Na prošlotjednom simpoziju Odjela za filozofiju Matice Hrvatske pod nazivom „Čemu obrazovanje danas i komu je ono potrebno?" gostovao je i austrijski profesor Konrad Paul Liessmann koji se proslavio knjigom „Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja". Ta kratka, ali oštra kritika „društva znanja", koja je prevedena i na hrvatski jezik, prokazuje evropsku politiku obrazovanja i mehanizme reforme i društva koji su doveli do pretvaranja znanja u robu i izvrgnuli klasičnu ideju obrazovanja u svoju suprotnost. Liessmann pritom posebnu pažnju posvećuje činjenici da u središtu obrazovanja nije više spoznaja, već izmjerljivost i korisnost stečenog znanja koja se u evropskom obrazovnom prostoru ogleda kroz sustave rangiranja, vrednovanje isplativosti i bodovanje odnosno kvantificiranje stečenog znanja.

Na svom predavanju u Zagrebu pod nazivom „Zadnja zadaća našeg opstanka. O obrazovanju i njegovu deformiranju u razdoblju znanja" Liessmann je ponovio kako „društvo znanja" predstavlja tek retoričku gestu koju, prema njegovim riječima, manje zahvaljujemo ideji obrazovanja, a više opipljivim političkim i ekonomskim interesima. Naglasio je da  znanju nedostaje  sintetizirajuća i integrirajuća snaga te da ono ostaje fragmentom  koji se može hitro ispostaviti, brzo usvojiti i lako ponovno zaboraviti. Problem naše epohe detektirao je kao odsutnost svake normativne ideje obrazovanja. Upozorio je da se obrazovanje danas reducira na izobrazbu, a znanje degradira na mjerljivu  oznaku humanog kapitala. Također je naglasio da današnje znanje nema puno veze sa razumijevanjem, a da se obrazovanje više ne orijentira na mogućnosti i granice individuuma već na izvanjske čimbenike poput zahtjeva tržišta. Znanje društva znanja, prema njegovim riječima, definira se odmakom od tradicionalne sfere obrazovanja. U takvom društvu ostvaruje se neobrazovanost koja postaje samosvjesna. Svoje predavanje završio je mišlju da ne treba u potpunosti odbaciti ideju smislene izobrazbe i da treba osvijestiti razliku između ideje izobrazbe i obrazovanja te pronaći mogućnosti i prostore za obrazovanje.

U razgovoru za H-alter Liessmann je upozorio  da cilj Bolonjskog procesa nije negativan sam po sebi tj. „da jačanje kompeticije evropskog kulturnog i intelektualnog prostora, omogućavanje  mobilnost  studenata, podizanje kvalitete i konkurentnosti predstavljaju čitav niz aspekata unutar tog cilja koje svakako treba pozitivno vrednovati." No, smatra da osnovni problem leži u tome što je način postizanja tog cilja jako dvojben.

Kao primjer dobre, ali loše provedene ideje, Liessmann navodi često spominjanu mobilnost studenata unutar evropskog sveučilišnog prosotra.  Prema njemu tek deset posto studenata koristi programe mobilnosti. „Interesantno je da je od početka uvođenja Bolonjske reforme mobilnost studenata čak opala umjesto  da se poveća kao što se očekivalo. Jedan od načina da se situacija po tom pitanju poboljša jest ojačavanje  institucije  stipendija koja bi onda omogućila mobilnost i to ne samo na nižim stupnjevima nego već na stupnju prvostupnika. S time se trebalo ići prije nego s uvođenje ETCS-a", objašnjava Liessmann.

Iako je danas već jasno da su  reforme evropskog obrazovnog sustava koje u prvi plan stavljaju elitnost i izvrsnost dovele do niza negativnih posljedica kao što su redefiniranje samog pojma obrazovanja, njegove funkcije, komercijalizaciju obrazovnog procesa ili postepeno ukidanje neprofitabilnih studijskih grupa, pitanje koje se nameće je zbog čega sami članovi akademske zajednice nisu reagirali na sužavanje i srozavanje njihovog područja djelovanja. Liessmann upozorava da je „problem  u tome što je bolonjska reforma  uvedena strahovito brzo".  Nadalje objašnjava „kako su najveći dio sveučilišta i nastavnog osoblja bili  zatečeni i u početku relativno neutralni u očekivanju što će se u ozbiljenju toga procesa dogoditi". Prema njegovom mišljenju, reforme su iznenadile sveučilišne profesore.  „ Mora se priznati da je jako mali broj profesora bio ispunjen entuzijazmom. Više je bilo riječ o pasivnom iščekivanju. Tek sada  u zemljama poput Njemačke, Austrije  i Francuske nastupa ozbiljna reakcija na čitav niz negativnih efekata koje je reforma proizvela".

Liessmann se osvrnuo i na studentske prosvjede koji su se tijekom prošle godine odvijali na nizu sveučilišta u Europi, pa tako i u Austriji, gdje su na kraju okončani policijskom intervencijom. Studentske zahtjeve koji su u Austriji u radikalnoj verziji išli za redemokratizacijom i ukidanjem Bolonjskog procesa podržao je i sudjelovao na način da je održao govor. Najveći dio argumenata koji su studenti u Austriji i diljem Evrope iznosili, prema njemu, je opravdan. „Smatram da je evidentno da je manjak demokracije i višak ekonomskih motiva krupni nedostatak stanja na sveučilištima".  No isto tako upozorava da za „te nedostatke ne treba bezuvjetno  uzrok nalaziti u reformi." Optimistično konstatira da „ ne bi bilo nemoguće unutar struktura zacrtanih bolonjskom reformom imati odnose koje su znatno demokratičniji i unutar kojih tržišni princip ne bi bilo prevladavajući."

Također mogući napredak u poboljšanju postojeće situacije vidi u zajedničkoj suradnji profesora i studenata. „Bilo bi važno da studenti i profesori zajednički artikuliraju svoje interese i da se zajednički pokušaju izboriti za one aspekte cjelokupnog procesa reforme obrazovanja koji  su im zajednički  kao što je više slobode u odabiru predmeta i načina studiranja, participaciji što većeg broja studenata neovisno o podrijetlu,  itd. Postoji čitav niz elemenata zbog kojih bi bilo važno da profesori i studenti nastupe zajedno iako  sada to još uvijek nije u tolikoj mjeri slučaj kao što bi bilo poželjno i potrebno."