Baš kao u ona davna vremena kada je u Ljubljani venula ljubičica bijela, i sada, svakodnevno, sve od dana kada je Ejup Ganić (ne)očekivano pao u Londonu, dobivamo izviješća o njegovu zdravlju. I baš kao da je na Golom otoku, ili, ne daj Bože, kao najveći sin svih naših naroda i narodnosti u bolnici, uznemirenoj se javnosti daje na znanje da nekadašnji prvi do Alije junački podnosi robiju u, sad već, otvoreno omrznutoj Velikoj Britaniji. Redovita je izvjestiteljica, bezmalo specijalna dopisnica sarajevskih medija Emina Ganić u našu (političku) praksu promovirala i novu funkciju, gotovo instituciju; kćerka osumnjičenika za ratni zločin. Naime, svih ovih dana otkako joj je otac uhićen u londonskoj zrakoplovnoj luci, gospođica se Ganić afirmirala i kao dobra bivšega političara kći, ali i kao vrsna poznavateljica prava, slijedom čega se stavila na čelo pravničkoga tima, te s toga vrha koordinira radom odvjetnika i pravnog savjetnika aktualnog šefa države. A omakne (?) joj se gdjekad i pokoja politička kvalifikacija.

Istovremeno, sve do, evo, slučaja Ganić, gotovo potpuno zaboravljen u svojoj beogradskoj ćeliji, s još osam zatvorenika, već mjesecima robija Ilija Jurišić. Njegov zdravstveni bilten malo koga zanima i čisto sumnjam da bi ga potkraj prošloga tjedna posjetio i naš veleposlanik u Beogradu Boriša Arnaut da nije - londonskog konteksta. Gospođa Jurišić svome zatočenom suprugu, teškom dijabetičaru, ide u posjetu svakih petnaest dana; Ilija, svjedoči jednom lokalnom dnevniku Stoja, razmjerno dobro podnosi dane u starom beogradskom centralnom zatvoru. No, posljednjih dana, svjestan goleme podrške Ganiću, sve se teže miri s činjenicom kako je on u gotovo identičnoj situaciju, u biti, bio ignoriran. Prosvjedi, baš kao i istupi bošnjačkih dužnosnika i pokojeg intelektualca, uglavnom su se proteklih dana svodili na ocjenu kako britansko-srpska falanga čini sve e ne bi li uništila BiH i sve prave patriote.

Koliko je (već), i bez londonsko-beogradske tzv. zavjere, blagodareći i domaćim izdajnicima uništena Bosna i Hercegovina, preteško je pitanje da bi se odgovor elaborirao na ovako malom novinskom prostoru. Ali, što su to pravi patrioti?! Nije, dakako, lako ni na to ukratko odgovoriti. Pa, ipak, je li to zaboravljeni Jurišić?! Ili je to, medijski i još više politički eksponirani Ganić?! A trenutačni je dojam kako je upravo tako. Jer, ako već propitujemo i definiramo domoljublje, kako je onda moguće da se svakodnevno po nekoliko puta čuje samo londonski monolog gospođice Ganić, a ne reagira se na ono što je, primjerice, na jednoj kantonalnoj televiziji kazao Jovan Divjak. Spreman sam, poručio je, dakle, taj časnik, staviti se na raspolaganje i srbijanskom pravosuđu, ukoliko je to u interesu Bosne i Hercegovine.

Interes je ove države, ma koliko je, rekosmo, trenutačno teško definirati što je od nje ostalo, da se konačno dozna istina o Dobrovoljačkoj, slijedom čega su povici po Sarajevu: Svi smo mi Ejup Ganić - potpuno deplasirani. Štoviše, prosvjedi pred stranim veleposlanstvima, poglavito onom britanskom, zapravo su kontraproduktivni. Kakva je, naime, to poruka međunarodnoj zajednici? Ne, valjda, u kakvu bi se ozračju sudilo Ganiću ukoliko bude izručen našoj zemlji! I čemu služe poruke da Britaniji, uhićenjem njezinih građana, treba uzvratiti reciprocitetom?!

Usred te kakofonije nedovoljno se čuje Divjak. Ne čuje se njegova poruka kako bi procesuiranje svih ratnih zločina doprinijelo boljem suživotu u BiH. "Mislim da bi procesuiranje svih slučajeva, uključujući i moj, doprinijelo boljem razumijevanju i povjerenju između naroda", kazao je general koji je prvo korišten kao dokaz multietičnosti Armije BiH, a onda svojim stradanjem pokazao kako je baš kao i većina drugih vojnika (ali i nekih intelektualaca pogrešnih krvnik zrnaca) ovdje imao samo ograničeni rok uporabe. Taj svoj križ taj časnik godinama nosi dostojanstveno, ali, vidjeli smo nakon Londona, nimalo inspirativno za sve one što su se ovih dana prometnuli u odvjetnike-volontere Ejupa Ganića. Umjesto, dakle, da se kaže zločin u Dobrovoljačkoj se dogodio i za to je netko odgovoran, ispaljuju se himnične fraze o tomu kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti (ratni) zločin. Neke zemlje su tu domoljubnu fazu poodavno iživjele, slijedom čega nam i jesu danas tako daleko. Iako prvi susjedi.