Nejedinstvena ideja jedinstva, nije samo jedina definicija Europske unije koja se s ozbiljnošću može dati već se čini i dobrim opisom svega što se dešava u Hrvatskoj ususret drugom referendumu u njezinoj mladoj suvremenoj povijesti. Međutim, izgleda kako ključno pitanje nije jesmo li spremni ući u EU nego jesmo li spremni pozdraviti se s Balkanom. Naime formalno-pravno ulaskom u Europsku uniju ukidaju se članstva u drugim organizacijama kao što je primjerice CEFTA, a puno važnije i interesantnije je da se konceptualno, ulaskom u EU izlazi iz Zapadnog Balkana. Taj pojam, izmišljen od strane EU-a promicanjem Jugoistočne Europe u Zapadni Balkan, nikada neće biti zamijenjen Europskim Balkanom. Europa i Balkan su naime dva pojma koja su u puno dužem i kompliciranijem odnosu od Europske unije i Hrvatske. Prema tome, dok Grčka sve više pada natrag u Balkan, Hrvatska leprša slabašnim još slijepljenim  krilima i sprema se na (prvu?) seobu u toplije krajeve Zapada.

Europa jučer, danas, sutra

Jučer

Naime, nije Balkan jedini nomadski pojam koji napušta i ponovno osvaja različite teritorije. Europa je koncept koji se selio po Euro-Azijskom kontinentu, od sjevera Grčke, koju je napustila i ostavila na Balkanu, sve do krajnjeg zapada polukontinenta kako bi snubila SAD-e u stvaranje novog pojma, pojma - Zapada. Taj put čini se nije bio uzaludan, na njemu Europa stasa u takvu  silu da za sebe dobiva i nepostojeći kontinent (Europu) a i novu političku zajednicu i identitet, te kao i druga velika svjetska sila (SAD), utjelovljena u novom političkom poretku EU-u koji sam sebi tepa Europska unija se uspješno izborila da bude ozbiljno shvaćena, postaje prva transnacionalna regionalna demokracija, priznata i prihvaćena kao vrlo relevantan politički faktor, toliko relevantan da sjedi u UN-u  imenom cijelog (pod)kontinenta - Europa. Taj je put  Europe, od Grčke do Bruxellesa bio predmetom mnogih pripovijesti i mnogih povijesti. Sva  nasljeđa tog puta, ona dobra kao što su inovacija, blagostanje, suradnja kao i ona loša imperijalizam, nacionalizam i sukobi reciklirana su u njezino novo utjelovljenje - Europsku uniju. Tijekom godina  ona se vraća  po zapostavljene komadiće prošlosti, pa tako uzima Grčku i dovodi je u novu Europu. Grčka time više nije na Balkanu već je kolijevka Europe, prenesena u samo njezino središte. Ipak, kao i uvijek, postavlja se pitanje koliko je bezuvjetan ta ljubav. Hoće li se po prvi puta dogoditi proces sužavanja, a ne proširivanja Europske unije? Hoće li Grčka biti vraćena natrag na Balkan koji Hrvatska nevoljko, poput pravog balkanskog djeteta koji se prekasno osamostalilo,  napušta i seli u  Europu baš u trenutku kada je ona zastarila s one strane Schengena, a s ove strane još nije oživila.

Danas

Prije nego odgovorimo na to pitanje, moramo postaviti pitanje što je Europa, što je Europska unija, danas. S jedne strane, u jednoj instituciji predsjednik Europskog vijeća, u ime milijuna građana istupa i govori u Ujedinjenim nacijama gdje po prvi puta članstvo ima - nadnacionalna organizacija. Europska unija se uspješno izborila da bude ozbiljno shvaćena, postaje prva transnacionalna regionalna demokracija, priznata i prihvaćena kao vrlo relevantan politički faktor, toliko relevantan da sjedi u UN-u. Tom prilikom, zaboravljajući da je demokracija rođena na Balkanu, von Rompuy govoreći o novostečenom glasu u Generalnoj skupštini kaže "na neki način ovo je međunarodno priznanje, mi smo domovina demokracije". Istovremeno Europska unija, do nedavno ekstrovertirana i snažna, okreće se sama sebi, postaje introvertirana prestaje se baviti svojim susjedima i velikim proširenjima. Okreće se na unutra i time usmjerava pažnju na svoje interne probleme koji jedan po jedan osvajaju naslovne stranice: probleme identiteta (prenapuhano pitanje Muslimana u EU) i probleme uređenja (pitanje krize eurozone i fiskalnog federalizma). Isti taj predsjednik koji ponosno stoji pred UN-om uživajući u još postojećem izvanjskom sjaju EU-a, nelagodno se vrti na stolcu dok mu jedan od zastupnika Europskog parlamenta  postavlja pitanje - "Tko ste vi? Ja nikada nisam čuo za vas, nitko u Europi nikada nije čuo za vas, Tko je za vas glasao?"! S jedne strane nova  sila s druge strane nova vrsta  - Europska unija koja kao najveći trgovinski blok sjaji izvana a istovremeno trpi seizmičke potrese koji su potresli njezin epicentar, epicentar koncentričnih krugova europske integracije - Eurozonu.

Sutra

Ciklus integracije Europske unije do sad je uvijek nalazio načina da krizu pretvori u konstruktivan prostor za novi korak integracije, bilo da je to Lisabonski ugovor ili fiksalni federalizam. Međutim svaki od tih mučno ispregovaranih koraka posrtao je na jednoj, uvijek istoj prepreci - europskom identitetu i stvaranju europske političke zajednice. Bez ta dva elementa ovaj je, novi regionalni okvir, prazan i svako malo se urušava, a potraga za identifikacijom se nastavlja u tri glavna pitanja:

Potraga za europskom dušom - to je potraga za sličnošću, potraga za zajedničkom poviješću, religijom, mitovima, kulturom. Svime onime što nam dokazuje da imamo nešto zajedničko. Dvije temeljne značajke tog procesa su sličnost  i povijest. Kritika Moramo izaći na referendum! Moramo pokazati da želimo i možemo donositi odluke, moramo pokazati da je naše društvo onoliko demokratsko koliko mi to želimo i trebamo ovog procesa uključuje (kao i svake takve potrage) selektivnost, elitizam u smislu usmjerenosti na visoku kulturu (Mozart), isključivost prema drugima (začudo  Romi se ne tematiziraju kao primjer europskog zajedničkog identiteta) te se vrlo često govori o "Kršćanskom klubu" sažimajući u tom pojmu nasljeđa stare kršćanske Europe.

Potraga za europskim umom - drugi je quest na koji se EU otisnuo. To je potraga za onime što nas čini različitim od drugih. Pa je tako Europa važan faktor moći u svijetu ili je socijalna Europa, ili je Europa nacionalnih država. Ona je inovator, predvodnik ali i (neo)kolonizator. Ova potraga okarakterizirana je različitošću i budućnošću a kritizira se u smislu reciklirane staroeuropske prepotencije.

Potraga za europskim tijelom je potraga za fizičkim, potraga za prostorom, prevedeno u dnevnopolitičke pojmove definiranje odnosa s Mediteranskim prostorom, Rusijom, Atlantskim prostorom i posebno,  granicama na istoku. To je identifikacijski proces u kojem je sadašnjost ona koja prevladava, proces koji se naslanja na stari mit o Europskom kontinentu i koji je također okarakteriziran mnogim kritikama od kojih je možda najpoznatija - pogrdni izraz - "Tvrđava Europa".

"Otrovna kiflica pred vratim Europe"

S druge strane, na periferiji ovog procesa dešava se jedna sličan proces identifikacije, reciklaže i dinamičnog odnosa s teritorijem. Hrvatska se otresa zadnjih mrvica Balkana i 22. 1. 2012. njezini građani će odlučiti pakiraju li se koferi za Zapad. Građani su frustrirani nalazeći se pod velikim zahtjevom izlaska na birališta dva puta u dva mjeseca ali i, pod okriljem nove vlade koja se ponaša poput mladića koji je nedavno Hrvatska se otresa zadnjih mrvica Balkana i 22.1. 2112. njezini građani će odlučiti pakiraju li se koferi za Zapad naslijedio firmu od tate pa je pun ideja a ne zna što bi prvo počeo, povlači nesigurne i nepromišljene poteze ali pritom mu nedostaje skromnosti i iskustva. Istovremeno, proces odlaska na birališta pati pod teretom zaraćene mitologije i nespretnosti kampanje za ulazak u EU koja je u potpunosti promašila temu, dosađujući građanima s beskonačnim nizom argumenata za i protiv te prepucavanja intelektualaca, neoliberala, desničara i čini se pri tom da nitko nije svjestan koliko je irelevantno imali li više bodova na strani za ili na strani protiv za ovu vrstu odluke. Ovo je odluka o referentnom političkom okviru za svakog od nas a ne o njegovim dobrim ili lošim stranama, jer da danas odlučujemo  pripadamo li Hrvatskoj (a odlučujemo svaki dan) ne bi analizirali argumente za i protiv već gdje (u potpunosti nesvjesno pogođen slogan ondašnjeg MVPEI-a) pripadamo! I jednako kao što Hrvatska ne bi pala na referendumu kod većine građana, iako bi se vrlo vjerojatno našlo izuzetno puno "racionalnih" razloga protiv, tako to ne bi trebala niti Europska unija. Čak i ako ulazak u EU nije dobitak na lotu već je sličnije dobivanju diplome - možeš završiti na burzi a možeš i na dobrom poslu - u svakom slučaju imaš kvalifikaciju i mogućnost pokušati.

Promašen pristup kampanji

Postoji nekoliko načina, nekoliko procesa da se s građanima odradi ovaj posao. Može ih se informirati, može zagovarati, možete educirati i može raditi političku propagandu. Informiranje koje je puko prenošenje činjenica s time da se prenositelj minimalno upušta u odnos ("Europska unija ima 27 zemalja članica") je u potpunosti bespredmetno bez da građani poznaju kontekst i glavne koncepte (ono čemu služi edukacija) jer bez takvih kompetencija građana, gomila informacija pada poput sjemena u pustinju. Druga je mogućnost zagovaranje ( npr. "Europska unija će uskoro imati 28 članica, jer je to za Hrvatsku jedino ekonomsko rješenje") međutim zagovaranje mora počivati na autoritetu i povjerenju u onoga tko zagovara, tko nam govori da je po njegovom sudu bolje da nešto učinimo, a čini se jasnim da su građani odavno izgubili (ili nikada stekli) povjerenje u ove koji ih vode. Treća je mogućnost politička propaganda  ("Hrvatska će uskoro ostvariti svoj tisućljetni san i postati dio velike civilizirane obitelji nacija, obitelji koju je branila od Turaka, obitelji kojoj odavna Ulazak u Europsku uniju je očito pitanje političkog referentnog okvira pripada" itd.) naime politička propaganda počiva na političkoj mitologiji kao kontekstu i u ovom slučaju pada na plodno tlo. Međutim, ono što izaziva velike probleme je da  je politička propaganda za u sukobu sa dva vrlo stara i vrlo važna mita. S jedne strane sukobljava se s mitom o samostalnoj, najboljoj, neovisnoj Hrvatskoj (mit koji je jako star ali u novoj interpretaciji izuzetno snažan, propagiran i podučavan 90ih) koji paralizira ideju ujedinjavanja i ideju podijeljenog ili zajedničkog suvereniteta. S druge strane izravno je u skobu s idejom o "Zlatnom zapadu" mjestu iz kojega se donose Barbike i kinder-jaja, mjestu gdje je uvijek bolje. Taj je mit uslijed krize eurozone u potpunosti neiskoristiv. Na kraju dolazi potpuno zanemarena edukacija (npr. "Europska unija ima i 27 i 500 miliona interpretacija članstva"), koja je, u ovo doba prezasićenosti informacijama i cvjetanju blogova (potragom za smislom i analizom, provarivanjem tog golemog korpusa  podataka), nužna, hitna, i jedino što može biti podloga informiranju.

Promašeno tematiziranje pristupanja

Ulazak u Europsku uniju je očito pitanje političkog referentnog okvira. Naime kada se odjednom dižu građani da bi glasno tražili zaštitu pitke vode, vode koja se onečišćava i koji je problem zapostavljan godinama, vode u koju se godinama u ogromnim količinama bacaju neekološki deterdženti, veliki otpad, cigarete i drugi oblici krajnjeg nepoštovanja, kada to odjednom postaje prioritet građanima, njihovo veliko bogatstvo, jasno je da se ovdje radi o nečem drugom. Zemlja koja se može prodavati već godinama, o kojoj isti ti Hrvati odlučuju žele li prodavati, i zemlja koja u krajnjoj instanci potpuno arbitrarno i vrlo kratkoročno i neopravdano pripada samo tim građanima, to jest ljudima, odjednom postaje glavna tema. Sve je to toliko neuvjerljivo da je jasno da je glavna tema, ista kao što je bila na referendumu 1991. (za koji, kao što je rekao jedna kolega sociolog nije bilo potrebno nikakvo O nama se donose odluke na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini  i to su razine na kojima onda treba i sudjelovati ma koliko teško to bilo informiranje), a to naravno nije PRO et CONTRA ekonomskih, pravnih, vanjskopolitičkih i inih razloga ulaska u EU, nego je upravo pitanje kojem političkom okviru želimo pripadati. Dok je u interpretaciji većine građana to pitanje apstraktno i emotivno (gdje pripadam u smislu etničkog identiteta) ono je definirano onime gdje možemo pripadati  (u smislu građanskog identiteta) i na kojoj razini se o nama donose odluke. Odgovor na to je jasan: možemo sudjelovati i o nama se donose odluke na lokalnoj, nacionalnoj i europskoj razini  i to su razine na kojima onda treba i sudjelovati ma koliko teško to bilo, uslijed stvari koje se dešavaju na tim razinama i koje ih definiraju.

Na kraju, završimo s globalnom perspektivom. Naime od arapskog proljeća pa nadalje vidljivo je da su ljudi počeli vjerovati u matrix, naime stvari kao što su neoliberalni kapitalizam, ili nužna veza između kapitalizma i demokracije, uređenje svijeta kakvo se do prije deset godina nije preispitivalo javno i većinski, došlo je u fazu kada ljudi shvaćaju da to nije zadana stvarnost već matrix. I samim time je promjenjivo. Iako matrix (još) nije pao, sama činjenica da ga se (više) ne smatra zadanim, otvara vrata za promjene. Promjene koje moraju ujedno biti i promjene političkih okvira, promjene koje će možda i uključivati mogućnost da se nacionalna država, iz koje je već veliki dio moći ishlapio na nadnacionalnu razinu (vrlo jasno vidljivo u kontekstu financijske krize koju nacionalna država može tek facilitirati ali ne i zaustaviti, u kontekstu ekologije itd.), počinje odricati i djela svoje vlasti. Naime ako vlast ne prati moć na ovom putu onda je demokracija upitna, demokratski deficit izvjestan a građani zarobljeni na političkoj razini na kojoj su njihove odluke bespredmetne. Uslijed krize reprezentativne demokracije (one strana medalje koja je procedura, a ne sadržaj) važno je da građani izađu na referendum. Moramo izaći na referendum! Moramo pokazati da želimo i možemo donositi odluke, moramo pokazati da je naše društvo onoliko demokratsko koliko mi to želimo i trebamo i koliko smo MI voljni raditi i biti aktivni. Nikako ne smijemo dopustiti da se demokracija mjeri time koliko su naši političari  voljni raditi jer mi njih možemo smijeniti, a  oni nas nikada. Zato prestanimo od njih tražiti da rade i svoj i naš dio posla informiranja i donošenja odluka  i izađimo na referendum!