Uređaji za noćno promatranje, patrolni brodovi, specijalizirane palice i dvogledi, balistički prsluci, infracrvene kamere, dresirani psi- to je samo dio opreme koju hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova mora nabaviti kako bi po ulasku u Europsku uniju u potpunosti primijenilo Schengenski sporazum.

Financijski zahtjevan projekt od milijardu i dvjesto milijuna eura koji se već godinama provodi u sklopu Akcijskog plana za integrirano upravljanje granicama, zapravo se financira kombinacijom sredstava iz fondova Unije i minimalnim domaćim izdatcima, što ne čudi, ako se u obzir uzme činjenica da europska administracija ne skriva bojazan od Balkana kao bolne točke vlastite unutarnje sigurnosti.

Naime, nakon ulaska u EU Hrvatskoj će ostati 1420 kilometara vanjske granice prema Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini koju su visoki europski dužnosnici, prema navodima Nacionala, opisali kao "izrazito opasnu zemlju u kojoj veliki broj ljudi ilegalno posjeduje oružje i u kojoj je ostao jedan dio ekstremnih muslimana". Osim toga, riječ je o zemlji koju od Hrvatske dijeli "tek" ogromna granica nepravilnog oblika s mekim graničnim prijelazima koji su posebice "propusni" u područjima na kojem boravi stanovništvo s dvojnim državljanstvom.

Na svakom kilometru te labave granici u budućnosti će morati stajati jedan granični policajac kao odgovor na najvažniji europski uvjet, a prema riječima Vjekoslava Majića iz Odjela za zaštitu državne granice MUP-a, već više od godinu dana na tom se području u nadziranju granice izmjenjuje mješovita ophodnja.

"U tom razdoblju zajednički smo oko tisuću puta nadzirali granicu. Nije riječ ni o kakvom folkloru, nego se radi o stvarnom poslu", pohvalio se Majić novinarima Slobodne Dalmacije u studenom prošle godine navodeći kako njihovom uspjehu svjedoči stalan pad broja nezakonitih migranata koji "zaobilaze hrvatsko područje što je još jedan dokaz da dobro radimo svoj posao". Takve velebne navode potvrđuju i iz MUP-a poručujući kako hrvatska granična policija profesionalno obavlja nadzor državne granice sa svim susjednim državama.

No, samo mjesec dana prije objave spomenutog teksta, Europska komisija predstavila je Izvješće o napretku Hrvatske za 2009. godinu u čijem 24. poglavlju Pravda, sloboda i sigurnost stoji kako je Hrvatska ostvarila određeni napredak s obzirom na vanjsku granicu i Schengen iako je ukupan "broj osoblja granične policije ostao otprilike na istoj razini kao u prethodnom razdoblju, a i dalje je nedovoljan jer na pojedinim graničnim prijelazima nema dovoljno osoblja, što često šteti aktivnostima nadzora" pa ostaje nejasno čiji su navodi uistinu točni.

Zbog ispunjavanja obveza iz 24. poglavlja, Hrvatska je donijela niz zakona i podzakonskih akata (izmjenom Kaznenog zakona usklađena je definicija terorizma, a Zakonom azilu i Zakonom o strancima provedeno je usklađivanje s pravnom stečevinom). Da hrvatska visoka politika više mari za što skorije zatvaranje poglavlja pod svaku cijenu, ne obazirući se pritom za zaštitu ljudskih prava tražitelja azila i nezakonitih migranata, govori komentar Centra za mirovne studije na Novi Zakon o azilu iz 2008. godine, u kojem se, kako kažu, i dalje nalaze pojedine odredbe koje su ispod minimuma direktiva Europske komisije.

Novim zakonom o azilu neka prava su, ipak, proširena pa je tako uspostavljeno i neovisno tijelo koje u drugom stupnju odlučuje o žalbama čime je broj odobrenih azila, do 15. prosinca 2009. godine, povećan na "čak" četrnaest. U narednoj godini najavljuju se nove izmjene i dopune Zakona o azilu, no što će se njima točno promijeniti, još se uvijek ne zna.

CMS sa Ministarstvom unutarnjih poslova ima kontinuiranu i vrlo korektnu suradnju vezanu za održavanje tečaja hrvatskoga jezika jednom tjedno u Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini. No, kako ističe Julija Kranjec iz CMS-a, na nekim drugim važnim područjima poput praćenja zaštite i kršenja prava tražitelja azila i neregistriranih imigranata, nije im sustavno omogućen pristup.

''Prije deset mjeseci ministar unutarnjih poslova Karamarko je odbio potpisati pismo namjere o suradnji sa Centrom za mirovne studije, lokalnim udrugama i lokalnim institucijama grada Kutine kojim bi se nevladinim udrugama omogućilo kvalitetno i raznovrsno pružanje socijalnih usluga u Prihvatilištu za tražitelje azila, a Grad Kutinu uključilo u planiranje i razvijanje socijalnog uključivanja tražitelja azila u život lokalne zajednice. Osim toga, suradnja je u posljednje vrijeme intenzivirana i u području integracije azilanata u društvo, gdje MUP radi i iznad onih obveza pripisanih zakonom i pravilnicima. Prava kritika treba se uputiti ostalim ministarstvima, koja iako su nadležna, do danas nisu donijela mjerodavne politike", navodi Kranjec.

2008. godine na snagu je stupio i Zakon o strancima, a ova nova verzija, također donesena pod pritiskom EU, čak je restriktivnija od prijašnje. Prema riječima poduzetničke elite na čelu s Nadanom Vidoševićem, Hrvatskoj prijeti ozbiljan problem nedostatka radne snage koja bi obavljala manualne poslove te je useljavanje stranih radnika neminovno. Ako je vjerovati tome, paradoksalno je da se prema novom Zakonu, stranac ne može žaliti kada mu se odbije viza za ulazak u Hrvatsku, a brojni stranci je ne uspijevaju dobiti, posebno ako dolaze iz zemalja Trećeg svijeta. Unatoč gospodarskim potrebama, pitanje je koliko su stranci uopće dobrodošli u naše društvo.

"Hrvatsko društvo još uvijek nije spremno prihvatiti strance, osim ako pune državni budžet, odnosno, samo ako su turisti. Takav stav dokazuje i istraživanje CMS-a, Pučkog pravobranitelja i Vladinog ureda za ljudska prava rađeno u sklopu podrške implementaciji Zakona o suzbijanju diskriminacije, koje je pokazalo kako gotovo četvrtina ispitanika ne želi u svoju obitelj primiti osobu druge nacije, a kamoli rase i vjeroispovijesti", ističe Kranjec.

Da po pristupanju Hrvatske Europskoj uniji postoji opravdan strah od povećanja broja tražitelja azila i nezakonitih migranata, potvrđuje i Goranka Lalić Novak, predavačica na Društvenom veleučilištu u Zagrebu i dugogodišnja aktivistkinja Hrvatskog pravnog centra.

"Veliko proširenje iz 2004. i 2007. godine pokazalo je da je broj tražitelja azila i nezakonitih migranata povećao u zemljama koje čine vanjsku granicu Unije, a upravo će Hrvatska biti zidina takozvane tvrđave Europe".

Lalić navodi kako prema Dublinskom sustavu tražitelj azila treba zatražiti azil u onoj zemlji Europske unije u koju prvu uđe što bi značilo da će tražitelj ako prođe preko teritorija Hrvatske i zatraži azil, primjerice u Mađarskoj, biti vraćen natrag u Hrvatsku pa se zbog toga u određenoj mjeri može očekivati povećanje broja tražitelja azila.

No, prema izjavama Vjekoslava Majića, hrvatska granična policija je već ''spriječila'' taj problem. Da ni ovoga puta nije riječ o vrhunskoj spremi granične policije može se zaključiti iz toga što je Europska unija počela ulagati u "opremanje" istočnih granica Srbije i Makedonije pa je velik broj nezakonitih migranata zadržan već tamo.

Ususret pristupanju Uniji, HPC je u lipnju 2008. godine pokrenuo takozvani Border monitoring projekt koji se odnosi na promatranje postupaka policijskih službenika  s nezakonitim migrantima, a zamišljen je tako da neovisni promatrači po pozivu policijskog službenika dolaze na saslušanje koje se provodi s nezakonitim migrantom. Projekt je u početku bio ograničen na Policijsku upravu Zagrebačku, prvenstveno zbog toga što je na tom području zatečen najveći broj nezakonitih migranata, a od prvog veljače on se proširio i na Policijsku upravu Primorsko-goransku.

Goranka Lalić Novak kaže kako je HPC-ov projekt prvenstveno fokusiran na one migrante koji su zatečeni u nezakonitom prelasku državne granice zbog toga se upravo među njima nalazi najveći broj potencijalnih tražitelja azila. Naime, različiti oblici ograničavanja migracija, poput viza, dovode do toga da se tražitelji azila moraju koristiti nezakonitim metodama migriranja.

"Projekt se fokusira na dva segmenta- na to kako policijski službenici uopće postupaju prema tim ljudima i u kojoj mjeri policijski službenici tijekom saslušanja prepoznaju da li osoba traži azil. MUP je zapravo prepoznao svoju korist u tome jer ako oni svoj posao rade zakonito onda im je itekako korisno da to bude verificirano od strane neovisnog promatrača". Prvi izvještaji pokazuju da policijski službenici profesionalno odrađuju svoj posao, a Lalić projekt opisuje kao dobar primjer suradnje javnog i civilnog sektora jer, kako kaže, u Hrvatskoj se civilno društvo još uvijek ne prepoznaje kao relevantan partner, već kao netko tko će obavljati posao umjesto državne vlasti ili kao suprotnost koja kritizira tu vlast.

U Izvješću Europske komisije iz 2009. godine navodi se kako je činjenica da se u Hrvatskoj tražitelje azila optužuje za ilegalan ulazak u zemlju i dalje predmet zabrinutosti. Iz MUP-a poručuju kako se u Izvješću na navode nikakvi konkretni podaci ili barem osnovne naznake o eventualnim takvim slučajevima te kako im nije jasno na čemu su utemeljene takve tvrdnje. Prema njihovom mišljenju takva ocjena stručnjaka Europske komisije rezultat je informacija dobivenih samo iz jednog izvora i njezina se objektivnost može ozbiljno dovesti u pitanje ako se pogledaju rezultati i postignuća spomenutog Border monitornig projekta.

"U Europskoj uniji se sustavi azila razvijaju još od osamdesetih godina, a kod nas je prvi azil zatražen tek 1997. godine i od tada se svake godine bilježi određeni napredak pa vjerujem da će u Izvješću za 2010. godinu situacija biti bolja", ističe Lalić.

U Izvješću za 24. poglavlje stoji i kako Prihvatni centar za strance Deportacijski centar Ježevo nije više prenapučen kao prošlih godina, no da nedostaje poseban tretman, odnosno odvojen prostor i poseban tretman za maloljetnike. Tim koji unutar CMS radi na temi azila odlazi u Ježevo nekoliko puta na godinu, a prilikom posljednje posjete im je rečeno da je realizacija izgradnje posebnog objekta za maloljetnike u tijeku. Zbog mogućeg većeg priljeva nezakonitih migranata, iz MUP-a najavljuju otvaranje tranzitnih centara na granici sa Srbijom i BiH.

Europska komisija izražava zabrinutost i zbog maksimalne popunjenosti kapaciteta Prihvatilišta za tražitelje azila u Kutini. Ipak, iz MUP-a ponovno stižu proturječne informacije: ''U dosadašnjem radu Prihvatilište za tražitelje azila nikada se nije ukazala potreba za smještajem tražitelja azila u alternativne prostore, a najveća popunjenost Prihvatilišta je bila 70 posto, no Ministarstvo unutarnjih poslova intenzivno radi na pronalasku još jedne lokacije za Prihvatilište koja bi se aktivirala u slučaju potrebe''.

HPC-ova aktivistkinja podsjeća kako je praksa u zemljama Europske unije pokazala da se takva prihvatilišta obično grade što bliže glavnom gradu kako bi se tražitelji azila što lakše uklopili u društvo dok traje sam postupak. "Ono što je karakteristika za Hrvatsku, ali i neke druge države koje su ušle u Europsku uniju za vrijeme istočnog proširenja, jest da ne postoji koherentna integracijska politika uz pomoć koje bi se osoba lakše uklopile u zajednicu. Mi za sada imamo samo četrnaest azilanata i baš zbog toga što ih je tako malo se možemo pobrinuti da im se pruže bolji uvjeti života i rada".

U svojim mnogobrojnim izvješćima MUP se, nerijetko, hvali svojim uspjesima na području suzbijanja trgovine ljudima. Lovorka Marinović, nezavisna međunarodna konzultantica na području suzbijanja trgovine ljudima napominje kao je zadnjih godina uočeno kako se ruta trgovine ljudima s Balkana sve više pomiče sjevernije prema Mađarskoj te predviđa kako je moguće da će se, po ulasku Hrvatske u Europsku uniju, stara balkanska ruta obnoviti. "Ministarstvo je učinilo određeni napredak, odnosno poradili su na edukaciji graničnih policajaca, ali sada je potrebno da se to znanje primjeni u praksi i da se poradi na identifikaciji žrtava trgovine ljudima na čemu zajedno trebaju raditi spomenuto Ministarstvo i državni inspektorat", ističe Marinović.

Unatoč tome što europska pravna stečevina proklamira zaštitu ljudskih prava, čini se kako se hrvatska Vlada radije opredjeljuje samo za brzopotezne opcije kako bi što prije zatvorila pregovaračka poglavlja, ne mareći koliko će pri tome zapečatiti ljudskih sudbina. Hrvatska je u prošlosti uglavnom bila emigrantska zemlja koja u današnje vrijeme postaje sve zanimljivije odredište, pa je makar zbog slične sudbine i mogućeg suosjećanja, paradoksalno da se takvim potezima otežava pristup strancima u potrazi za lagodnijim životom.