U prethodnim tekstovima opisao sam par dogmi koje uz neke hrvatske specifičnosti imaju globalni karakter, a vezane su uz nuklearne elektrane i predstavljenu energetsku strategiju. Sada je na redu dogma koja se oblikuje samo za potrebe implementacije štetne energetske strategije u Hrvatskoj. Radi se o stvaranju dogme da hrvatske tvrtke mogu u postotnom udjelu investicije tijekom gradnje elektroenergetskih postrojenja najviše participirati upravo u gradnji nuklearke. Čak je i sam ministar
Polančec na predstavljanju Strategije iskazao svoje čuđenje nad tim podatkom, ali kada sam malo razmislio, uvidio sam da je čuđenje ipak bilo samo dobro odglumljeno, jer procesi potaknuti od strane vlade, koji se već odvijaju paralelno s procesom usvajanja energetske strategije, idu upravo u smjeru da se ta dogma u bliskoj budućnosti što bolje podupre.
Brodogradilišta kao jackpot Kada sam čuo tu izjavu, na brzinu su mi kroz misli proletjela razna energetska postrojenja i nisam mogao uočiti ništa bitno što bi nuklearkama davalo tu prednost, čak upravo obrnuto. Posebno mi nije bilo jasno, što kod primjerice vjetroelektrana nismo sposobni napraviti, pa da ih hrvatska industrija ne bi mogla izgraditi sa stopostotnim udjelom. Generatori svih dimenzija proizvode se u Hrvatskoj već desetljećima. Mehanički reduktori ili električni pretvarači nisu nešto što naše firme nisu već proizvodile za druge namjene. Lopatice za propelere i kućišta za generatore mogu proizvoditi mala, a masivne nosive stupove velika brodogradilišta, što nije nepoznata praksa u svijetu.
Da, brodogradilišta mogu biti jedan od važnih elemenata ove energetske priče, a upravo se sada onesposobljavaju kako u njoj ne bi smetala velikim igračima. Nakon degradacije željezara, kao sirovinske osnove takve proizvodnje, na red su došli
potencijalno opasni proizvodni pogoni koji bi mogli olakšati prelazak na obnovljive izvore energije, a upravo su vjetrenjače, čak i u ovoj krivo postavljenoj energetskoj strategiji, predviđene sa najvećim, iako i one s daleko premalim potencijalnim doprinosom, u obnovljivim izvorima energije. Očigledno se podbačaj u implementaciji tog skromno planiranog udjela obnovljivih izvora energije, u budućnosti misli koristiti kao dodatni argument za gradnju nuklearke po hitnom postupku.
Kako stvari ni u budućnosti ne bi skrenule u logičnome smjeru, kroz Gospodarsko socijalno vijeće (GSV), progurani su zaključci doneseni na sastanku 24.11.2008. (
Vjesnik 25.11.2008.), koji ukratko glase ovako:
GSV daje potporu restrukturiranju brodogradilišta, ali na natječaje za privatizaciju mogu se javljati samo strateški partneri koji će na postojećim lokacijama razvijati samo postojeću proizvodnju. Vrlo mudar zaključak u vrijeme pada brodskog prometa, smanjenja narudžbi za nove brodove u svijetu i najave velikih smanjenja broja radnih mjesta u brodogradnji.
Izgleda da je pretvaranje naše brodogradnje i cijelog gospodarstva u impotentnog voajera svjetskih trendova, prioritetni zadatak hrvatske politike, a uspjeh takve politike, energetska strategija već je uračunala u postotne udjele hrvatske industrije pri gradnji budućih energetskih postrojenja. Jedino se tako može objasniti kako su nuklearke i u tom segmentu prikazane kao najbolji izbor. Kada još cijeloj priči dodate sposobnost naših brodogradilišta, koja su gradila i najzahtjevnija plovila poput podmornica, da proizvedu module za gradnju podmorskih prolaza (tunela) koji mogu biti jeftinija i sa raznih drugih aspekata bolja zamjena za preskupi Pelješki most, tada sve dobiva malo drugačiji smisao od onoga koji se propagandno plasira u javnosti.
Domaća industrija neće biti dorasla posve samostalnoj proizvodnji vjetroelektrana??? Zamislite, umjesto mosta mogli bismo imati prometnicu zaštićenu od vjetrova i izgrađenu bez nepotrebnih sukoba sa susjednom državom oko visine mosta. U slučaju rata takvu prometnu vezu bilo bi teže nasilno prekinuti, okolišni i krajobrazni utjecaj bio bi bitno smanjen, nosivost prometnice veća, zaposlili bi brodogradilišta, spasili veliki broj radnih mjesta i još bi sve moglo biti jeftinije od planiranog predimenzioniranog mosta. Sličan razorni gospodarski efekt kao spomenuti most, imala bi i gradnja nuklearne elektrane, ukoliko se nametne kao oslonac hrvatske energetske budućnosti umjesto drugih, poglavito obnovljivih izvora energije. Dodatni doprinos gospodarskoj štetnosti nuklearke već sam opisao u jednom od prethodnih tekstova, a odnosi se na dugoročnu nepredvidivost cijene električne energije koju bi dobivali iz nje.
Nuklearni spokoj Vlada i na ovom primjeru pokazuje da ipak zna promišljati i rješavati više problema jednim udarcem. Eliminacijom brodogradilišta uklanja se dio podloge za vlastitu proizvodnju obnovljivih izvora energije, čime se daje dodatni vjetar u leđa upravo nuklearki, a uklanja se i potencijalno bolja opcija zamjene za projekt Pelješkog mosta. Osim toga, energija i resursi potrošeni u toj grani industrije dalje će se koristiti za gomilanje gubitaka, a ne za gomilanje postrojenja koja bi energiju proizvodila. Prednost se daje nuklearki koja je radno manje intenzivan, ali skup izvor energije, pa će u Hrvatskoj biti više ljudi oslobođenih od rada koji u spokoju doma svoga, kupljenog na kredit, mogu trošiti struju. Poslovi na gradnji nuklearke bolje su prilagođeni za velike strane multinacionalne kompanije, dok su poslovi vezani uz obnovljive izvore energije lako dostupni malim domaćim firmama i obrtnicima. Nametanje nuklearke je, iz tog razloga, u skladu i s globalizacijskim težnjama hrvatske politike, koja na tome području umišlja da predstavlja važan svjetski faktor, pa joj je važnije financirati okupacijske trupe u Afganistanu, nego stimulirati male poduzetnike da u potpunosti ovladaju jednostavnim, ali uspješnim tehnologijama. Našim inovatorima koji su uspješni jer obično nisu dogmatični, ali su upravo iz tog razloga zanemareni, širenje poslova na obnovljivim izvorima energije pružilo bi mogućnost da od njih naprave prepoznatljiv izvozni proizvod Hrvatske, što će gradnja nuklearke mobilizacijom financijskih sredstava za svoje potrebe uspješno spriječiti, pa time nestaju potencijalne prepreke za brže približavanje Europskoj Uniji.
Mogao bih nabrojati još puno toga, ali osjećam da sve teže kontroliram svoj cinizam, stoga je bolje da završim, a završit ću rečenicom, prilagođenom za aktualnu temu, s kojom su nas nespretnim kombiniranjem više fraza, znali uveseljavati političari u vrijeme socijalizma.
Nalazimo se na rubu provalije, ali usvajanjem ove energetske strategije napraviti ćemo veliki korak naprijed.
Dosadašnji članci istoga autora o energetskoj strategiji:
RAST NARPIJED, OSTALI - STOJ!
NUKLEARNE KUKAVICE
TRI DIMENZIJE MOĆI
NEUGODNA PITANJA I SUMNJIVI ODGOVORI
ZAŠTO NE ŽELIMO NUKLEARKE
dodaj komentar 13 komentara
Kad sam se vec javio i ovim putem, sto cu ubuduce zbog moguce zloupotrebe izbjegavati, zahvalio bih se svima koji su ostavili svoje komentare, jer su mnogi od njih bili vrlo zanimljivi i/ili poticajni za danji rad na ovakvim temama.
Samo vam moram napomenuti da hrvatska industrija Končar i Dalekovod JESU u stanju napraviti vjetroelektranu snage 1 MW, može i više a za sada je dovoljno. Sve je domaće stup, generator, reduktor, sva regulcijska i upravljačka oprema osim posebnih lopatica vjetroturbine koje su od posebnog materijala i tehnologije nama za sada nepoznate i ne moguće za proizvesti pa se uvoze. Jedna već radi u Dalmaciji probno.
Što se tiče ostale opreme na elektranam tipa Plinske i Termo kao i NE najviše se može domaće izgraditi za plinsku i termo to bi brodogradičišta zajedno s Đuro Đakovićem i Končarem mogli puno napraviti a o NE ne znam što bi moglo, reaktor-ne, paraogenerator-ne turbinu-ne. Sekundarnu opremu eventualno da ako bi USA dao. Sve u svemu petica za članak ali na žalost je samo u H-alertu a ne i u Jutarnjem L ili Večernje L
Zasto tu laz nitko ne prokazuje? Mozda zato sto od nje mnogi mogu dobro zivjeti. Uvijek se o tome moze objaviti neki clanak ili odrzati neko predavanje, a siromasnim zemljama prodavati prica o zastiti okolisa i time kociti njihov napredak. Od te price i tzv. ljevicari kojima je na prvom mjestu njihovo ja, a ne Marx ili Lenjin i konzervativci-fasisti kojima je na prvom mjestu novac, dobro profitiraju.
Tko se još sjeća zašto su se narodi i narodnosti bivče Juge zakrvili i zaglavili pod paljbom oružja za čiju proizvodnju i održavanje su morali stezati remen... Apsurdno je da vlast misli kako ima bezpogovono pravo tražiti od ljudi da financiraju nešto od čega mogu imati više štete nego koristi. Stvarno je tragikomična njihova umišljenost, samodostatnost i priglupost naroda koji ne zna učiti na vlastitim greškama. Ono: znam da me vode na giljotinu, al možda su ipak u pravu... Kako možemo mi mali, jadni, usrani dripci ne pognuti glavei pred njihovim veličinama... Ma...
To je bilo u siječnju daleke 1992. godine.
Šta se dalje događalo?
Vodili smo obrambeni rat protiv mrskih neprijatelja koji su ušli u naše domove i
otjerali smo ih!
Što se dalje događalo?
Još je rat trajao no nama nije smetalo da privatiziramo sva dobra koja su se pedeset godina stvarala, da stvorimo njemačke banke, njemački telefon, njemačke kredite, novine, da imamo mađarsku INU, da imamo na hrvatskom jadranu ruske vile.
Što se dalje događa?
Ostali su energenti, ostala su brodogradilišta.
Izgleda da je naš cjelokupni strateški razvoj usmjeren ka zadovoljavanju svjetskih trendova a ne naših interesa. Osakaćena država, naša država postaje sve manje naša i to boli. Nekad davno Njemci, Rusi, Talijani, Amerikanci dolazili su u Hrvatsku kao turisti a danas su gospodari.Gospodare medijima, bankama, trgovinama , obalom a sada će i energijom. Laku noć Hrvatska.
http://www.guardian.co.uk/environment/2008/nov/27/renewableenergy-energy
Kad se nesto gura, sto ocito nema veze s mozgom, (nazalost u Hrvatskoj toga ne nedostaje), onda bi trebalo ici tragom novca i vidjeti tko ce od toga izvuci profit! Taj je obicno "krivac"!
Zasto i kako se ovakvi projekti namecu "zemljama treceg svijeta", lijepo je opisao John Perkins u "Confessions of an Economic Hitman". Tu je na nizu primjera opisao kako se nekoj zemlji najprije predoci da joj nesto - energetski objekt, autoput ili sl. - nuzno treba. Onda joj se predlozi da radove izvede neka americka korporacija - na pr. Behtel - i onda joj se da i kredit u iznosu vrijednosti radova. Novac (od kredita) u tom slucaju ide direktno na racun americke korporacije - Behtela - a da ga doticna zemlja nikad ni ne vidi,. a narodu doticne zemlje ostane kredit da ga otplacuje desetljecima. Obzirom da prije ili kasnije ta zemlja vise ne moze vracati taj i ostale kredite koji su joj u medjuvremenu ponudjeni, onda se od nje u tom trenutku trazi "komad mesa", tj da se oduzi Americi na drugi nacin, rasprodajom svojih resursa, podrzavanjem americke politike itd.
Evo i linka: http://www.youtube.com/watch?v=e0JCJ4pIFEw
Perkins opisuje kako je to radio u Indoneziji, Ekvadoru itd., ali mi se cini da se mnoge stvari u Hrvatskoj mogu protumaciti kao rezultat primjene istog modela.
ali: autor čini mi se puši neke druge vladine priče, npr. to da ćemo od EU imat neke koristi dok je realno da će nas samo još više isisat
također, ono s nemijenjanjem proizvodnje u brodogradilištima se odnosi ne nepretvaranje škverova u hotele, ne na moguću proizvodnju vjetroturbina.
pa su se krajem '80tih prebacili na proizvodnju vjero-generatore.
Imali su puno posla i trazili su partnersvo nasih brodogradilista.
Iz splita nitko nije odgovorio!
"Nasi" odgovorni zostaju, najmanje deset godina, u "korist vlastite stete":
U svezi s vasom zamolbom da novcanim prilogom pomognemo tiskanju biltena i promidzbenih plakata, kako biste publiciranje tekstova nasih i svjetskih znanstvenika pomogli edukaciji potrosaca, potakli stednju svih vrsti energenata njihovim djelotvornim koristenjem, te potakli primjenu obnovljivih izvora energije na dobrobit okolisa i gospodarstva, obavjestavamo vas da ovo Ministarstvo nema sredstava za te namjene.
POMOCNIK MINISTRA Zeljko Lalic
Republika Hrvatska ministarstvo gospodarstva
Zagreb, 18. 2. 1997.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.