Foto: Andy Mettler, Wikimedia<br>Foto: Andy Mettler, Wikimedia
Kako su fanovi Bilićevog "Bešiktaša" u Turskoj "pokušali izvršiti državni udar"?

U Turskoj su 10. kolovoza održani prvi direktni predsjednički izbori (do sada je to bila prerogative parlamenta). Već je u prvom krugu očekivano pobijedio dosadašnji premijer vladajuće neoislamističke Stranke pravde i razvoja (AKP) i njezin predsjedavajući Recep Erdogan, sa blizu 52 posto glasova, doduše za nekih pet posto manje nego što su mu predizborne ankete predviđale. Ekmededdin Ihsanoglu, dugogodišnji generalni sekretar Organizacije islamskih država (OIC) i zajednički kandidat oporbene Narodno republikanske stranke (CHP) i Stranke nacionalističkog pokreta (MHP), prikupio je 38,5 posto glasova, uglavnom u zapadnom dijelu zemlje. Razočaravajuće za njegove sponzore koji su nerealno očekivali više. Selahattin Demirtas, kandidat Narodne demokratske stranke (HDP), kojega je podržavao kurdski elektorat istoka zemlje, bio je treći sa blizu 10 posto glasova, što se smatra relativnim uspijehom.

Sletio sam toga dana u Istanbul, gdje sam stigao drugom obavezom. Iznenadio sam se što na dugom putu od aerodroma do središta grada nije bilo traga nekakvoj izbornoj groznici. Svega par velikih Erdoganovih postera, ni jedan njegovih protukandidata. Te sam prve večeri prošetao trgom Taxim, lociranom na razmeđi staroga i novoga grada, koji se smatra “srcem” nekadašnje prijestolnice Otomanskoga carstva. Preko toga trga i obližnjega parka Gezi, Istanbul “diše”. Tu se slavi i protestira.

Par stotina mladih ekologa je tu u svibnju 2013. mirno demonstriralo protiv projekta AKP-ovih gradskih vlasti izgradnje neboderskog trgovačkog mega-centra na prostoru parka, jedine zelene oaze u centru grada. Policija ih je rastjerala sa vodenim šmrkovima i suzavcem. Slijedećega dana tu se okupilo već tisuću “sjedećih” prosvjednika, lijevih i desnih. Broj im je rastao kako su se dani smijenjivali. Podignuto je šatorsko naselje koje su snage sigurnosti srušile i prosvjednike brutalno razjurile. To je pokenulo seriju protesta solidarnosti širom zemlje. Računa se da ih je bilo oko 5000 i da je u njima do sredine 2014 sudjelovalo nekih 3,5 milijuna građana. Jedanaest osoba je poginulo. Sedam od ubijenih bili su alevi, pripadnici heterodoksne islamske zajednice, koji obično glasaju za CHP. Jedan od njih je ubijen na Taximu (policajac, odgovoran za to ubojstvo, osuđen je na sedam godina zatvora). Bilo je oko 8000 povrijeđenih. Tri tisuće prosvjednika je uhapšeno.

Gezi park, 15. lipnja 2013. (foto: Fleshstorm, Wikimedia)<br>
Gezi park, 15. lipnja 2013. (foto: Fleshstorm, Wikimedia)

Oporbena kemailistička CHP i ultranacionalistička MHP su mislile kako će ti prosvjedi, zajedno sa korupcionaškim aferama u koje su bili umiješani AKP-eovi ministri (i Erdoganov sin Bilal), biti dovoljni za detroniranje Erdogana, kojega su optuživale za “sultanističke ambicije”. Preračunale su se, jer je ovaj agresivno igrao na karte turskog etnonacionalizma i sunitske regionalne solidarnosti. Uz to je bio nagrađen od onih građana unutrašnjosti zemlje kojima su se za njegovih deset godina na kormilu države ekonomski uvijeti života popravili. Ulio im je nadu da će nastaviti u istom pravcu.                

Taxim je te moje prve noći boravka u gradu na Bosporu bio prepun naroda koji se tu došao hladiti od dnevne žege. Ni traga nekom slavlju Erdoganove pobijede ili prosvjedima. Jedva sam se probijao kroz gomilu šetača, čitavih obitelji s puno djece. Tu su miroljubivo koegzistirale evropski obučene mlade žene u minicama sa onim zamotanim, od kojih neke, pretpostavljam suadijske turistkinje, obučene u crno i pokrivene od glave do pete. Muškarci ležerno obučeni, neki u kratkim hlačama. Djeca sva ista i vesela. Na travi ispod drveća u Gezi parku desetak obitelji je piknikiralo. Nekoliko sam slijedećih dana prolazio ovim prostorom, i uvijek ista atmosfera suživota i ležernosti. Večerao sam ukusne čevapčiće u dvije kavane kakvih je mnogo oko trga. Sve su bile prepune veselih gostiju. Nema alkohola, ali na nekih trideset metara odatle prema mojem hotelu, nudi se asortiman domaćih i uvoznih vina.        

Sekularisti-islamisti i druga prepucavanja

Otputovao sam iz Istanbula pri kraju konferencije Međunarodne asocijacije za istraživanje mira (IPRA) u čijem sam radu sudjelovao. Organizator joj je bilo privatno Sveučilište Sakariyya, a sufinanciralo ju je Ministarstvo vanjskih poslova. Naravno, među nekih pet stotina sudionika bilo je dosta domaćih zanstvenika i aktivista. Očekivao sam da će turskim temama i problemima biti poklonjeno puno pažnje. Ispalo je da se njima bavilo svega par prezentiranih referata. Vjerojatno kako se ne bi čule kritike na račun režima. Zbog režimskih neo-otomanskih ambicija jedan od počasnih govornika na prvoj plenarnoj sjednici konferencije bio je ministar obrane Republike Kosovo. Susreo sam tu i nekoliko sveučilišnih profesora iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao i jednu Slovenku koja je doputovala iz Malezije. Iz neformalnih privatnih susreta u pauzama sjednica sa turskim sugovornicima, profesorima i studentima, shvatio sam da se međusobno dijele na "sekulariste" i "neo-islamiste". Neki su bili izrazito kritični prema AKP-ovoj vladi i Erdoganu, drugi su ih u većoj ili manjoj mjeri podržavali. To im nije smetalo da uspješno surađuju za vrijeme konferencije.

No turski su mediji tih dana bili prepuni međusobnih optužbi, ne samo na liniji konfrontacije sekularisti-neoislamisti, već i unutar ta dva heterogena tabora. Oporbenjaci iz CHP-a su se obrušili na svoga predsjednika Kemala Kilicdaroglua, optužujući ga za neuvjerljivu predizbornu kampanju i izbor pogrešnog predsjedničkog kandidata izvan redova stranke. Jedni su tvrdili kako se je Kilicdaroglu (koji pripada zajednici alevija) trebao više otvoriti prema većinskom sunitskom elektoratu, dakle krenuti više u desno. Drugi su mu pak zamijerali što se je odrekao postulata socijaldemokracije. Prepucavanja u pobjedničkom AKP-ovom taboru također nisu izostala. Umjereni neoislamisti su optuživali Erdogana za sunitsku tvrdolinijašku politiku koju je vodio dok je sjedio u premijerskoj fotelji. Očekivali su da će Abdullahu Gulu, suosnivaču AKP stranke i predsjedniku republike od 2007. do ovih izbora, biti povjeren položaj premijera u budućoj vladi, ali su strahovali da će ovaj pragmatičan političar biti marginaliziran (što se doista kasnije dogodilo kada je Erdogan pepustio položaje predsjednika stranke i premijera dotadašnjem ministru vanjskih poslova Ahmetu Davutogluu).

Uz to, Erdogan je nesmanjenom žestinom nastavio svoj rat sa "paralelnom državom", koju po njemu personificiraju kadrovi iz bratstva Fetullah Gulena, koji su se navodno "infiltrirali" u državne institucije, posebno u policiju, tužilaštvo i sudstvo (masovna hapšenja tih "zavjerenika" već su bila u jeku). Pradoks je što su mu gulenisti bili u proteklih deset godina saveznici koji su mu pomogli učvrstiti se na vlasti. Zahvaljujući njima uspio je potisnuti generale i njihovu vojnu instutuciju iz dnevne politike (par stotina aktiivnih i umirovljenih oficira, optuženih za zavjere protiv vlade, bilo je osuđeno na višegodišnje kazne). Riječ je o suparničkim konceptima političkog islamizma. Dok su se Erdogan i Davutoglu s njihovom neo-otomanskom regionalnom politikom združili sa organizacijama Muslimanske braće u Siriji, Egiptu, Palestini, Libiji i drugdje, pri čemu su nastupali zajedno sa Katarom, pragmatični Gul je bio više fokusiran na unutrašnju tursku politiku i bio “umjereniji islamista" od Erdogana. Islamski mislilac i akademik Gulen, koji operira iz svoga štaba u Pennsylvaniji, SAD, predsjedava decentraliziranom mrežom (službama koje se nazivaju Hizmet) udruženja, škola, banaka, firmi i novina, ne samo u Turskoj već i u mnogim muslimanskim zemljama, koja se može opisati kao moderan poslovno-sufijski konglomerat. Pristup islamu i drugim religijama mu je sufijski, rekao bih “ekumenski". Neki su njegovu mrežu/organizaciju upoređivali sa katoličkim Opus Dei-om. Tvrdi se da je Erdogan u nedavnom susretu sa Obamom u vrijeme NATO-vog summita u Newportu, u Britaniji, tražio Gulenovu ekstradikciju zbog "zavjere" protiv njegova režima. Gulenisti su ga navodno pokušali rušiti sa  "izmišljanjem" korupcionaških afera, sustavnim "prisluškivanjem" i "klevetanjem" u medijima (zbog čega je turskom tisku nametnuta selektivna cenzura).

Ustoličenje Erdogana

Turska spada u krug bliskoistočnih zemalja koje redovito pratim preko Interneta, što sam nastavio i poslije odlaska iz Istanbula. Erdogan je 28. kolovoza položio predsjedničku zakletvu u parlamentu (protestirajući što ovaj nije prethodno podnio ostavku na premijerski položaj već direktno iz premijerske funkcije uskočio u predsjedničku, zastupnici oporbene CHP napustili su sjednicu). Postao je tako dvanaesti turski predsjednik.    

No prava je fešta upriličena kasnije u predsjedničkoj palači u Ankari. Pripremljen je svečani ceremonial bez presedana. Jedan za drugim su novoinauguriranom predsjedniku čestitali predsjednici država, šefovi parlamenata, premijeri i niže rangirani predstavnici država sa kojima Turska održava diplomatske odnose. Njih ukupno 90, plus predstavnici osam međunarodnih organizacija. Iz krajeva bivše YU – očekivano Izetbegović, koji je turskom predsjedniku unaprijed uputio euforičnu čestitku (nadmašili su ga jedino predsjednik Azerbejdžana Alijev, predsjednik Kirgizstana Atambajev i predsjednik Turske Republike Sjevernog Cipra Eroglu); Kosovo je predstavljala predsjednica Jahjaga; Makedoniju predsjednik Ivanov; Crnu Goru potpredsjednik vlade Husović; ostale, pretpostavljam, akreditirani ambasadori.

Zapaženo je da je SAD predstavljao jedino otpravnik poslova. Nižerangirani su bili također i predstavnici većine EU zemalja, koji su time demonstrirali nezadovoljstvo vlastith vlada sa turskom vanjskom politikom. Egipat, koji je sa Turskom prekinuo diplomatske odnose zbog njezine podrške Muslimanskom bratstvu i osude rušenja predsjednika Mursija, nije bio pozvan. Nije ni Izrael, zbog desanta njegovih komandosa na brod koji je 2010. prevozio međunarodnu humanitarnu pomoć opsjednutom palestinskom stanovništvu Gaze, kojom su prilikom pobili devetoricu turskih akttivista. No u Ankari se pojavio novoizabrani ukrajinski predsjednik Porošenko. Tu se je nazočio i armenski ministar vanjskih poslova Nalbadijan, čija se vlada spori sa Turskom oko statusa ranije azerbeijdžanskog teritorija Nagorno Karabaha.

Kurdski problem

Među poplavom čestitki upićenih Erdoganu, izdvajam poruku koju je javnosti posredstvom prokurdske HDP stranke uputio Abdullah Ocalan, generalni sekretar Kurdske radničke stranke (PKK), koji izdržava doživotnu kaznu zatvora u izolaciji kazamata na otoku Imreli u Mramornom moru. Sa njim je Erdoganov režim prije dvije godine počeo pregovore o okončanju tridesetgodišnjeg sukoba. Vlasti su ih nazvale "demokratskom inicijativom", mirovnim procesom koji je trebao dovesti to prekida neprijateljstava, amnestije i reintegracije PKK boraca u legalne životne kolosijeke i do kulturne autonomije oblasti u kojima su Kurdi većina. Turska vojska koja je dotle borbom protiv "kurdskog terorizma" dokazivala svoju neophodnost preusmjerena je prema Siriji, odnosno na vojno osposobljavanje i logističku podršku oporbenim grupama što se bore protiv Asadova režima. Također na organizaciju i na kontrolu nad sirijskim izbjegličkim logorima što su formirani uz granicu. Tu je prema posljednjim podacima utočište našlo nešto preko 843 tisuće registriranih izbjeglica iz Sirije i Iraka. Prema turskim vlastima – svega 700 000. No kada je riječ o Kurdima, u posljednje dvije godine je na istoku Turske uspostavljeno krhko primirje.

U svojoj poruci javnosti, Ocalan je rekao da se kurdska borba "nalazi na historijskoj prekretnici" , da "mirovni proces nije utopija", te da bi mogao biti "modelom za riješavanje sličnih sporova u regiji". Izrazio je nadu da će sa izborom Erdogana taj proces biti priveden uspješnom kraju. No kako se čini, Erdogan nema namjeru progurati kroz sadašnji parlament ustavne promijene i zakone koji bi omogućili ostvarenje kurdskih ambicija (možda i ne može osigurati dvotrećinsku većinu). Zato će te promijene, ako do njih ikada dođe, biti odložene do slijedećih izbora Velike nacionalne skupštine (parlamenta), koji bi se trebali održati u lipnju slijedeće godine. No nije poznato što je sve šef Nacionalne obavještajne službe, koji je vodio i koji još uvijek vodi pregovore sa Ocalanom ovome obećao. Šef turskog generalštaba general Ozel, ovih se dana požalio novinarima kako vojska nije uključena u tekuće napore da se riješi kurdsko pitanje. "Nismo informirani, a voljeli bismo biti". Naglasio je da postoji "crvena linija u borbi protiv terorizma", koja se "ne smije prijeći sa raznim kompromisima".

Nova vlada

Još ranije je Kongres AKP-a jednoglasno podržao Davutoglua za novog premijera. Zahvaljujući se na ukazanom povjerenju, ovaj je jasno dao do znanja da će slijediti Erdoganove upute. Kasnije je formirao vladu koja je više-manje replika prethodne. Pridodata su mu uz dosadašnjeg potpredsjednika Babacana, zaduženog za ekonomiju, još dvojica, od kojih je jedan do sada bio Erdogaov savjetnik, a drugi njekov zamijenik u AKP-u. Babacan se smatra ekonomskim pragmatičarem, zbog čega je dobro primljen u poslovnim krugovima. Opozicija je dvojicu novoimenivanih potpredsjednika odmah nazvala "komesarima" koji bi trebali nadzirati premijera. Resor vanjskih poslova je povjeren dosadašnjem ministru za europske poslove Cavusogluu, dok je njegovo prethodno ministarstvo preuzeo dosadašnji ambasador pri EU Bozkir. Smatra se da ta dva imenovanja najvljuju "povratak Turke Europi". Neki komentatori su se pribojavali da bi Erdogan mogao povjeriti resor vanjskih poslova šefu Nacionalne obavještajne službe Onesu, koji je do sada bio zadužen za sirijski dosije (i za organizaciju podrške oružanim grupama što se bore protiv Asadova režima), kao i za pregovore sa Ocalanom i njegovim PKK-om.

Idu dani …

Ostaje da se vidi kako će se profesor međunarodnog prava Davutoglu, arhitekt turske neo-otomanske politike i neuspješni "tehnolog" međunarodnih odnosa, nositi sa brojnim problemima unutrašnje politike.

Poltička prepucavanja na živoj domaćoj političkoj sceni u međuvremenu se nastavljaju. Uprkos kritika kojima je bio izložen, predsjednik oporbene CHP-a Kilicdaroglu osvojio je još jedan mandat na čelu svoje stranke. Predsjednik ultranacionalističke MPH stranke Bahceli sva je svoja javna istupanja usmijerio protiv Erdoganove "demokratske inicijative" i njegova "pomirenja sa PKK teroristima". Na njegovo zgražanje predsjednički kandidat na proteklim izborima pro-kurdske HDP stranke, Demirtas, javno je predložio da Turska naoruža PKK-ove borce koji se u susjednom Iraku bore protiv džihadista Islamske države Iraka i Levanta (ISIL-a) i Islamskog kalifata.

Privodeći kraju ovu priču, rekao bih kako nikomu nije jasno kako će izgledati "nova Turska" sutrašnjice. Za to će trebati sačekati parlamentarne izbore slijedeće godine od čijega saziva Erdogan očekuje ustavne promijene koje će mu dati ovlasti izvršnog predsjednika.

No , još jedan “biser” u priči o turskim prepucavanjima. Državni je tužilac pred krivičnim sudom u Istanbulu podnio prijavu protiv 35 navijača nogometnog kluba Bešiktaša (kojega trenira naš Bilić), optužujući ih da su u sedmom mjesecu prošle godine, sudjelujući u protestima solidarnosti s događajima u Gezi parku, “pokušali izvršiti državni udar”(!). Za nih je tražio “najstrožu kaznu”.

Ključne riječi: turska, Recep Erdogan
<
Vezane vijesti