Prije nešto više od tjedan dana (od 4. do 7. juna) održani su izbori za Evropski parlament. Svjetske medijske agencije kratko su izvijestile o rezultatima te rabote, naše prenijele.

Mi (još) nismo glasali, no to kao da i nije jedino odlučno za nas u tome događaju (uostalom, jedan od sudionika izbora na strani onih biranih, danski socijalni liberal Johannes Lebech ima, ne tako nerazuman, prijedlog da bi u evropskim stvarima svi građani Unije trebali imati pravo glasa u svim zemljama Unije.

A s obzirom na slab odaziv onih koji su mogli realno glasati, od samo 44 posto (usprkos nagovaranju vlakovođa Angele Merkel i Sarkozyja), ni u toj pasivnoj kritičnosti, sa i bez navodnika, nismo usamljeni.

Moglo bi se to reći i ovako: kandidati za ulazak u EU (takvih je malo ostalo) s većom pažnjom prate događaje u i oko Bruxellesa od onih koji su već za tim stolom, koji da je tako žuđen ili barem nužan, ali samo dok se za njega ne sjedne. Da bi odmah zatim uslijedio prezir, naročito baš u novaka, a u stilu braće Marx, spram kluba koji vas hoće za člana.

Zato je naš premijer Sanader detaljnije izvijestio o svom zadovoljstvu novim uspjesima svojih evropskih pučana, trenutno najjačeg evropskog stranačkog bloka (a što se može tumačiti i neizlaženjem na izbore lijevih masa, koje se ne prepoznaju zastupljenima u socijaldemokratskom, čitaj prokapitalskom centrizmu), no što su to u svojim "starim" zemljama EU-a mogli postići tamošnji narodnjaci.

Politike "nacionalnog refleksa"

Jer, onima u EU puna je kapa EU-a. U Evropi su u modi "demokratski umor" i s njime povezan rastući "demokratski deficit", no demokratske procedure i nisu glavna briga mnoštva, čiji brod i na Zapadu sve češće prigodno potone, a da spasilačke službe nisu u blizini. Iskreno, ni u nas, u tzv. regiji-čekaonici, više nema evropskog entuzijazma. I kad se bude organizirala proslava našega primitka, oduševljenoj publici trebat će uplatiti honorar za statiranje u toj inscenaciji.

No usprkos svemu, svi naši državotvorni projekti kao da prolaze ili padaju sa svojom euroatlantskom (ne)integriranošću. Ali ni to više nije neka naša specifičnost. Lažnu dilemu, (uljuđena) Evropa ili (divlji) Balkan polako ali sigurno zamjenjuje nova, još "tanja", spram koje stare zablude izgledaju poput čvrstih orijentira. A ona glasi: za evropski Balkan bez alternative!

U toj lokalnoj inačici strategije TINA (There Is No Alternative) krije se strah, gnjev i nada svih Evropljana, kojima se novi, krizni razvoj događaja, ne samo u EU, ne sviđa, no svima je jasno da nema povratka na staro. Evropske institucije, pa tako i Evropski parlament, korak po korak, preuzimaju sve više ovlasti od država članica, razvlašćujući uporno nacionalne parlamente. I taj je proces, po svemu sudeći, ireverzibilan.

Šanse da se evropski duh vrati u nacionalne boce, usprkos svim kriznim "povracima" intervencionističkoj nacionalnoj državi (u stvarima monetarne politike kao zadnje crte obrane narodne suverenosti) ili politikama "nacionalnog refleksa" (tako sada zovu nekadašnje euro-skeptike, čija "velika priča" protivljenja EU-u en bloc postaje sve više mainstreamu nezamisliva), naprosto više ne postoji.

Za jedne, koji misle da je EU-mjera toga "koliko naroda" nam je potrebno ona prava, to je dobra vijest. No i oni koji posvuda vide da narod (naš, vaš..., izabrani, nametnuti) nestaje, mogu spram toga zauzeti sasvim oprečne stavove. I nestanak "svoga" naroda, u hibridizaciji evropskih identitetskih strategija, može se preživjeti. Naročito kad neki novi hibridi istovremeno nastaju.

Želja za nesuočavanjem

No glavni ideološki problem evropske politike ipak je negdje drugdje i on postaje svima jasan, što ne znači da su jasna i njegova rješenja. A on glasi: neoliberalni koncepti razvoja, nakon što su forsirani iz Bruxellesa kao centra korporativne Evrope, nekoliko decenija, a naročito u zadnjoj, dolaze na naplatu, koja je ljudski teška i za mase, koje ostaju bez egzistencije, često pogubna.

U toj situaciji želja za nesuočenjem s tom santom leda u koju udaraju naši titanici različitih formata, želja za raznim nadomjesnim odlukama o ovome i onome (samo da je nebitno i da skreće pažnju), koje zaobilaze vrući krumpir društvene krize koja nije samo financijska (stanovište kapitala), odnosno zaposlenička (stanovište rada), ta želja u evropske političke klase je velika.

No zabrinutost, a onda i gnjev i strah, građana Evrope se više ne može artikulirati samo kao problem koordinacije nadležnosti između nacionalnih država i evropskog središta, kao problem ratifikacije, pa onda i provođenja Lisabonskog ugovora, koji šepa otkad je osmišljen (potpisan u Lisabonu 13. decembra 2007.).

Jer, više od toga tko će riješiti njihov problem nezaposlenosti, kao u pravilu nagle "ispalosti", isključenosti iz društva (dakle, na neki način, i iz EU-a kao zajednice uključenih ), za mase - koje ili imaju papire (pa bi mogle glasati) ili ih nemaju (pa ih nitko na glasanje ne poziva), a ipak nekako žive na istom teritoriju s "uspješnima" - je bitnije da se njihovi problemi u nekoj ljudski doglednoj budućnosti riješe.

Kriza i prizemljenje

No baš se to ne čini, barem kratko i srednjoročno, izglednim (i tu leži "tajna" slabog izlaska birača na evropske izbore; po istraživanju francuskog javnog mnijenja, koje je sprovela agencija SOFRES, 31 posto građana Francuske nije izašlo na izbore kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo političkim strankama, 22 posto jer ne vide bitne razlike među stranačkim programima, a 20 posto da iskažu svoje nezadovoljstvo evropskim projektom kao takvim).

Dakle, kriza jedne paradigme, jednog načina proizvodnje svijeta pogađa stare centre moći, a to su baš oni euroatlantski, kojih je EU (nakon SAD-a) jedan od najvažnijih projekata. A ta kriza sada postaje terminalna.

To znači kako, uz razlike u finesama, govore brojni teoretičari svjetskoga sistema, od Wallersteina do npr. Arrighija, da su krize 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća bile simptomalne, a sadašnja je, naročito za SAD, ali u dobroj mjeri i za EU, kao svjetske hegemone, terminalna.

I bez da se netko naslađuje marksističkom dogmatikom o konačnom slomu imperijalnog poretka koja bi se, makar iz trećeg pokušaja, mogla pokazati ipak donekle istinitom, pred EU-om stoje veliki izazovi kakve-takve konsolidacije onoga što njemački filozof Jürgen Habermas (čiji se 80. rođendan sada obilježava u Evropi, ali ne i u nas, gdje je dolazio i prijateljevao s praksisovcima) već desetljećima naziva nužnošću kozmopolitizma u postnacionalnoj situaciji.

Zato tu priča o nekoj novoj evropskoj zatucanosti, kao i ona donedavna o onoj balkanskoj, nije cijela slika.