Bankrot grčke države, kao ubrzatelj svjetske financijske krize, probudio je simpatije svih onih koji priželjkuju kraj kapitalizma. Važnost ovog događaja ima za posljedicu očigledno predviđanje drugih mogućih državnih bankrota s većim odjekom, konkretno Portugala, Irske i Španjolske, ali prije svega i mogući potpuni prijelaz u društvenu krizu koja se ne prestaje produbljivati. Nemiri u Grčkoj, koji su započeli u prosincu 2008. godine, sa tako dobrim nagovještajima, ide pravim putem bez da su je pokušaji pomirenja i obnove mogli zaustaviti,  iako  je njihov kraj conditio sine qua non preslagivanja države i zdravlja svjetskih financijskih tržišta. Primjena ozbiljnog i krutog plana, koji su osmislili EU i MMF, dvije najviše instance kapitalizma, ovisi o umirivanju grčkog društva, s ciljem da se dugovi države koji su u rukama velikih evropskih banka, mogu prenijeti na grčke radnike, činovnike i umirovljenike. Ali, osim toga, najveća opasnost nemira ne leži u njima samima, tj. teškoćama koje idu s oporavkom ekonomskog poretka na jednom konkretnom mjestu kapitalističke geografije, iako su i one značajne, već u lošem primjeru koje nude stanovništvu kojem prijete slične mjere - u mogućnosti širenja, u svom domino učinku. Pogotovo kad je iduća pločica za domino koja prijeti padom španjolska država. A kako je uspjeh grčkih nemira suzbijen u svom širenju, oni ovise o svojoj internacionalizaciji. Grčke nevolje naći će rješenje kad prestanu biti upravo to - grčke.

Da bismo izbjegli neprimjerena prikrivanja, moramo se pribiližiti trenutnoj grčkoj stvarnosti i stvoriti predodžbu o toj zemlji. Prvo što privlači pažnju jest da od 11,2 milijuna stanovnika, njih 5 milijuna živi u konurbaciji Atene i nešto više od jednog milijuna u onoj Soluna. Patras, treća grčka konurbacija ima jedva 250 tisuća stanovnika, s čime je situacija prilično pojednostavljena zbog ogromne  teritorijalne neravnoteže - ono što se događa u Grčkoj, događa se u Ateni i Solunu. Ostalo je selo i turizam. Uistinu, u dvije metropole koncentrirana je sva industrija i većina poduzetništva, kao i većina uprave i poslova. U njima je smješteno  cijelo  političko rukovodstvo  i tamo se razrješavaju sve društvene bitke. Stoga i  ne iznenađuje pasivnost Vlade u ljeto 2007. za vrijeme požara koji su uništili trećinu teritorija, kao ni njihova hitrost kad je dim došao do glavnog grada. No, to nije uvijek bilo tako jer je do  1970. poljoprivredna  proizvodnja nadmašivala industrijsku. Grčki teritorij nije bio tako neuravnotežen, ali je u sljedećih 25 godina stanovništvo sa sela emigriralo u gradove, i to ne u bilo koje, već u dva spomenuta, prave slivnike nekvalificirane radne snage. Ovim procesom partikularne koncentracije stanovništva dirigirala je država, a  to je druga posebna karakteristika Grčke - ogromna  težina javnog sektora. Treći dio mase namještenika predstavljaju državni činovnici, a država kontrolira dobar dio industrije i financija. Tako da stranke koje se izmjenjuju na vlasti, socijaldemokracija i konzervativci, tj. PASOK  i ND, nisu tek stranke, već prave mašine upravljanja, ekstremno hijerarhizirane, sa nasljednim konceptom politke i javnog vlasništva. Iste stranačke visoke pozicije su prelazile sa očeva  na sinove. Zahtjevi EEZ, kojoj Grčka pripada od 1981., obvezale su je da ukine dio državnog aparata, zbog čega je od 1990. došlo do privatizacije, a 1998. se liberalizirala banka. Prvi su se ozbiljni konflikti dogodili u vrijeme privatizacije obrazovanja. Evropski fondovi nisu bili dovoljni za modernizaciju zemlje, a još manje  za slabljenje plutokracije, što je dovelo do osiromašenja javnog sektora  i smanjivanja  plaća. Stvorio se osjećaj frustriranosti kod radničke klase.

Od 1996. započelo je razdoblje blagostanja i vladajuća klasa mogla je profitirati od ekonomskog prosperiteta globalizacije. Nastao je turistički i financijski boom, cvali su poslovi nekretninama i pomorska trgovina, natalitet je bitno opadao, umnožile su se hipoteke, a ponuda poslova privukla je tisuće imigranata. Grčka je ulazila u modenizaciju povećavajući društvene razlike. Vladajuća klasa koristila je državu da bi ojačala i obogatila se, dok su  dogovori s moćnim sindikatima GSEE i ADEDY, Opće konfederacije radnika i Unije civilnih zaposlenika, omogućavali socijalni mir na račun nesindikalnog, siromašnog i marginalnog proleterijata, koji se većinom sastojao od imigranata koji su preživljavali od trgovine, građevine i turizma. Zdravstvo, obrazovanje, socijalna pomoć i pravo nastavili su se nezaustavljivo pogoršavati, i to u pokušaju države da poveća privatizaciju, dok je kontrapunkt svega toga - sigurnost - doživjela važan procvat. Poznato je da se velike nejednakosti  obuzdavaju pomoću sile i zatvora. Trenutno u Grčkoj ima 13 tisuća zatvorenika, a  to predstavlja najvišu stopu zatvaranja u Evropi. Građani Grčke imaju također privilegij uživanja u policijskoj brutalnosti kojoj nema usporedbe u Evropi i promatranja zavidnog broja državnih kriminalnih radnji. U nijendoj drugoj zemlji borba protiv kapitalizma i vladajuće klase nije tako očito borba protiv policije, bilo službene ili paramilitarne. Zato jer u nijednoj drugoj zemlji, bilo koji konflikt, koliko beznačajan bio, nije u tolikoj mjeri pitanje poretka, i zbog toga  konflikt protiv države. Ti specifični uvjeti čine Grčku vrenjem anarhista.

U Grčkoj postoje anarhisti svih boja - reformisti, reakcionari i revolucionari - kao i u svim dijelovima, uz iznimku što ovdje ne predstavljaju samodovoljni i pomireni geto, već imaju određen utjecaj, doduše malen, ali  i određeni društveni ugled, koji su znali zadodobiti posljednjih godina. Nećemo se zadržati na anarhističkom pokretu, jer ono što nas zanima nisu njegovi različiti oblici ili suptilne razlike, već rastuća važnost anarhističkih ideja u borbi protiv međunarodnog kapitala i grčke države. Anarhistički nemiri bili su eksploziv trenutne društvene krize. Na neki način u kontekstu manjkavog konzumerizma - prijave nepravdi i društvene nejednakosti, mržnja prema policiji i zvijezdama medija, ruganje luksuzu i autoritetu, odbijanje korupcije - ispunili  se buntovnu mladost i provalili zidine konformizma u  stanovništvu točno kad je počelo nastupati razdoblje osiromašenja. Nemiri iz prosinca učinili su vidljivim ono što je već bilo evidentno, i sve laži tiska i televizije nisu bile u stanju prikriti početak društvene krize koja se prelijevala preko svih uobičajenih brana: sindikata, stranaka, vojske... 2009. je bila godina ideoloških debata i pokušaja povezivanja radnika. Kao što je uobičajeno, stvarnost je pretekla misao i novo stanje  je bilo više puta objašnjavano  prethodnim formulama  vulgarnog radništva i avangardnih apstraktnih smjernica. Nemiri su morali stvoriti vlastiti jezik kojim bi politički ilustrirali svoje akcije i anarhisti su bili jedini koji su ga mogli stvoriti.

U cijeloj društvenoj krizi nastaje jedan kontrarevolucionarni proces, refleksni čin kojim vlast želi braniti svoje pozicije. Njegove prve manifestacije su represivna čvrstoća i uspon ekstremne desnice, ali treba također pogledati i na drugu stranu - na posljednje akcije, na  primjer, KKE (Komunističke partije Grčke) i koalicije SYRIZA. Obje predstavljaju alternativu ultraetatizma, birokratski kapitalizam države, bilo  u klasičnoj verziji staljinističkog totalitarizma, bilo  u modernoj kenzijanskoj građanskoj verziji. Postojanje KKE je tipični grčki arhaizam, s obzirom na to da je stranka preživjela raspad SSSR-a i sačuvala minimalan utjecaj među namještenicima preko sindikata PAME (Militantne fronte svih radnika). Politika KKE-a je bila lutajuća jer je podržavala desnicu protiv svojih protivnika PASOK-a, koji su prosudili ljevičarima Synaspisma. U vanjskoj politici povezali su se s Putinovom Rusijom nasuprot „evropskom imperijalizmu". Ali ono u čemu se nikad nisu mijenjali je njihovo predstavljanje kao stranke poretka. Kao takvi pristali su, kad već nisu predvodili, uz one koji su koji su pobunjenicima pripisivali delikvenciju, kriminal i fašizam. Postojanje SYRIZA-e pokorava se upravo nepokretnoj i autoritarnoj starudiji KKE; analogna je  onome što u drugim zemljama predstavlja Izquierda Unida, PCF, Bloco Portugués, Die Linke o Rifundazione Comunista tj. građanskom poststaljinizmu. Iako su ciljevi koje slijedi - država koja će izvući krizu iz EU - isti kao i kod KKE-a, metode im se razlikuju, jer se SYRIZA nastoji infiltrirati i poboljšati pokret protesta, a KKE više nastoji stvarati drugu paralelu potpune kontrole i zaslijepljenosti.

Grčku se plutokraciju često optužuje da je uništila zemlju, spiskala državnu blagajnu i favorizirala nesigurne poslove. Zbog loše slike korupcije, politički vođe izgledaju poput loših upravitelja, ali istina je drugačija; oni su dobro obavljali svoje zadaće jer nisu ni bili drugo nego financijeri rasipnosti sa špekulantskim mjehurićem. Sva svjetska eknomija funkcionira na taj način da troši bez mjere i špekulira s kreditima (u ovom slučaju s državnim dugom). Da nije bilo njih, zemlja bi pala u provaliju puno prije. Problem je došao s američkom krizom iz ljeta 2007., kad su hipoteke propale, uzrokujući seriju događaja koji su blokirali financije i puknuli mjehur. Rizik povezan s državnim dugom eksponencijalno je narastao, a administrativne reforme nisu poboljšale situaciju, već su oslabile javni servis i infrastrukturu; ekonomija je ušla u recesiju, a plaće su se smanjile; pred ovom sitacijom konzervativna vlada se povukla i predala palicu socijaldemokratima. PASOK je dobio prijevremene izbore u listopadu 2009. (uz  trećinu onih koji nisu izašli) jer je bila jedina stranka koja je mogla prebaciti fiskalni dug države na stanovništvo, spašavajući tako evropske banke koje su čuvale svoje vrijednosne papire. Nisu se zamarali istraživanjem sumnjivih bogatstava ili zatvaranjem nekolicine korumpiranih političara i poduzetnika stranke ND jer im to nikad i nije ni bio cilj. Razočaranje onih koji su polagali nade u političku promjenu bilo je ogromno; osim toga svi su državni projekti bili obustavljeni zbog nedostatka novaca, dok su nezaposlenost i nerad rasli brže nego što je bilo očekivano dok su se isti oni sindikati koji su obećavali korjenitu promjenu, morali  distancirati od vladine politike.  Od siječnja do svibnja ove godine počeli su štrajkovi od kojih su četiri bili opći, održavali su se sastanci i različite manifestacije sa zajedničkim nazivnikom odbacivanja  u cjelosti  svih partija i politike. Nemir je bio prisutan i kod svih činovnika i državnih službenika, najmanje izloženih otkazima.  Bio je to trenutak velikog manevra KKE-a, koja se predstavljala kao „stranka radničke klase", pokazujući se kao partijski vođa antievropejizma i stvarajući  odjek općeg antiparlamentarizma, bez da joj je drhtao glas u prokazivanju koliko su nasilni i provokativni stvarni antiparlamentarci.

U Grčkoj postoje dva koncepta proleterijata koji stoje jedan nasuprot drugom - novi i stari. Kad govore o radničkoj klasi, staljinisti i ljevičari se referiraju na masu namještenika koja je u sindikatima i politički je manipuliraju stranke i avangardisti i koja mora glasati kao „građanstvo". No događa se da osnovna kontradikcija kapitalizma ne leži u opoziciji kapital - posao, već u podređenosti bilo koje aktivnosti logici kapitalizma zbog kojeg je borba za plaću ili posao manji konflikt koji ne dovodi u pitanje sistem. To znači da se ne može stvoriti jedna klasa koja bi bila isključivo vezana uz rad. Prava se borba sastoji u oslobođenju svakodnevnog života koji je koloniziran tržištem, dakle u odbijanju namješteničkog posla i konzumizma. U sadašnjem smislu radnik je taoc kapitalizma u svim vidovima života, a ne samo onaj koji zarađuje plaću. Jedino polazeći od želje za dekolonizacijom svakodnevnog života može se formirati zajedništvo autentične borbe. Pitanje je važno jer nas redukcionistički koncept proleterijata vraća u radničku perspektivu onih koji aspririraju na vlast i postavlja jednu strategiju koja kapitulira. U oblicima radničke borbe prevladavaju radnički zahtjevi i politička indiferentnost; centar borbe ostaje mjesto posla, a organiziranje koje slijedi iz toga su sindikati ili parasindikati. U oblicima revolucionarne borbe prevladavaju socijalni zahtjevi i odlučna negacija politike; centar borbe je teritorijalan, a organizacija koja iz toga slijedi su skupovi u četvrtima  i bazni komiteti. Sindikati provode štrajkove nakon kojih slijede pregovori, a radikali nepregovaračke okupacije. U prvoj fazi društvene bitke obje borbe se miješaju jer se u početku ne suprostavljaju i prvotna zadaća im je demoliranje društvene zgrade klasa. Ali kako bitka napreduje, stvaraju se dvije pozicije: ona koja se vraća na mjesto rada i ona koja ostaje na ulici; ona koja se konformira sa prihvaćanjem vlastite bijede i ona koja nastoji sabotirati te mehanizme; ona koja pretendira prevrednovati tržište-rad i ona koja želi oboriti tržišni sustav.

Kad govorimo o radničkoj klasi i grčkom kapitalizmu ne aludiramo na irealne apstrakcije koje se odnose na imaginaciju već na konkretne suvremene  društvene formacije. Grči proleterijat predstavlja mješavinu zaposlenika, činovnika, umirovljenika, siromašnih, nezaposlenih, zaposlenih u javnom sektoru, radnika u industriji koji imaju specifične sektorske interese koje bi trebali nadvladati da bi kapitalizam bio srušen. Tek onda kad budu jednom nogom van kapitalizma i kad njihovi interesi kao onih koji su kolonizirani nadvaldaju njihove interese kao zaposlenika, stvorit će klasu koja će predstavljati povijesni subjekt. U obrnutom slučaju, ruševina od kapitalizma će se preslagati među različitim osnovama, tj. ići će iz jednog obilka kapitalizma u drugi. Grčki kapitalizam je jedan fenomen koji je skoro posve  potpomognut državom. Zbog sljedećeg, preduvjet bilo koje oslobađajućeg procesa u Grčkoj bi bio njeno rušenje, stvar koja bi se dogodila da joj se dokinu  svjetski ekonomski tokovi zbog vlastite nesposobnosti ili opiranja stanovništva da se pokori. Tada bi u igru ušla druga opcija poretka tj. diktatura, militantna ili partijska, desna ili lijeva, umjerena ili teroristička. Sve ovisi o trenutnim snagama i njihovim strateškim i taktičkim pokretima. Represija je, dakle, zajednički nazivnik cijelog perioda preslagivanja kapitalizma, s kojim se revolucionari moraju suočiti i to oružjem kojim raspolažu. Ako pobijede, daje im se povijesna prilika da razviju svoj projekt. Po prestanki dominacije kapitala, proleterijat se mora dokinuti kao  stožer jedne završene relacije. U grčkom slučaju s toliko činovnika, neće nedostajati onih koji će predložiti samoupravljanje državnog aparata umjesto njegovog rušenja. Unatoč tome, samoupravljanje proizvodnje i javnih službi orijentirane zadovoljavanju osnovnih potreba moglo bi biti sredstvo tranzicije, budući da disperzija konurbacija i ponovno racionalno naseljavanje grčkog teritorija neće biti nešto što će se dogoditi preko noći. Tako da, oblici jednakosti društvenog suživota, sve više decentraliziraniji i horizontalniji, moraju onemogućiti ponovno pojavljivanje mehanizama odvojene moći, odakle bi se dokinuti poredak mogao ponovo presložiti.

Najbolji način da se pomogne grčkoj pobuni na iberskom poluotoku bio bi slijediti njihov primjer, ali ovdje je nepovezanost društvenih klasa tako velika da ni opći dug, financijska slabost države i četiri ipo milijuna nezaposlenih nisu dovoljni da bi potaknuli društvenu krizu. Solidarnost s Grčkom stoga nije ni mogla biti nego simbolička i njie izašla iz geta. Već smo vidjeli razlike koje postoje između dvije zemlje i procesi koji se odvijaju su bez sumnje poprilično različiti. Istina je da španjolska vladajuća klasa već zna da će vremena koja dolaze biti nemirna i priprema se. Zaboravlja na „održivu ekonomiju" i priprema načine pomoću kojih će obraniti poredak. Mora izabrati između žrtvovanja masa i sloma i već znamo da neće izabrati slom. Vladajući već raspolažu jednim veličanstvenim  represivnim aparatom kad podbace politički, sindikalni i građanski manevri, ali nikoga to ne zanima. Nesvjesnost stanovništva koje će podnijeti teret ekonomskog spašavanja države  u vremenu koje stiže plaćajući svoju hipoteku, je znak za zabrinjavanje  zbog loših vrmena koja se približavaju. Svijest o onome što jest i što bi trebalo biti, o onome što se radi i onome što treba napraviti je tako i problem i cilj. Dakle, mase trebaju prestati spavati i početi sanjati.

---

^{Autor, Miquel Amorós, španjolski je povjesničar, teoretičar i pripadnik anarhističkog pokreta.}

^{Tekst u originalu}

Tagovi: anarhizam, financijska kriza, neredi u grčkoj