Osetija i Abhazija

Za razumijevanje sadašnjih događaja, korisno je znati neke činjenice o etničkim strukturama Južne Osetije i Abhazije, prije njihovog izdvajanja iz Gruzije i poslije.   

Oseti imaju dvije domovine: jedna je Sjeverna Osetija, autonomna republika u okviru Ruske federacije, a druga je Južna Osetija, sada samozvana država, ali do 1991 autonomna oblast Gruzijske SSR. Tada je naime centralna vlada poništila osetsku autonomiju, što je dovelo do prvih sukoba dva uzajamno ekskluzivna nacionalistička projekta. Gruzijske je artiljerija tada više mjeseci držala pod opsadom Chinavali i potpuno ga je razrušila. No Oseti su se obranili uz pomoć ruskih i sjevernokavkaskih "dobrovoljaca". Prema sovjetskom popisu iz 1989, u ovoj je autonomnoj oblasti živjelo 99.000 stanovnika - 66,2 posto Oseta, 29 posto Gruzina i nešto ispod 5 posto drugih. Kada je ruskim posredovanjem u ljeto 1992. sklopljeno primirje, jedan manji dio enklave je ostao pod gruzijskom kontrolom. Godine 2004. Tbilisi je imenovao svoju alternativnu "osetsku vladu", koja je nominalno administrirala tim teritorijem. No poslije ovog rata ta dvojnost više ne postoji: enklava je sada pod vlašću Chinavalija, a gruzinsko je stanovništvo vjerojatno izbjeglo ili protjerano. I u sukobima 1991-92 i sada - južni Oseti bili su pomagani od svojih rođaka sa sjevera; a Sjeverna Osetija broji 710 tisuću žitelja, od kojih nekih 63 posto pripada istom etnicitetu.

Priča o Abhaziji je kompliciranija. Bila je uzdignuta na razinu jedne od sovjetskih republika u okvirima Ruske SSFR 1921. godine, ali ju je Staljin 1931. priključio Gruziji sa statusom autonomne republike. Visarionovič je navodno volio ljetovati na abhazkoj rivijeri. Pod Berijom, Gruzincem rođenom u Suhumiju, i tadašnjim prvim čovjekom sovjetske Gruzije, pokrenut je proces masovnog doseljavanja Gruzina, Rusa i Armenaca. Prema cenzusu od 1989. godine, autonomna je republika brojala 525 tisuća žitelja - Abhazi su sa svega 17,1 posto činili nešto manje od jedne petine ukupnog stanovništva; Gruzini čak 45,7 posto, Rusi i Armenci po 14 posto, Grci 2,8 posto, itd. Prema zvaničnom cenzusu abhaskih vlasti iz 2003. samozvana je država izgubila 310 tisuća stanovnika. Pošto su se Gruzini uspjeli održati jedino o oblasti Kodori, koja je ostala pod upravom centralne vlade poslije krvavog rata 1992.-93. godine, njihov je postotak u ukupnom broju spao na 21,3 posto; Abhazi su se popeli na blizu 44 posto, a Armenci na blizu 30 posto; uslijed iseljavanja, Rusi su nazadovali do 11 posto, a Grci su skoro nestali. Pošto su u ovom ratu Abhazi osvojili Kodori, pretpostavljam kako su ga i etnički očistili.

26/08/2008 - Rusija je danas priznala "nezavisnost" Abhazije i Osetije. Poslije rezolucije oba doma ruske Dume, Medvedev je stavio potpis na dekret o Da je Medvedev istim dekretom priznao nezavisnost Kosova - začepio bi usta Amerikancima (naravno, Rusija bi time "izdala" Srbiju, što joj ne bi bilo prvi puta), te povukao prvi potez k novoj prešutnoj podjeli Evrope na ekskluzivne interesne sferepriznavanju. Ne vidim korist koju Moskva može izvući iz toga, ali vidim puno štete. Rusija se sama sukobljava sa separatističkim pokretima na svom teritoriju, od kojih je najpoznatiji čečenski. Ako se Osetima i Abhazima priznaje pravo na nacionalno samoopredjeljenje, zašto se to pravo ne bi priznalo i Čečenima, ili Balkarima u Autonomnoj Kabardino-balkarskoj republici, ili nekoj od tridesetak komponenti multietničkog Dagestana, ili Tatarima u njihovoj autonomnoj republici na Volgi? Kako sada braniti rusku podršku teritorijalnom integritetu Srbije i protivljenje nezavisnosti Kosova? Argument da su Južna Osetija i Abhazija "posebni slučajevi" je jednako neodrživ kao isti američki argument u prilog Kosova. U oba je slučaja grubo narušen princip teritorijalnog integriteta evropskih država sadržan u Helsinškoj povelji, u prvom slučaju Srbije, a u drugom Gruzije (doduše, mogla bi se otvoriti bizantskonska rasprava o tomu da li je Gruzija u Evropi ili Maloj Aziji). Ili, pozivajući se na pravo naroda na nacionalno samoopredjeljenje, dakle na oprečni princip, također ugrađen u međunarodne dokumente, to bi pravo Moskva trebala priznati i Kosovarima. Da je Medvedev istim dekretom priznao nezavisnost Kosova - začepio bi usta Amerikancima (naravno, Rusija bi time "izdala" Srbiju, što joj ne bi bilo prvi puta), te povukao prvi potez k novoj prešutnoj podjeli Evrope na ekskluzivne interesne sfere. No kada je riječ o suprotstavljenim geopolitičkim interesima - principi se prizivaju samo kada mogu biti korisni. U suprotnom se ignoriraju ili grubo krše.

Razumijem zabrinutost sadašnjih kremaljskih vlastodržaca zbog sustavnog političkog prodora i vojnog pozicioniranja SAD-a u zonu kojom su do nedavno dominirali. Ruski su sadašnji refleksi obranaški, a američki ofenzivni. Najviše me čudi što su Washington i Moskva serijom poteza u "korist vlastite štete" dozvolili da dođe do krize koja sada ugrožava čitav svijet. To nije ni u njihovu interesu.  

Pri tomu Gruzija, Osetija, Abhazija, Ukrajina, Srbija ili Kosovo igraju sporedne uloge. Teško je zamisliti da bi se dva paradržavna entiteta mogla vratiti Gruziji, ili Kosovo Srbiji. Vrućih ratova za te zemlje više neće biti, ali se gomilaju hladnoratovski oblaci. Kako će se situacija razvijati dalje teško je predvidjeti. Možda će stvari postati bistrije poslije američkih predsjedničkih izbora, osim ukoliko Bushova administracija u odlasku ne povuče neki nepromišljeni potez. 

Reakcija Zapada

29/08/2008 - Uz rijetke izuzetke, zapadni su mediji jednostrano pratili ove sukobe i prikazivali malu Gruziju žrtvom velikog susjeda. Prikazuju je kao demokratsku zemlju sukobljenu s autoritarnom i osnaženom Rusijom, koja je ovim ratom pokazala svoje neo-imperijalne mišiće. Saakašvilijeva Gruzija nije demokratskija od prethodnog Ševardnadzeovog režima, a i "Revolucija ruža", kojom se Saakašvili dokopao vlasti, bila je daleko od demokratske.  Rijetko se koji od zapadnih komentatora osvrnuo na korijene sadašnje drame, koji dosežu u kasne osamdesete prošlog stoljeća kada je centralni gruzijski parlament poništio autonomije Abhazije, Osetije i Adžare. Centralna je vlada odgovorna za etničke sukobe koji su tada izbili. A ne treba zaboraviti da je i sama Gruzija imala svoj građanski rat, koji je počeo s rušenjem njezina prvog predsjednika Ghamashurdiije. Bio je jednako krvav kao i ratovi sa separatistima. Takvom jednostrano navijačkom izvještavanju puno je doprinijela osmišljena medijska propaganda orkestrirana iz Tbilisija.  U tomu je ruska strana potpuno podbacila.    

Amerikanci vojnim brodovima isporučuju "humanitarnu pomoć" Gruziji. Pedantno su pobrojali njezin sadržaj: šatore, pokrivače, vojne porcije s hranom, medicinski materijal i toaletni papir. Pokušali su to iskrcati u Potiju, ali su odustali, jer su Rusi navodno onesposobili luku, pa su to obavili u Batumiju. Rusi pak sumnjaju kako se pod firmom "humanitarne pomoći" Gruzija ponovo naoružava. To ne bi bilo daleko od pameti, budući da je ta pomoć dopremljena mega-brodom/nosačem raketa McFaulom. Ima preko 70 tisuća tona i nije jasno kako su mu Turci dozvolili prolaz crnomorskim tjesnacima.

Pomorska konvencija iz Montreuxa, potpisana prije 72 godine, naime zabranjuje vojnim brodovima zapremnine većom od 30 tisuća tona, a u vlasništvu država koje Kada je riječ o suprotstavljenim geopolitičkim interesima - principi međunarodnig prava prizivaju se samo kada mogu biti korisni; u suprotnom se ignoriraju ili grubo krše nisu tu locirane, ulazak u Crno more. Ukupna tonaža svih vojnih plovila jedne takve države ne smije prelaziti 45.000 tona, i ni jedno od stranih plovila se ne smije zadržati u crnomorskom akvatoriju više od 21 dan. Turske vlasti nisu prethodno odobrile prolaz paru američkih vojnih bolničkih brodova teškim ukupno 140.000 tona, ali su odobrile McFaulu. Takva ograničenja se ne odnose na trgovačke brodove, bez obzira na zastavu pod kojom plove. Tankeri, nosivosti i do 200.000 tona prolaze ovim uskim moreuzom. SAD nisu potpisnice konvencije koja regulira promet između Egejskog i Crnog mora, ali je Turska za njih vezana NATO savezom. Koliko sam shvatio iščitavajući turski e-dnevnik Zaman, http://www.zaman.com.tr/  McFaul je propušten poslije velikog američkog pritiska. Prema istom izvoru, SAD zahtijevaju reviziju konvencije iz Montreuxa.

Pratnji McFaula su se pridružile dvije fregate - jedna poljska i druga španjolska, koje su izgleda već ranije nalazile u crnomorskom akvatoriju. Navodno su tu pristigle zbog NATO pomorskih manevara koji su planirani za deseti mjesec, zajedno s Bugarskom, Rumunjskom i Turskom. No pristigle su nešto prerano. 

Turci su zabrinuti razvojem situacije u njihovom neposrednom susjedstvu. Rusija im je u posljednjih nekoliko godina postala prvim trgovinskim partnerom. Iako puno manji i Gruzija im je važan partner. Tržište je za turske proizvode široke potrošnje. Cjevovodom preko gruzijskog teritorija u Tursku pristiže azerbejdžanska nafta. Ruske su trupe nedavno bile na domak naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan (BTC). Nisu ga pokušale onesposobiti.   

Iako vezani za SAD članstvom u NATO-u, Turci su se uzdržali pridružiti osudama Rusije. Ankara pokušava nekako održati ravnotežu u svojim odnosima s Washingtonom, EU i Moskvom. Izašla je i s dvije regionalne inicijative - prve za "harmonične" odnose u Crnom moru, i druge, koju je nazvala "Kavkaskom platformom" - kojima je cilj popuštanje političkih regionalnih tenzija i mirno rješavanje postojećih sporova. Antagonizirala je Washington nedavno primivši u posjete predsjednike Irana i Sudana; još ranije - protiveći se invaziji Iraka.  Posreduje u indirektnim pregovorima Izraela i Sirije. I dalje je u lošim odnosima sa susjednom Armenijom, ali je nedavno predsjednik Gul izjavio kako je Turska "prijatelj armenskog naroda". 

Ruskim ratnim brodovima, koji su sada pozicionirani ispred Potija, matična je baza Rijetko se koji od zapadnih komentatora osvrnuo na korijene sadašnje drame, koji dosežu u kasne osamdesete prošlog stoljeća kada je centralni gruzijski parlament poništio autonomije Abhazije, Osetije i Adžare. Centralna vlada je odgovorna za etničke sukobe koji su tada izbili Sevastopolj, na Krimu, koju unajmljuju od Ukrajine (poluotok Krim je autonomna republika u Ukrajini). Kijevske su vlasti sada objavile kako svaki ruski brod koji isplovljava iz te luke mora dva dana ranije zatražiti njihovo odobrenje. Nije jasno da li to Rusi čine. Iste su vlasti istovremeno objavile da NATO snagama stavljaju na raspolaganje sve svoje radarske uređaje. U javnost je puštena priča kako Moskva ima namjeru, poslije Gruzije, potpaliti separatističke ambicije ruske nacionalne manjine na Krimu (60 posto stanovništva) i u istočnoj Ukrajini. Kijev također traži otvaranje novih pregovora o najamnini koju Rusi plaćaju za Sevastopolj, ali ako pregovori počnu na njihov će dnevni red doći i druge teme. Ukrajinski predsjednik Juščenko, poput Saakašvilija, insistira na ulasku njegove zemlje u NATO.

Priznavši nezavisnost Abhazije, Rusi su se osigurali u slučaju da budu prisiljeni evakuirati Sevastopolj. Moći će koristiti njezine luke. Dakle, u dogledno vrijeme, Crno more neće postati "NATO jezero".          

06/09/2008 - Neki dan je Gruzija prekinula diplomatske odnose sa Rusijom, što se moglo očekivati. No iznenađenje izaziva jučerašnja vijest da je Nikaragva također priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. Uz Rusiju, jedina zemlja za sada.  

U Parizu su se sastali šefovi EU država kako bi, barem tako su pisali novinari, zauzeli zajednički stav u pogledu ruske "agresije" na Gruziju. E, do toga nije došlo, mada su u se čule jake riječi osude, posebno od Britanaca, Poljaka, Čeha, bivših sovjetskih baltičkih republika i Šveđana. Tražili su i oštre sankcije. Drugi su bili puno oprezniji, osobito Nijemci i Talijani, koje Rusija snabdijeva plinom i naftom. U konačnoj deklaraciji, Rusija se osuđuje zbog "prekomjerne upotrebe sile", što implicira da su  Gruzini napali. Od Rusije se traži "poštovanje gruzijskog suvereniteta", ali ne i teritorijalnog integriteta. Suspendirani su do daljega pregovori o novom sporazumu suradnje (partnership) EU i Rusije. Najavljuje se slanje "promatrača EU" u Gruziju, kao i masovna financijska pomoć. Sarkozy, Baroso i Solana će u najskorije vrijeme posjetiti Moskvu, a pretpostavljam i Tbilisi.   

Tresla se gora, rodio se miš. Prva reakcija Moskve: EU se postavila "odgovorno".

Međunarodni monetrani fond je po hitnom postupku odobrio Gruziji zajam od 750 milijuna dolara. Jučer je Bush izjavio kako će SAD pružiti pomoć vrijednu milijardu dolara.

Potpredsjednik SAD Dick Cheney, glavni neokonzervativni jastreb sadašnje američke administracije, doputovao je u Azerbejdžan. Na aerodromu u Bakuu nije ga dočekao ni predsjednik Ilham Alijev, ni njegov premijer Artur Rasidizade. Kasnije se sreo s Alijevim, ali izgleda kako je susret bio prilično napet. Barem tako tvrde ruski izvori, koji naglašavaju kako je Alijev odmah poslije toga telefonirao Medvedevu. Najvažnija Cheneyeva izjava, koju prenose mediji, je kako se SAD "zalažu za izgradnju dodatnih putova evakuacije nafte i plina" iz kaspijskog područja. Poslije Bakua, Cheney će posjetiti Tbilisi i Kijev. Vjerojatno je upravo to povezivanje Azerbejdžana sa amerčkim favoritima - Gruzijom i Ukrajinom - zasmetalo Alijevu. Azerbejdžan, naime, pokušava održati uravnotežene odnose s Washingtonom i Moskvom. Preko ruskog teritorija izvozi i dalje dio svoje nafte. Zna da Moskva, ako bude smatrala korisnim, može aktivirati manjinske probleme. Poput Turaka i on se uzdržao od bilo kakvih komentara u vrijeme rusko-gruzijskog rata, što Moskva nesumnjivo cijeni.

Gruzijske slagalice - 1. dio