Marina Kelava 15.04.2014.

Razmontiravanje željeznica

Marina Kelava Prošloga su tjedna ukinute ili reducirane brojne domaće željezničke linije koje povezuju sela u odumiranju s gradićima u odumiranju. Međutim, ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić nije se tom prilikom posuo pepelom ni ponudio ostavku.

Što nas čeka

Safety Net

Trg Burze

Deutsche welle

Crveni od sramote

Fotografija članka
Svađa oko prostora za prosvjedovanje ispred Parlementa, pokušaj probijanja "neprijateljskih redova", odgovor palicama, anarhistički molotovljevi kokteli na sindikaliste. Kakva je uloga Sveradničkog borbenog fronta, sindikalnog krila Grčke komunističke partije, u razbijanju socijalnih nemira? I kakva je uloga anarhista?

Prošlog četvrtka otpočeo je drugi dan generalnog štrajka u Grčkoj. Toga dana grčki je parlament trebao izglasati nove mjere štednje po direktivi Međunarodnog monetarnog fonda koje obuhvaćaju daljnju liberalizaciju tržišta i privatizaciju, otpuštanje radnika u državnim službama i upravi, a protiv kojih je ustala grčka radnička klasa pod zastavama raznih lijevih stranaka, organizacija i sindikata. Dok socijaldemokratski demagozi vladajućeg PASOK-a poručuju grčkim radnicima da su ovi svi rezovi nužni zbog budućnosti i prosperiteta grčke nacije, ljudima je sasvim jasno kako za njih neće biti nikakvog prosperiteta kada dobiju otkaz, kada im se srežu socijalna prava i mirovine. Narod je izašao na ulice s jasnom porukom političkim elitama da odbija snositi odgovornost za njihove propuste.

S ciljem prosvjedovanja protiv spornih mjera štednje, prema zgradi parlamenta krenulo je  tisuće prosvjednika različitih političkih afilijacija - od pokreta Nećemo platiti, raznih baznih sindikata, anarhističkih, trockističkih i ultra-ljevičarskih organizacija i skupina, te običnih nezadovoljnih građana. No, umjesto uobičajenog policijskog kordona, prosvjednike je dočekalo tek nekoliko policajaca ispred kojih su stajali članovi grčke sindikalne središnjice PAME-a (Panergatiko Agonistiko Metopo - Sveradnički borbeni front), osnovane 1999. godine od strane Grčke komunističke partije (KKE), s motorističkim kacigama i drvenim palicama s crvenim zastavama.

Pod izgovorom da su prijavili svoj prosvjed i da moraju zaštiti svoje redove, članovi PAME-a nisu namjeravali pustiti ostatak prosvjednika da se približe zgradi parlamenta. Došlo je do verbalnog sukoba između sindikalista i pripadnika pokreta Nećemo platiti te baznih sindikata, nakon čega su članovi Nećemo platiti na silu pokušali proći kroz redove PAME. PAME je odgovorio palicama, batinajući sve prosvjednike pred sobom. Reakciju napadnute skupine nije trebalo dugo čekati pa je uskoro došlo do tučnjave u kojoj su anarhisti bacili nekoliko molotovljevih koktela na sindikaliste. Uskoro je intervenirala i policija tjerajući anarhiste i ostale s trga na kojem se nalazi parlament, da bi nakon toga zauzela donje položaje na samom trgu, dok su gornje čuvali članovi PAME-a. U ovom sukobu je ozlijeđeno dvadesetak prosvjednika koje su sindikalisti predali policiji. No, prosvjednici nisu posustajali. Uskoro se policija bila primorana povući zbog napada prosvjednika, pa je potom došlo do novih sukoba. Još je nekoliko molotovljevih koktela poletjelo prema PAME-u, te je bilo sve više ozlijeđenih ljudi. Policija je napravila novu akciju koja je završila tragičnom smrću 53-godišnjeg građevinara i člana spomenutog sindikata koji je umro od gušenja suzavcem. Grčki parlament u tom trenutku izglasao je mjere štednje - kapital je odnio još jednu pobjedu.

Zahvaljujući internetu, vijest o ovom događaju proširila se brzinom svjetlosti, posebice među ljevicom koja je polagala velike nade u razvoj događaja. Jednako tako proširila se i rezignacija, razočaranje, konfuzija... Što se to točno dogodilo? Zašto? Nije trebalo dugo čekati na priopćenje KKE koja se žestoko obrušila na „anarho-fašističke grupe" optužujući ih za bezrazložni napad na PAME i ubojstvo nesretnog 53 godišnjaka koji je umro od gušenja policijskim plinom. Negirajući bilo kakvu suradnju s policijom, KKE je izjavio: „Određeni međunarodni buržujski mediji nastoje prezentirati navedene incidente kao sukob između dvaju ideološko-političkih struja unutar narodnog pokreta. Ovaj pristup nema nikakve veze sa stvarnošću, pošto je u Grčkoj poznato da se te grupe koje se pojavljuju pod zaštitom crne boje, kapuljači, „anarhizma" organizirane i ispunjene snagama buržoaskog sistema i obuhvaćaju sve od nogometnih huligana, do plaćenih nasilnika iz noćnih klubova, članova neonacističkih organizacija i snaga sigurnosti."

 Occupied London, poznata stranica koja se bavi klasnom borbom u Grčkoj iz anarhističke perspektive, od samog je početka ovog sukoba PAME/KKE okarakterizirala kao staljiniste, a sličan diskurs su preuzele i druge anarhističke i slobodarske grupe. Poznati diskurs ljevice je uspostavljen. Anarhisti su optužili PAME/KKE za suradnju s policijom, za pokušaj monopoliziranja pokreta te za obranu buržoaske demokracije i parlamenta, u čijem je sastavu i KKE. Dvije strane krenule su u svoj dobro poznati ping-pong, koji je već davnih dana postao jednom od glavnih preokupacija ljevice.

Kako možemo iščitati iz Rezolucije plenuma sa trga Syntagma, KKE je stranka koju već prati zao glas. Počevši od primirja iz Varkiza 1945. godine kada je KKE napustila oružanu borbu i izdala tisuće grčkih partizana u zamjenu za legalizaciju stranke u novom režimu, pa do atenskog politehničkog ustanka protiv vojne hunte iz 1973. godine, kada je prosvjednike nazivala „policijskim provokatorima", okupacije kemijske škole u Ateni 1979. kada je uz pomoć policije razbila okupaciju, pa sve do osude pobuna u prosincu 2008. Zbog toga ova akcija PAME-a, kao produžene ruke KKE-a, ne treba previše čuditi. Činjenica je da se KKE ograđuje od bilo kakve suradnje sindikata s policijom, no brojne slike i video materijali pokazuju upravo suprotno. Zbog čega bi PAME/KKE surađivao s policijom? Odgovor možemo tražiti u samoj činjenici da je KKE parlamentarna stranka s osvojenim 21 parlamentarnim mandatom te dva mjesta u Europarlamentu. KKE je bila i dio Vlade narodnog pomirenja Georgea Papandreoua 1944. godine, držeći ministarstva financija, agrikulture, rada, nacionalne ekonomije i javnih radova. Godine 1990. ponovno su ušli u vladu, ovoga puta kao koalicija lijevih stranaka Synaspismos, zajedno s Novom demokracijom i PASOK-om. Zbog svega ovoga potrebno je promatrati PAME i KKE kroz prizmu logike parlamentarne demokracije.

Činjenica, koju mnogi pobornici KKE/PAME-a ističu, je da je PAME prvi prijavio prosvjed ispred zgrade parlamenta. Ideja samog prosvjeda je bila okružiti zgradu te je na taj način simbolički blokirati u znak prosvjeda, sve dok parlament ne izglasa nove rezove. Ova akcija u mnogočemu podsjeća na akciju studenata Fakulteta političkih znanosti i Filozofskog fakulteta koji su prije dvije godine svojim tijelima blokirali zgradu Ministarstva obrazovanja, sve dok policija nije intervenirala i maknula ih s ulaza. No, postoji velika razlika između ove dvije akcije. Prva razlika je u razini političke i ekonomske borbe, koja je u Grčkoj na znatno višem stupnju nego tada u Hrvatskoj, i shodno tome zahtjeva i radikalnije akcije. Druga razlika je u tome što su studenti djelovali kao jedno tijelo, dok se PAME odvojio od ostataka prosvjednika pod opravdanjem da moraju zaštiti „svoje redove". Nitko ne brani pravo PAME-u da prosvjeduje kako želi, no jednako tako ne postoji niti jedan valjani argument zbog kojeg bi sindikat mogao zabranjivati ostalim prosvjednicima da djeluju shodno svojim željama.

Iako je KKE članstvom najbrojnija „ljevičarska" stranka, ona svoju snagu većinom zasniva na glasačkom tijelu, odnosno postotku osvojenom na izborima. Svojom umjerenijom politikom, u usporedbi s ostalim radikalno lijevim strankama i organizacijama, ona uspijeva pokupiti i glasove politički umjerenijih i centru bližih glasača koji su revoltirani i pomalo radikalizirani efektima krize kapitalizma u Grčkoj. KKE prije svega razmišlja logikom parlamentarne demokracije - kako prikupiti što više glasova. Zbog toga ne treba čuditi što PAME nije namjeravao pustiti prosvjednike kroz svoje redove jer su mnogi od njih htjeli napasti zgradu parlamenta kako bi spriječili izglasavanje spornih zakona. Za KKE je napad na parlament istovjetan napadu na njihovu političku moć, a dobro je poznato da pas ne grize ruku koja ga hrani. Iz ovog događaja očito je da KKE namjerava „smiriti loptu", kako bi na idućim izborima uspio prikupiti glasove umjerenijih birača, birača razočaranih u PASOK ili si pak otvoriti vrata za moguću koaliciju sa strankama ljevice. Sve ovo ukazuje kako je revolucionarna parlamentarna borba nemoguća u uvjetima današnjeg kapitalizma. Istina je da je ona kroz povijest izborila mnoge pobjede i beneficije radničkoj klasi, poput osmosatnog radnog vremena, ukidanja dječjeg rada, dekriminalizacije sindikata i radničkih udruženja. No s Prvim svjetskim ratom došlo je do promjene uvjeta, a socijaldemokratske stranke i njihovi sindikati umjesto borbe za radnička prava zaposjeli su bezube pozicije kolaboracije s vladajućom klasom i zamijenili klasnu borbu za socijalni mir i partnerstvo. Takva pozicija rezultira katastrofalnim porazima za radničku klasu, pretvorivši ju u običnog pijuna partija poput KKE. Zbog toga je sasvim jasno kako bi revolucionarnoj ljevici cilj trebao biti borba za slobodu na radnim mjestima i ulici, a ne fotelja u parlamentu.

Potrebno se osvrnuti i na izjavu KKE-a povodom ovog događaja u kojoj vodstvo stranke doslovno cijepa grčki pokret na dva zamišljena pola: miroljubivi i nasilni. U maniri buržoaske demokracije, svaka akcija koja zaobilazi postojeće institucije i posrednike osuđena je kao akt terorizma, vandalizma i huliganskog ponašanja, dok se naglasak stavlja na metode koje su odobrene od strane dominantnih ideoloških. Pri tome se zaboravlja da će sam sustav, ne birajući sredstva, napadati sve one metode i pokrete koji prokazuju kako je njegova jedina svrha obrana privilegija vladajuće klase, koja ne želi promjenu budući da je njima sasvim dobro, a njihovi trbusi bujaju pod parolama o stezanju remena. No za razliku od prošlih sustava koji su se većinom oslanjali isključivo na čistu silu, liberalna demokracija se na prvom mjestu oslanja na svoj ideološki aparat, svoje etičko vrednovanje i dogme pomoću kojih pokušava utjecati na naše osjećaje. Svi koji se protive sustavu izvan okvira koje je sam sustav dozvolio su nasilnici, dok se s druge strane na stvarno nasilje koje sustav proizvod, poput nezaposlenosti, kršenja radničkih prava i divljačkog iživljavanja poslodavaca, odmahuje svilenim rukavicama. Na udarce sustava koji se koprca na samrti već nekoliko stoljeća ne možemo se obraniti kao pojedinci ili male raštrkane grupice, već isključivo kao masa, zajedno ruku pod ruku.

Jednako kao što je potrebno analizirati i osuditi reformističku bit KKE-a, bitno je i analizirati ponašanje anarhista koje je bilo za svaku osudu. Činjenica je kako u tučnjavi s PAME-om nisu sudjelovali samo anarhisti, kako to tvrde pobornici KKE-a, već i članovi Nećemo platiti pokreta, članovi raznih baznih sindikata, ultra-ljevičari, odnosno svi oni koji su htjeli proći do parlamenta, a koji su se istovremeno osjećali izdanima od strane KKE-a. Činjenica je da su anarhisti bili ti koji su bacali dinamite i molotovljeve koktele na članove PAME-a. Bez obzira na to kako je nasilje članova PAME-a bilo izvan svake zdrave pameti, odgovarati na njega bacajući molotovljeve koktele i dinamit je iznimno neodgovorno i opasno. Sindikat kolektivno nije propuštao druge prosvjednike kroz svoje redove, samo je tzv. njegovo osiguranje sudjelovalo u nasilju nad drugim prosvjednicima. Bačeni molotovljevi kokteli i dinamiti mogli su ozbiljno ozlijediti članove sindikata, radničku klasu, koja usprkos kriminalnoj politici vlastitog vodstva, te bespogovornom slušanju zapovjednog lanca koje je rezultiralo nasiljem pred parlamentom - nije neprijatelj. Jedna stvar je samoobrana, koja je prirodno pravo svakog čovjeka, a druga stvar je nekontrolirano nasilje, odnosno nasilje radi nasilja. Nužno, revolucionarno nasilje je ono koje cilja na neprijatelja - državu, kapital i ostale društvene represivne institucije, no ono nije usmjereno protiv radničke klase.

No, za ovakvo ponašanje je nemoguće okriviti anarhiste generalno, budući da su grčki anarhisti organizirani u mnoštvo malih grupa afiniteta, insurekcionalističkih nukleusa i kolektiva, pa je krivnja pojedinačna. No moguće je kritizirati teoriju i taktiku grčkih anarhista budući da ona nije u stanju ponuditi alternative postojećem sistemu ni organizirati istomišljenike k zajedničkom cilju. Kako je rekao poznati španjolski anarhist Buenaventura Durruti: „Novi svijet raste u našim srcima", odnosno kako bismo zamijenili postojeće stanje starim moramo izgraditi određene organizacijske oblike prožete idejama na kojima želimo zasnovati buduće društvo. Organizacijske oblike poput plenuma koji su niknuli na radnim mjestima i trgovima.

Ovakav događaj će zasigurno ostaviti posljedice na razvoj događaja u Grčkoj, ali i šire ukoliko u obzir uzmemo simboliku grčke borbe u današnjem svijetu. Nažalost, sukobi na ljevici, reformistički spinovi i zabadanja noža u leđa radikalno utječu na sve veću rezigniranost i apatiju među radničkom klasom, na napuštanje borbe i povlačenje u otuđenu tišinu svoja četiri zida. Upravo oni uspijevaju stoljećima razvodniti revolucionarnost radničke klase, odnosno sve ono što policijske palice i suzavci ne mogu. Svaki put kada određeni pokret doživi svoj klimaks, kada je nadomak toga da jače udari u mješine vladajuće klase - ponovi se isti scenarij. Pridodajmo tome još i ideološke aparate moderne države koji konstantno uvjeravaju radnike kako se nemaju pravo pobuniti, kako probleme trebaju rješavati preko posrednika i institucija, istih onih institucija koje su zapravo problem. Hoćemo li konačno naučiti nešto iz povijesti i organizirati realnu alternativu kapitalizmu? Bez jakog i složnog pokreta nemoguće je govoriti o promjenama. Bez toga nam ostaje samo plastična kirurgija državnih intervencija i neoliberalnih direktiva koja može održati ovaj sustav još stoljećima na našim leđima.


Juraj Katalenac, autor ovoga priloga, student je Fakulteta političkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. (op. ur.)
Tagovi: neredi u grčkoj
Objavi članak na: Twitter Facebook
Dodaj komentar 6 komentara
  1. ...29.10.2011. 08:08
    prokleta banda staljinistička
  2. Kurbla30.10.2011. 15:45
    Ako anarhističke i sl. organizacije pokušavaju preuzeti vlast (a napad na parlament je upravo to) onda trebaju računati na otpor svih onih koji nisu članovi ili simpatizeri tih organizacija.

    "Nužno, revolucionarno nasilje je ono koje cilja na neprijatelja - državu, kapital i ostale društvene represivne institucije, no ono nije usmjereno protiv radničke klase."

    Radnici nisu kuferi bez vlastite volje. Ako radnici podržavaju institucije koje ti smatraš represivnima, a gotovo uvijek jest tako, onda je nasilje prema "represivnim institucijama" ujedno nasilje prema radnicima.
  3. acommunist30.10.2011. 16:26
    Fuck you Kontrrazvedka!!This article is for trash!!!!!
  4. vatreni zec01.11.2011. 02:38
    gospodna kurbla - mislim da anarhisti ne namjeravaju preuzeti vlast, jer su anarhicnog polazista razmisljanja
  5. bakunjin01.11.2011. 13:03
    @kurbla
    Anarhisti su protiv ispoljavanja moći i vlasti bilo koga nad bilo kim, bilo da se radi o manjini koja vlada večinom ili obrnuto.
    Ali imaš pravo!
    Slobodno promišljenje, upravljanje vlastitim radom i vlastitim zajednicama, razvijenje vlastitih potencijala i samouvjerenost, život bez vođa, centara moći, represije i represivnih institucija, život bez prisile i dobrovoljnog ropstva bili bi krajnje REPRESIVNI za 'kufere s voljom'.
    Ljudi trebaju, upravo su ovisni o onima koji će razmišljati i raditi umjesto njih.
  6. demokretenizacija01.11.2011. 23:41
    Dok se dvojica svadjaju, treci se smije. Sad se prosvjednici jos i medjusobno tuku, kladim se da se kapital sa svojim drzavnim aparatom smije!
Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

22.04.

Ili dogovor, ili rat?

Usprkos ohrabrujućim vijestima iz Ženeve, američki predsjednik Barack Obama bio je u pravu kada je izjavio da cijeloj situaciji treba prilaziti s oprezom

21.04.

Nove žrtve u Ukrajini

Navodno su naoružani pripadnici "Desnog sektora", ukrajinske ekstremno desničarske skupine, napali nenaoružane proruske separatiste

21.04.

Radnici vs. poslodavci

Švicarski glasači 18. svibnja izlaze na referendum na kojem će se glasati o minimalnoj plaći od četiri tisuće franaka mjesečno, javlja "Bloomberg"

20.04.

Uskrsni marševi za mir

I ove godine će tisuće ljudi izaći na ulice njemačkih gradova i u tzv. uskrsnim marševima prosvjedovati protiv rata i naoružanja u svijetu. Aktualnih povoda ima više nego dovoljno

19.04.

Švicarci traže najveći minimalac na svijetu

Zagovornici uvođenja minimalne plaće tvrde kako će ova mjera pomoći slabije plaćenim radnicima, jer su troškovi života u toj državi vrlo visoki. Građani će o tome odlučivati na referenumu

18.04.

Separatisti odbacili dogovor

"Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nije ništa potpisao u naše ime, već u ime Ruske Federacije", kazao je Pušilin, lider samoproglašene Narodne republike Donjeck

17.04.

KONZUMiranje BiH

"Agrokor", praktično kreditiran od strane ruske države, definitivno preuzima "Mercator" u Hrvatskoj i Sloveniji, a može monopolizirati i BiH.

Info most
Dokukino
Info most
Superknjižara