Prošlog je tjedna moj kolega, slovenski politolog Milan Brglez, ponudio u svom intervjuu mariborskoj Večeri jedan novi kut gledanja koji se razlikuje od tvrdog stava slovenskog premijera Pahora. Brglez se, polazeći od znanosti o međunarodnim odnosima, založio za kompromisno rješenje blokade hrvatskih pristupnih pregovora i relativizirao besmisleni zahtjev da Slovenija kontrolira cijeli Piranski zaljev.

Za razliku od hrvatskih najviših autoriteta za međunarodno pravo koji su u pravu kada tumače Konvenciju UN-a o pravu mora i stoga se zalažu da o tom sporu presudi Međunarodni sud u Hagu, Brglez zaziva pragmatično rješenje. A to će reći diplomatsko rješenje koje je bliže načelu pravičnosti za koje se zalažu slovenski eksperti za međunarodno pravo, svjesni da bi pred Međunarodnim sudom Slovenija izgubila i morala odustati od svojim maksimalističkih zahtjeva, pa čak i od solucije koju sadrži parafirani, ali nikad potpisani sporazum Drnovšek-Račan. Hrvatska je, nedvojbeno, u pravu sa stajališta međunarodnog prava.

No hoće li joj to išta pomoći, kad se zna da je za pravorijek suda potrebna prethodna suglasnost slovenske strane? A slovenska strana je odustala od pristanka što ga je premijer Janša dao na bledskom sastanku 2007. Davor Vidas iz norveškog instituta Fridtjof Nansen drži da bi Hrvatska mogla natjerati Sloveniju pred Sud inzistirajući da je svojojm izjavom Janša dao formalni pristanak za izlazak Slovenije pred Sud. I on je u pravu, ali bi to natjeravanje moglo potrajati i dvije godine, koliko su vremena trajali i slični proceduralni sporovi dok su stranke bile natjerane pred sud, a da ne govorimo o vremenu koliko di trajao sam postupak, vjerojatno isto tako najmanje dvije godine. Ukupno, to je četiri godine u najboljem slučaju, a toliko vremena Hrvatska nema, jer se Hrvatska nalazi u ovom slučaju u nepovoljnijem položaju.

Treća strana

Naravno, ni slovenska blokada hrvatskih pregovora s EU ne može trajati vječno, ali i to može biti dovoljno dugo da izazove pad podrške hrvatskih građana za EU što pokazuju i posljednji podaci Eurobarometra. S druge strane, neriješavanje ovog pitanja dovelo bi svakako na drugoj strani do zaoštravanja i do slovenskog referenduma o ulasku Hrvatske u EU, na što premijer Sanader optimistički zaključuje da slovenski građani ipak u načelu podržavaju ulazak Hrvatske u EU.

No ne treba podcijeniti ni rast populizma i nacionalizma na obim stranama, što bi moglo stvoriti zlu krv među stanovništvom jedne i druge zemlje s razornim dugoročnim posljedicama. No ako tu Sanader nije u pravu, iako mu moramo koncedirati da ako želi potvrditi svoju europejističku reputaciju mora širiti optimizam i biti konstruktivan u toj situaciji pa makar i padale sjekire, tada mu ipak moramo priznati da je u pravu kada pristaje na predloženi susret s Borutom Pahorom, ali samo u nazočnosti predstavnika EU.

To je već treći slučaj da se traži sudjelovanje EU-a kao treće strane u mogućim bilateralnim razgovorima: zatražili su to još predstavnici Rusije u plinskom sporu s Ukrajinom, a i Palestinci u mogućim daljnjim razgovorima s Izraelom, ako do njih ikada i dođe. U sva ova tri slučaja, EU se poziva da djeluje. A kako reagira EU? U prvoj reakciji pedsjednik Europske komisije Barroso označio je hrvatsko-slovenski spor kao bilateralni, te kao takav on ne bi smio utjecati na pristupne pregovore. Iz čega treba zaključiti da je to za EU samo bilateralni spor. Za drugi spor, rusko-ukrajinski, Barroso je opet rekao da je to bilateralno pitanje, ali je ipak EU pristao da bude nazočan sastanku ruskih i ukrajinskih predstavnika i da kako-tako posreduje, jer su ovoga puta izravno ugroženi europski energetski interesu. U trećem slučaju odgovor se nameće sam po sebi, jer je već odavno zaključeno da je razorni rat na Bliskom istoku između Izraelaca i Palestinaca već dovoljno zatrovao svjetsku situaciju i poslužio kao okidač za pojavu i rast islamističkog fundamentalizma.

Pojava ušančenja

U hrvatsko-slovenskom slučaju, jasno je da su se obje stane u sporu ušančile, ušle u svoje rovove i da izlazak iz rovova nije moguće bez posredovanja treće strane. Upravo je pojava ušančenja – prijevod pojma entrenchment, fenomen koji se događa u međunarodnim sporovima prema politilogu Phillippeu Schmitteru, a nakon toga dolazi faza začahurenja, od engleskog encapsulating. To su već faze spora u kojima sudionici ne mogu sami raspetljati Gordijski čvor, već je nužna pomoć treće strane. Zašto Barroso toliko tvrdoglavo inzistira na tome da su to samo bilateralna pitanja i ne vidi da bilateralni sporovi imaju dalekosežne konzekvence i za EU? Zanimljivo je da o tome šuti i Javier Solana, visoki povjerenik za vanjsku politiku EU, koji je inače u drugim takvim situacijama u prošlosti bio mnogo glasniji. Što se to događa u EU? Glavni cilj EU-a je postizanje mira, a do toga se dolazi i proaktivnim pristupom u rješavanju sporova u samoj EU i izvan nje. Je li moguće da sadašnji lideri EU-a ne dijele takvu viziju očeva-osnivača EU, Jean Monneta i Roberta Schumanna? Nadajmo se da nećemo morati dugo čekati na odgovor.