Srđan RadovićSrđan RadovićSrđan Radović, autor knjige "Grad kao tekst": Istovremeno s progonom i etničkim čišćenjem stanovništva u mnogim područjima bivše Jugoslavije dolazilo je i do "etničkog čišćenja" prostornih oznaka koje su ukazivale na prisustvo tih zajednica. To se odnosi na religijske objekte, spomeničku baštinu, te nazive čitavih naselja, gradskih kvartova i ulica.

U Beogradu je u izdanju Biblioteke "XX vek" objavljena knjiga "Grad kao tekst", etnologa i antropologa te znanstvenog suradnika Etnografskog instituta SANU Srđana Radovića, koja problematizira prostor bivše Jugoslavije kroz čitanje gradova, odnosno praksu (pre)imenovanja ulica, spomenike i općenito takve specifične forme identiteta i pamćenja.

Kako je to napisala Dunja Rihtman - Auguštin, imena ulica konkretizacija su povijesti i mjesto gdje se strukture vlasti susreću s praksom svakodnevnoga života. Koje je vaše polazište kada u kontekstu ulične nomenklature govorite o gradu kao tekstu?


Screenshot: TV1

ulica_mile_budaka_bih_screenshot_tv1.jpg ulica_mile_budaka_bih_screenshot_tv1.jpg

U istraživanju sam pošao od premisa koje je u hrvatsku etnologiju i kulturnu antropologiju uvela upravo Rihtman-Auguštin, a koje su zastupljene u istraživanju imena ulica i u kulturalnoj i simboličkoj geografiji. Službeno gradsko nazivlje se tako vidi kao strukturiran skup javnih simbola koji se svakodnevno isporučuje građanima, a koji se može čitati kao neka vrsta simboličkog teksta. Zvanična ulična nomenklatura predstavlja prostornu manifestaciju službene kulture pamćenja i nacionalnog identiteta, i istraživanje sadržaja i dinamike imenovanja i preimenovanja ulica može ukazati na to kakva se slika reprezentativne prošlosti prikazuje građanstvu. Naravno, ovo je usko povezano i sa politikama izgradnje i razgradnje spomeničke baštine i sličnim identitetskim praksama, a i sami smo zadnjih 25 godina suočeni sa intenzivnim ideološkim preoblikovanjem prostora. Slični postupci sprovođeni su, dakako, i u ranijim razdobljima u prošlosti, i na drugim geografskim meridijanima, a biće prisutni zasigurno i u budućnosti. U tzv. postsocijalističkim zemljama masovna su preimenovanja u javnom prostoru neposredan rezultat prelaska u kapitalizam i novo političko uređenje, a u državama bivše Jugoslavije je ovaj proces dodatno intenziviran ratovima i izgradnjom novih samostalnih država. U knjizi komparativno pristupam ovakvim identitetskim politikama na ex-yu prostoru, i interpretiram načine na koje se putem novih imena ulica, ali i drugih srodnih praksi u javnom prostoru, stvara novo pamćenje na socijalizam i bivšu državu, te novi nacionalni imaginariji.

ulica_8._maja_foto_novosti.jpg ulica_8._maja_foto_novosti.jpg

U knjizi govorite i o fenomenu etničkog čišćenja imena ulica. Možete li reći nešto o tome i navesti neke primjere, posebno u Hrvatskoj?

Istovremeno sa progonom i etničkim čišćenjem stanovništva u mnogim područjima bivše Jugoslavije je u toku i nakon ratova dolazilo i do specifičnog "etničkog čišćenja" prostornih oznaka koje su ukazivale na prisustvo tih zajednica. To se odnosi na religijske objekte, spomeničku baštinu, te nazive čitavih naselja, gradskih kvartova i ulica. Što je ratni sukob bio žešći, a progon ili iseljavanje stanovništva masovnije, to su i ovakve prakse bile zastupljenije. Ovo je, naravno, istovremeno povezano i sa intenziviranjem nation-buildinga u pojedinim područjima i periodima. Na ovom prostoru su ovakvi postupci bili najzastupljeniji u manjem BH entitetu, i to već i u jeku rata, pojedinim gradovima u BiH pod kontrolom HVO, i na Kosovu i to i u doba Miloševićeve vlasti, a i nakon 1999. Svakako su najpoznatije instance "etničkog čišćenja" naziva gradova u Republici Srpskoj još iz 1993. godine, koje je parcijalno revidirano odlukom Ustavnog suda BiH iz 2004, potom i dalje aktuelni nazivi ulica i kvartova u Banjoj Luci, Prištini i mnogim drugim gradovima iz kojih su gotovo kompletno uklonjena službena imena ulica koja asociraju na narode koji nisu većinski. U Hrvatskoj su isto bile prisutne ovakve prakse, doduše ne u opsegu kao u prethodno pominjanim slučajevima. Nakon Domovinskog rata to je bio slučaj sa preimenovanjima pojedinih naselja i gradskih ulica u područjima posebne državne skrbi, a na početku devedesetih, kao vrsta političke proklamacije, i u mnogim drugim gradovima. U nekima je preimenovanje ulica koje su bile nazvane po nehrvatskim, dakle najčešće srpskim osobama ili geografskim odrednicama bilo dosta opsežno za što je primjer Zagreb, a u nekima ograničeno kao što je bio slučaj u Rijeci.

 

Aleksandra Zec

aleksandra_zec.jpg aleksandra_zec.jpg

Već nekoliko godina zagovara se da Zagreb dobije ulice u čast obitelji Zec, Josipa Reihl Kira i Milana Levara, za što su od strane nevladinih udruga predložene i konkretne nove i bezimene ulice, međutim, inicijative su blokirane u prošlom sazivu Gradske skupštine. Kako to komentirate?

Pa rekao bih da takvo nešto nije neočekivano. Trebamo imati u vidu to da organi lokalne vlasti, iako formalno jedini nadležni za ovakva imenovanja, makar u Hrvatskoj, de facto nisu potpuno samostalni u odlučivanju, jer u većini zemalja oni predstavljaju medijatore politika identiteta i pamćenja iz šireg, nacionalnog okruženja, pri čemu je fokus na nazivanje ulica i podizanje spomenika u glavnim gradovima posebno izražen. Često je za ovakve vrste imenovanja potrebna većinska podrška i "amen" i iz viših političkih krugova, čak i da postoji iskrena volja gradskih zastupnika. Senzibiliziranje javnosti za ovakva pitanja najčešće sprovode aktivisti i nevladine organizacije, ali čak i ako postoji dominantno pozitivan stav javnosti, on ne može dati rezultat bez saglasnosti političke sfere. Ukazivanje na potrebu za ovakvom vrstom komemoracije prvenstveno političkim krugovima možda može biti učinkovit način za realizaciju ove inicijative.

Ni najiskreniji postupci komemoracije, spomeničke ili ulične, ne znače mnogo ako u javnim diskursima nije prisutan činjenični i politički neistruirani odnos prema prošlosti, te službeni narativi o naciji i  kulture pamćenja koje nisu šovinističke

Koliko smo daleko do dana kada će Beograd i Banja Luka dobiti javnu površinu nazvanu u čast srebreničkih žrtava?

Kao i u prethodnom slučaju, to gotovo u potpunosti zavisi od odluke političara - kada oni odluče da bi takav postupak bio oportun, to bi se i moglo desiti. Nadležni odbor gradske skupštine u Beogradu je 2011. glatko odbio inicijativu za podizanje spomenika srebreničkim žrtvama, a kada bi slična inicijativa mogla proći ne bi se sada moglo precizno reći. Srebrenica je veoma moćan simbol stradanja prema kojem javnost u Srbiji ima ambivalentna stajališta, a što je rezultat nejasnog i samoamnestirajućeg tretiranja ratova devedesetih u javnim diksursima u Srbiji. To je često slučaj i u drugim državama. Kada, i ako, srebreničke žrtve budu dobile svoju ulicu u npr. Beogradu, bio bi to znak značajnog iskoraka vodećih društvenih slojeva po pitanju odnosa prema neposrednoj ratnoj prošlosti. Treba imati na umu da ime ulice u biti predstavlja najjeftiniju formu spomenika - imenovanjem javnog prostora podiže se istovremeno svojevrsni memorijal i često odaje priznanje nekome ili nečemu. Nažalost, kao i oni fizički, i ovakvi "imenski" spomenici mogu biti privremeni i žrtvom neke nove ideološke i političke konjunkture. Stoga i najiskreniji postupci komemoracije, spomeničke ili ulične, ne znače mnogo ako u javnim diskursima kontinuirano nije prisutan na činjenicama zasnovan i politički neinstruiran odnos prema prošlosti, te službeni narativi o naciji i kulture pamćenja koje nisu šovinističke.

<
Vezane vijesti