Gospodine Comsdalen, što je ustvari Erlik Oslo?

Počeli smo s ovim časopisom prije godinu dana, u lipnju 2006. Mi smo grupa ljudi koja je vidjela kako beskućnici stoje na ulici i prose. Smatrali smo da je situacija ozbiljna i odlučili smo kako nešto treba učiniti. Čuli smo da postoje engleske novine Big Issue o beskućnicima u Engleskoj, SAD-u i drugim anglofonskim zemljama. Projekt se sastoji u tome da su beskućnici plaćeni za prodaju časopisa. Oni dobivaju pola od cijene Erlika, koji stoji 40 kruna (oko 37 kuna op.a.).

Koliko beskućnika ima u Norveškoj?

U Oslu mnogi beskućnici nisu registrirani jer žive tajno ispod mostova, čak i u šumi tako da je teško reći koji je točan njihov broj. Kažu da u cijeloj zemlji postoji oko 6 tisuća beskućnika. Ipak taj je problem mnogo složeniji jer mnogi imaju boravište koje nije dobro rješenje. Vlada recimo kupuje kuće u koje stavlja po 80 ovisnika što baš i nije dobro mjesto ako želite ostati „čist“. Tako da i te zovemo beskućnicima jer nam se ne sviđa njihovo boravište.

Koliko je prodavača uključeno u projekt?

Imamo 370 registriranih prodavača no znamo da ih oko 100 prodaje svaki dan. Dopušteno im je prodavati najviše 100 primjeraka dnevno. Svjesni su i sami da ne mogu biti pohlepni. Ako prodaju tih 100 primjeraka, što je vrlo težak posao, mogu zaraditi oko 2000 kruna, što je dovoljno za način života koji vode.

S obzirom na probleme ljudi koje pomažete stječe se dojam da ovo nije socijalna država već čisti liberalni kapitalizam?

Norveška jest socijalna država no neki njezini građani imaju velike probleme poput ovisnika ili duševnih bolesnika. Vlada im ne pruža odgovarajuću pomoć a to bi trebala činiti. Postoji dakle određeni broj ljudi koji su izvan sistema. Naši prodavači tako više ne vjeruju vladi jer kažu da ne žele da im ona pomaže već da oni pomognu sami sebi. Mi im pružamo mogućnost da rade; mnogi od njih ne mogu naći posao, jer su ovisnici. Prije nego što su došli prodavati Erlik mnogi su prodavači i prodavačice bili kriminalci, ili su zarađivali baveći se prostitucijom.

Mnogi bi hrvatski čitatelji mogli reći kako je Norveška bogata i kako je tu jednostavno početi s tako nečim. Koliko vam je trebalo za pokretanje tog projekta?

Na početku smo kontaktirali Međunarodnu organizaciju uličnih novina. Oni žele da ljudi diljem svijeta pokrenu ulične novine koje promatraju svijet iz lokalne perspektive. U Norveškoj ima mnogo novaca zato smo htjeli da časopis izgleda dobro pa se ne može uspoređivati s nekom manje bogatom sredinom. Dobar izgled je stajao mnogo novaca, ovo je luksuzan proizvod i za ovakvu zemlju jer je opremanje i tiskanje prvih 10 tisuća primjeraka stajalo 100 tisuća kruna (oko 90 tisuća kuna op.a.).

Kakav socijalni utjecaj želite da ima Erlik te kakva je vaša uređivačka politika?

Pišemo mnogo o ovisnicima, i to želimo činiti na posve drugačiji način od ostalih novina. Novine to rade na način koji zovemo društvenom pornografijom. Vrlo često ovisnike prikazuju s iglama u rukama, i to izgleda veoma loše. Mi želimo imati velike fotografije koje pokazuju te ljude u pozitivnom svjetlu. Zato se i zovemo Elrik (Jednak), jer želimo jednake mogućnosti za sve. Prvi je naš cilj dati ljudima alternativu prosjačenju i prostituciji, a drugi cilj je komunikacija s drugim dijelovima društva. Želimo da drugi ljudi shvatekako je teško spavati vani i stalno biti ovisan o tuđoj pomoći.