovoljavajuća?

Primijetili smo oscilacije u županiji od toga da to nije u redu do toga da je voljna pregovarati. LNG terminal za ukapljeni plin je sporan zbog izbora mikrolokacije koji nije transparentan i javan. Sporna je metodologija Vlade koja se ponaša kao sumo hrvač i nameće tu lokaciju. Postoje neke indicije da su premijeru izneseni selektivni podaci, to jest samo oni koji pokazuju prednosti LNG-a u Omišlju.

Mi se zalažemo za izradu kvalitetnih kriterija za određivanje lokacija bilo kojeg potencijalnog zagađivača na Jadranu, a to se može napraviti i za cijelu Hrvatsku. Nakon toga mi tražimo da se sve informacije provuku kroz sve te kriterije. Omišalj je najopasnija lokacija na Jadranu.

Zašto tako mislite?

Zato jer je tamo Petrokemija, sama po sebi opasna. U državi Illinois 1980. je godine donesen zakon o tome da se 5 milja od takvih pogona ne smije nalaziti naseljeno mjesto. A tu je i 760 tisuća tona rezervoara JANAF-a, koji nisu uvijek puni, ali su tu. Tako da, umjesto da disperziramo potencijalno opasnu tehnologiju, mi je koncentriramo.

Koji je razlog izbora te lokacije?

Robert Ježić, vlasnik Dioki Grupe, to jest DINE-Petrokemije, i predsjednik Nogometnog kluba Rijeka, u slučaju izgradnje LNG terminala na toj lokaciji, postaje bogat čovjek.

O kojim novcima je riječ?

40 milijuna eura. Ne postoji niti jedan drugi razlog za izbor te lokacije, nego partikularni interes jedne tvrtke. Mi kao mala udruga nemamo mandat za određivanje lokacije ali bi to trebala učiniti politika, struka i lokalne zajednica. Tražimo da se provode kriteriji prema kojima na bliže od 5 milja od naselja ne može biti takav terminal, i to temeljimo na odluci iz Kalifornije iz 1977. godine. Prema toj odluci na milju od LNG terminala ne može biti više od 10 stanovnika na četvornu milju, a na četiri milje 60 stanovnika pa četvornoj milji.

Na kraju treba reći kako postoji opće mišljenje da su ti terminali potencijalno opasni. Brodovi su sigurni, oni su novi, a posade su europske. No incidenti se događaju na kopnu, i neovisno o terorizmu, postoji bojazan da će učestati. U veljači je drugi član Al Kaide rekao kako će sljedeći ciljevi biti energetska postrojenja, a napad na rafineriju koji je nakon toga uslijedio u Saudijskoj Arabiji, na sreću nije uspio.

Dakle, plinski terminal - da, jer je plin energetsko i ekološko rješenje zbog nužnog prelaska naših elektrana s ugljena na plin, ali pri izboru mikrolokacije sve treba biti transparentnije i s većim utjecajem lokalne zajednice.