Jeste li ikad razmišljali o tome kolika je stvarna cijena vaših pamučnih traperica, majice od čistog pamuka ili ugodne ljetne pamučne košulje? Kupce zanima cijena koju plate u trgovini, a koliko je netko drugi, proizvođač, u krajnjem slučaju priroda za to platila, malo je koga briga.

Najveća žrtva ljudske pohlepe, zarade od proizvodnje pamuka, od kojeg se izrađuje najugodnija odjeća, nedvojbeno je Aralsko jezero ili Aralsko more, kako su ga nekada zbog njegove veličine nazivali. To jezero u središnjoj Aziji, koje danas dijele Kazahstan i Uzbekistan, bilo je nekada po veličini četvrto na svijetu. Površina mu je iznosila gotovo 70 tisuća četvornih kilometara, a napajale su ga rijeke Amu Darja i Sir Darja.

Brodovi u pustinji

U posljednjih 50 godina jezero je izgubilo više od 60 posto površine i oko 80 posto zapremine. Voda se na pojedinim mjestima povukla za više od 100 kilometara ostavljajući nekadašnje obalne gradiće, luke i cijele flote brodova u pustinji. Sovjetska je vlada u prvoj polovici 20. stoljeća odlučila Amu Darju i Sir Darju preusmjeriti u pustinju da bi stvorila uvjete za uzgoj riže, žitarica i pamuka u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posebna se pozornost posvećivala proizvodnji pamuka, kojim su sovjetske vlasti željele osvojiti svjetsko tržište. Na kraju to se i obistinilo: Uzbekistan je postao najveći izvoznik pamuka na svijetu. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća napravljeni su najveći odvodni kanali koji su razinu Aralskoga jezera naglo počeli smanjivati, isprva jedva primjetno, ali ubrzo i po metar godišnje.

Razina vode i površina jezera počele su se smanjivati neslućenom brzinom, stoga danas Aralsko jezero zauzima manje od deset posto svoje prvobitne površine, a njegovo nekadašnje dno postaje neplodna pustinja. Njome vladaju pješčane oluje koje u zrak dižu milijune tona pesticida i soli kojima su se tretirala pamučna polja i koji su se desetljećima taložili na dnu jezera. Zračnim strujama taj strašan teret istresa se daleko od obala nekadašnjeg jezera, kontaminirajući tlo.
Otkako se površina jezera drastično smanjila, voda brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja se plodna oaza nepovratno pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju na kojoj je nemoguća bilo kakva proizvodnja hrane, a zbog nestanka pojedinih biljaka ozbiljno je ugroženo stočarstvo. I tako stanovništvo koje je nekada hranilo cijelu Crvenu armiju i velik dio Sovjetskog Saveza - gladuje.

Ubojita slana prašina

Područje oko nekadašnjeg jezera jeziv je primjer procesa salinizacije tla. Taloženje soli dugoročno mijenja i osiromašuje zemljište, a vjetar koji podiže slanu prašinu sa suhog dna nekadašnjeg jezera raspršuje je u pojasu širem od 300 kilometara, što na tom području onemogućava bilo kakvo poljodjelstvo. Osim što salinizacija uništava usjeve, vegetaciju i divljač, dugoročno onečišćuje podzemne i površinske vode. Zračne struje slanu prašinu dižu visoko u zrak raznoseći je tisućama kilometara, sve do Himalaja.

Vjeruje se da upravo sol s ostataka Aralskog jezera uzrokuje brže otapanje himalajskih ledenjaka. Uz soli, vjetrovima iz srednje Azije u svijet putuju i pesticidi koji su pronađeni na grenlandskim ledenjacima, u norveškim šumama i u tijelima pingvina na Antarktiku. Gotovo 60 milijuna stanovnika na području oko Aralskog jezera pati od zdravstvenih problema prouzročenih solju, otrovnom prašinom i zagađenom vodom. U području Arala zabilježen je najveći postotak smrtnosti novorođenčadi u bivšem Sovjetskom Savezu - od tisuću novorođenih umire ih 75.

Tomu treba dodati visok postotak oboljelih od tuberkuloze, anemije, bolesti respiratornog trakta, kojih je ondje najviše u svijetu. Mnoge bolesti očiju uzrokuje slana prašina, a vrlo su česti rak grla i jetre, zatim bolesti bubrega, artritis, trbušni tifus i hepatitis. Međunarodna organizacija Liječnici bez granica opisala je situaciju aralskog područja kao »najveću ekološku katastrofu i ljudsku tragediju«.

Zagađen antraksom

O prokletstvu Arala ne može se govoriti a da se ne spomene nekadašnji otok Vozroždenije, koji je sada dio pustinje iako je nekoć bio nasred jezera. Ondje se, smatraju stručnjaci, nalazi najveće odlagalište antraksa na svijetu. Tamo su se u vrijeme SSSR-a od 1936. do 1991. nalazili tajni vojni objekti za proizvodnju, skladištenje i testiranje biološkog i kemijskog oružja. To se oružje testiralo na otvorenom pa njegovi ostaci zacijelo još uvijek lete zračnim strujama. Osim antraksa na Vozroždeniju su pronađeni tragovi koji upućuju na proizvodnju kuge, boginja, bruceloze, tularemije, konjskih boginja i mnogih drugih bolesti koje se, u većim ili manjim razmjerima, pojavljuju u okolici Arala. Danas je taj nekadašnji otok lako dostupan dio kopna i slabo ga čuvaju kazahstanske i uzbekistanske vlasti, bez obzira na to što se na njemu možda još uvijek nalaze ostaci iznimno opasnog biološkog oružja koje u rukama zlonamjernika može izazvati nesagledive posljedice svjetskih razmjera.

Izuzmemo li ovu groznu epizodu s biološkim oružjem, koje je kontaminiralo krajolik, ali nije direktno utjecalo na isušivanje jezera, evidentno je da pamučne traperice, majice od čistog pamuka ili ugodne ljetne pamučne košulje s početka ove priče koštaju daleko više nego što za njih plaćamo. Nažalost, njihova se cijena ne može izraziti u novcu, ali može u milijunima nesretnih sudbina i života. I ovaj je nezapamćen slučaj u cjelokupnoj ljudskoj povijesti još jednom pokazao da priroda može zadovoljiti svačije potrebe, ali ne i svačiju pohlepu. Možda će ovo imati na umu i naši salonski ekolozi kad na svojim radionicama budu propagirali odjeću od prirodnih vlakana, od čistog pamuka. Neka znaju da iza nečije ugode ipak stoji velika nesreća milijuna i milijuna nedužnih.

Nestanak za dva desetljeća

Nestankom vode 1987. nekadašnje je veliko jezero nasilno podijeljeno na veće, Južno aralsko jezero na teritoriju Uzbekistana koje vodom napaja rijeka Amu Darja, i manje ili Sjeverno aralsko jezero koje pripada Kazahstanu i u koje se ulijeva Sir Darja. Dogovorom dviju država odlučeno je da će se ono manje pokušati spasiti gradnjom brane, dok će se Južno, koje je trostruko veće, prepustiti sudbini, odnosno nestajanju. Prema procjenama, zapadni dio Južnog jezera potpuno će nestati za desetak godina, a ostatak u sljedeća dva desetljeća.

Ribom prehranjena Crvena armija

Stanovništvo je na obalama ovog jezera veličine Irske nekoć živjelo od ribarenja, a velika je bila i trgovačka flota koja je plovila među obalama Arala. Zahvaljujući upravo ribi iz Aralskog jezera, koje je bilo daleko izvan domašaja Drugog svjetskog rata, prehranjena je sovjetska Crvena armija koja je sa saveznicima izvojevala pobjedu nad nacizmom.