Žestoke konfrontacije i vrlo učene rasprave sljedbenika raznih ekonomskih apostola poput Karla Marxa, Johna Keynesa ili Miltona Friedmana predstavljaju jedan u nizu igrokaza u kojima glumci zaogrnuti u znanstveno novo ruho izvode obrede snaženja vjere u naš antropogeni sustav i mogućnost tehnološkog dokidanja ekoloških granica rasta.

Intenziviranje širenja ljudske civilizacije započelo je prije otprilike 10-11 tisuća godina kada su ljudi udomaćili prve biljke i životinje te tako ovladali vještinom uzgoja hrane za svoje potrebe. Proizvodnja hrane, odnosno razvoj poljoprivrede, doveo je do velikih promjena u dotadašnjem načinu života ljudi. Nomadski način života malih lovačko-sakupljačkih družina postepeno se povlačio ili transformirao prema sjedilačkom načinu života. Povećane količine hrane i sjedilački način života, potaknuli su rast broja ljudi te pojavu sve brojnijih zajednica. Razvoj poljoprivrede također je omogućio oslobađanje sve većeg broja ljudi od poslova vezanih uz pribavljanje hrane, što je pogodovalo pojavi raznih specijaliziranih zanimanja te sve brojnije upravljačko-kontrolne strukture društva. Pojava specijaliziranih zanimanja donosi brojne inovacije koje doprinose daljnjem povećanju proizvodnje hrane uz smanjenje udjela ljudskog rada, a sve veća centralizacija upravljačko-kontrolnih struktura društva pogoduje jačanju kleptokracije.

Proces se jako ubrzava širenjem prosvjetiteljskog pokreta (17. - 18. stoljeće) i usporednim brzim širenjem tehnosfere. U tom razdoblju, zbog naglog razvoja znanosti i tehnologije, ljudi dobivaju sposobnost da njihov utjecaj na okoliš i prirodu

life_in_the_fast_lane_by_gilad_copy.jpg life_in_the_fast_lane_by_gilad_copy.jpg

preraste lokalne ili regionalne okvire te postane globalnog karaktera. Brzo rastuća tehnološka sposobnost antropogenog utjecaja na okoliš potaknula je promjenu ljudskog odnosa prema prirodi. Taj odnos se također ubrzano mijenjao od dotadašnjeg, ispunjenog strahopoštovanjem i divljenjem, prema odnosu koji prirodu svodi samo na izvor resursa za podmirivanje rastućih stvarnih i izmišljenih potreba. Posebno veliki skok u proizvodnji hrane dogodio se zamjenom snage teglećih životinja strojevima te primjenom raznih umjetno stvorenih kemijskih spojeva u poljoprivredi.

Od ukupnog broja svjetskog stanovništva koji je krajem 2011. godine premašio 7 milijardi, oko 38 posto bavi se poljoprivredom (FAO). Udio poljoprivrednog stanovništva jako varira ovisno o državi, pa taj udio u SAD-u pada ispod 2 posto, dok je u nekim afričkim državama veći od 90 posto. Trend smanjenja udjela poljoprivrednog stanovništva u aktualnoj ekonomskoj religiji se i danas štuje kao pozitivna pojava te se smanjenje tog postotka koristi kao pokazatelj napretka država. Za održavanje takvog stanja i trendova potrebno je osigurati obilje jeftine hrane kojom sve manji udio poljoprivrednog stanovništva podmiruje potrebe za hranom sve brojnije svjetske populacija.

Preostalo stanovništvo, oslobođeno poslova vezanih uz prehranu, može se posvetiti specijaliziranim zanimanjima s ciljem proizvodnje materijalnih dobara te pružanja usluga u svrhu namirivanja drugih potreba. Apsolutan broj i udio onih bez izravnog dodira s proizvodnjom hrane stalno raste, uz istovremeno smanjenje radne intenzivnosti gotovo svih poslova. S obzirom da stvarne egzistencijalne potrebe ljudi nisu neograničene, njihov rad sve većim dijelom ovisi o namirivanju umjetno stvorenih, isforsiranih i nametnutih potreba. Da stvar bude još tragičnija, poslovi vezani uz namirivanje takvih izmišljenih potreba sve rjeđe poboljšavaju kvalitetu života, već ju sve češće, izravno ili neizravno, dodatno urušavaju. Održavanje zaposlenosti i egzistencija stanovništva ovisnog o radu koji izravno ne proizvodi hranu, a za svrhu ima namirivanje stvarnih te sve brže rastućih izmišljenih potreba, temelji se na obilju jeftine energije potrebne za pridobivanje sirovina, proizvodnju roba, pružanje usluga i saniranja nastalih šteta u tom procesu.

economy_by_32_d3519n.jpg economy_by_32_d3519n.jpg

Tako stvoreni antropogeni sustav, u kojem su jasno uočljivi trendovi sve uže specijalizacije zanimanja, intenzivnog nametanja izmišljenih potreba, rasta stanovništva te rasta energetskih i prehrambenih potreba, nužno postaje sve kompliciraniji. Kompliciranost sustava pogoduje daljnjoj centralizaciji upravljačko-kontrolnih struktura društva što kao nužnu posljedicu ima ubrzano jačanje kleptokracije. Na dodatno podizanje razine kompliciranosti sustava utječu pokušaji (često fiktivni) administrativnog obuzdavanja kleptokratskih struktura ili ga pak same kleptokratske strukture, zbog svojih vlastitih interesa, smišljeno kompliciraju i čine što manje razumljivim za većinu onih koji žive od svog rada te tim radom i konzumizmom koji im on omogućava, održavaju sam sustav. Takvo stanje pogoduje daljnjem bujanju kleptokracije i ujedno stvara alibi za njeno postojanje, ali također uzrokuje pojavu sve većih nejednakosti i nepravdi među raznim grupama ljudi te pojedinaca u tom sustavu. Da bi tako komplicirani antropogeni sustav u kojem postoje sve veće nejednakosti, nepravde, netrpeljivosti, nametnute potrebe, pad kvalitete života i slično, mogao funkcionirati, potrebno je stvoriti obilje jeftinog povjerenja u takav sustav. Povjerenje u sustav nekada se stvaralo po sistemu kruha i igara, a danas je proces nešto složeniji pa se sastoji od kruha, igara, medija i konzumizma.

Iz prethodno navedenog može se vidjeti da trenutna ekonomska doktrina i kompletan antropogeni sustav koji smo kreirali, najvećim dijelom stoji na tri, sada već vrlo klimava preduvjeta, koji se međusobno snažno isprepliću do te mjere da ih je teško razmatrati zasebno.

  1. Obilje jeftine hrane
  2. Obilje jeftine energije
  3. Obilje jeftinog povjerenja/kontrole

Preduvjet obilja jeftine hrane sve teže se ostvaruje. Velike poljoprivredne površine svake godine se degradiraju i postaju neupotrebljive za uzgoj hrane. Taj proces uzrokovan je cijelim nizom antropogenih djelovanja, kao što su urbanizacija, gradnja infrastrukturnih projekata, rudarstvo, sport i rekreacija, ratna djelovanja, klimatske promjene i još puno toga, a što je najgore, jedan od važnijih uzroka je upravo «moderna» poljoprivreda. Osim toga, sama proizvodnja hrane postaje sve skuplja, jer sve više ovisi o energentima čija cijena zadnjih godina stalno raste, a energetska efikasnost u monokulturnoj poljoprivrednoj proizvodnji je u stalnom padu. To znači da smo iz godine u godinu, za svaku jedinicu energije koju dobivamo kroz prehranu prisiljeni ulagati sve više jedinica sve skuplje energije u njenu proizvodnju. Omjer dobivena/uložena energija u proizvodnji hrane od početaka poljoprivrede do danas pokvario se najmanje za faktor 100, a po nekim autorima i puno više. Ukoliko proizvedene količine hrane postanu nedostatne, cijeli antropogeni sustav može se vrlo brzo urušiti, ali čak u uvjetima obilnih količina hrane koja postaje sve skuplja sustav se postepeno urušava. Rast cijena hrane znači da ljudi sve veći dio svojih prihoda troše na prehranu, pa sve manji dio ostaje za potrošnju na izmišljene i


Life in the Fast Lane, by gilad, DeviantArt

demotivational__economy_by_flashyfashionfraud.jpg demotivational__economy_by_flashyfashionfraud.jpg

nametnute potrebe, a to smanjuje broj radnih mjesta koja predstavljaju izvor egzistencije za onaj dio ljudi koji se ne bavi proizvodnjom hrane. Primjerice u Hrvatskoj, prosječno kućanstvo troši preko 30 posto svojih prihoda na hranu, pa smo dosta osjetljivi na takve trendove.

Povećanje cijena energenata kleptokratske strukture nastoje kompenzirati otkazima i smanjenjem plaća radnika, ili kako to ljepše zvuči, povećanjem radne efikasnosti zaposlenika te smanjenjem troškova rada

Preduvjet obilja jeftine energije također postaje sve teže ostvariv. Energetski i financijski najisplativije svjetske rezerve neobnovljivih energenata (nafta, plin, ugljen, uran), koji trenutno namiruju preko 82 posto svjetskih energetskih potreba, velikim su dijelom već potrošene. Maksimum mogućnosti proizvodnje za sva četiri neobnovljiva energenta očekuje se u naredna dva desetljeća, a problem sve bržeg pada omjera dobivena/uložena energija intenzivno je prisutan već sada. Novi obnovljivi izvori energije neće moći dovoljno brzo nadomještati pad proizvodnje energije iz neobnovljivih izvora i još osiguravati daljnji porast energetske potrošnje koji sadašnji ekonomski model ultimativno zahtijeva zbog potreba svoga rasta. Ti izvori danas namiruju između 3 i 4 posto svjetskih energetskih potreba. To predstavlja veći udio od primjerice neobnovljive nuklearne energije, ali također taj iznos približno predstavlja samo prosječni jednogodišnji rast svjetske energetske potrošnje iz predrecesijskog razdoblja od 2001. do 2006. godine. Sve to podiže cijenu energije. Ukoliko proizvedene količine energije postanu nedostatne da podržavaju daljnji gospodarski rast, ovakvom antropogenom sustavu slijedi kolaps, ali i u uvjetima dovoljnih količina energije koja

postaje sve skuplja sustav će se također postepeno urušavati iz najmanje dva razloga. Prvo, skuplja energija dovodi do poskupljenja hrane uz već prethodno opisane posljedice. Drugo, skupa energija dovodi do poskupljenja proizvodnje i pružanja usluga u svrhu namirivanja nametnutih i izmišljenih potreba. Time se urušava konzumizam koji osigurava veliki broj besmislenih radnih mjesta za one kojima je to nažalost jedini izvor egzistencije i prihoda za nabavu hrane. Povećanje cijena energenata, kleptokratske strukture, prvenstveno u želji očuvanja profita, nastoje kompenzirati otkazima te smanjenjem plaća radnika, ili kako to ljepše zvuči, povećanjem radne efikasnosti zaposlenika te smanjenjem troškova rada. To u konačnici dovodi do daljnjeg urušavanja sustava.

Preduvjet obilja jeftinog povjerenja u sustav isto više nije lako ostvariv. Infantilnim masama, da bi takve i ostale, mora se servirati sve brojnije i spektakularnije sportske, medijske, političke te razne druge predstave uz sve manje iole zahtjevnih misaonih sadržaja. Održavanje takvih predstava i gradnja raznih grandioznih arena postaje energetski i financijski sve zahtjevnije. Hrana postaje sve skuplja što izravno potkopava povjerenje u sustav. Konzumizam koji nam je svima usađen u svijest kao istoznačnica za blagostanje, zbog sve skuplje hrane i energije, u nekim dijelovima svijeta već polako stagnira. Plašenjem raznim imaginarnim opasnostima i neprijateljima te prikrivanjem stvarnih, također je sve teže manipulirati u svrhu održavanja ideje o nužnoj potrebi baš ovakvog sustava. Slabljenjem mogućnosti kreiranja obilja jeftinog povjerenja u svrhu kontrole sustava, jača izravna kontrola sustava kroz razne oblike represije, ali taj dio priče za sada ostavimo po strani.

Navedeni preduvjeti na kojima stoji današnji tehnocentrično usmjereni antropogeni sustav sve više slabe, a zbog snažnih međusobnih veza dodatno ubrzavaju vlastito urušavanje. To je razumljivo čak i u čisto tehnocentričnom shvaćanju svijeta koji nam je ucijepljen kao osnova novog religijskog vjerovanja. Kada bi u priču dodali neizbježne, ali intenzivno potiskivane ekocentrične perspektive shvaćanja problema koji nas pritišću, procjene izgleda za dugoročno održavanje ovakvog globalnog antropogenog sustava, svele bi se na nulu.

karl_marx_by_arbrenoir-d3d1y0w__78a.jpg karl_marx_by_arbrenoir-d3d1y0w__78a.jpg

Žestoke konfrontacije i vrlo učene rasprave sljedbenika raznih ekonomskih apostola poput Karla Marxa, Johna Keynesa ili Miltona Friedmana predstavljaju samo još jedan u nizu igrokaza za mase u kojima glumci zaogrnuti u znanstveno novo ruho izvode obrede snaženja vjere u naš antropogeni sustav i mogućnost tehnološkog dokidanja ekoloških granica rasta. Kod tih obreda uopće ih ne smeta što je cijeli sustav sagrađen na virtualnom temelju pretpostavke beskonačnog rasta tehnosfere, pa nas stalno uvjeravaju da je fatamorgana progresističke utopije na dohvat ruke ukoliko smo spremni podnijeti još samo malu dodatnu žrtvu. Zato ljudi još uvijek vjeruju da će sutra biti bolje ukoliko još jače prionemo izgradnji i krpanju sadašnjeg antropogenog sustava temeljenog na Baconovom i Paineovom programu te tehnocentrizmu i konzumizmu. Dobrovoljno ili bez otpora se žrtvujući na pogrešan način, kroz pristajanje na razne ustupke takvom sustavu i kleptokratskim strukturama koje jedine od njegovog održavanja imaju neku kratkoročnu i kratkovidnu korist, produžavamo agoniju tog sustava uz istovremeno sve jače i dugoročno oštećivanje globalnog ekosustava koji je osnova našeg fizičkog opstanka.

<
Vezane vijesti