Melodija BiH himne dobila je službeni prijedlog teksta. Euforija povodom ovog (ne)bitnog događaja ograničila se isključivo na pripadnike bošnjačkog i "komšićevskog" korpusa. Srbi i Hrvati, kao i u sličnim prilikama poput usvajanja zastave, melodije himne i još koječega, ostali su potpuno nezainteresirani.
Postoji li išta što bi ove dvije konstitutivne populacije animiralo da se osjete pripadnicima Bosne i Hercegovine? Vrlo teško...
Tekst himne dobar je pokazatelj odnosa u BiH. Sve što sluti na državnost, raduje Bošnjake. U nedostatku suštinski važnih odluka, tekst himne postaje događaj prvorazredne političke važnosti. Glupav tekst himne, svoj prvi test past će pri svom prvom intoniranju kada će usta Hrvata i Srba biti čelično zatvorena. Njihovu tišinu neće nadoknaditi ni najglasnije pjevanje Željka Komšića, Gradimira Gojera, Jovana Divjaka i sličnih dilera bosanštine.
Zanimljiva je ta samonametnuta obaveza bošnjačkog naroda da se tekst himne mora imati. Tko to sili Bosnu i Hercegovinu da ima tekst himne? Prirodno je da se usvoji neki tekst koji tradicijski i povijesno zadovoljava formu himne; ali nigdje nije nametnuto kao obavezno da bude tekst. Ipak, tekst će biti usvojen, bez obzira što se Federacija, a i država nalaze pred financijskim kolapsom. Imamo tekst himne.
Tekst himne će vrlo vjerovatno doživjeti sudbinu zastave. Nakaradna i neprirodna, postat će dekor nametnut slovom zakona. A evo i čuvenog teksta, Frankestaina nastalog spajanjem tekstova Benjamina Isovića i Dušana Šestića (Bošnjak & Srbin ispred bošnjačkog i srpskog entiteta):
Ti si svjetlost duše
Vječne vatre plam
Majko naša zemljo Bosno
Tebi pripadam
Divno plavo nebo
Hercegovine
U srcu su tvoje rijeke
Tvoje planine
Ponosna i slavna
Krajina predaka
Živjećeš u srcu našem
Dov'jeka
Pokoljenja tvoja
Kazuju jedno:
Mi idemo u budućnost
Zajedno!
Banalizirajmo:
"Ti si svjetlost duše!" Država ima dušu? Ovo je pokazatelj naopakog poimanja države na našim prostorima: Država je živo biće, a naša je svrha da joj služimo, i ako treba život da joj damo! Od teorije da država treba služiti građaninu nije ostalo mnogo...
"Tebi pripadam" (odnosi se na Bosnu). Ako je već ovdje navedena pripadnost Bosni onda automatski negira pripadnost Hercegovini (i Krajini!?). Također potvrđuje našu pripadnost državi, a ne njenoj pripadnosti nama.
"Divno plavo nebo»" Banalni tekst vrhunac svoje banalnosti doseže u ovoj strofi! Divno plavo nebo! Pjesnička razina učenika petog razreda.
"U srcu su tvoje rijeke". Misli na Hercegovinu. U čijem srcu? Onih koji pjevaju, ili srcu Hercegovine? Srcu Hercegovine kao živog bića ili geografske Hercegovine? Ako misli na Hercegovinu kao živo biće onda se vraćamo na ranije spomenutu poremećenost poimanja države, a ako misli na geografsku Hercegovinu onda se cijeli stih svodi na geografsko objašnjavanje regije Hercegovine.... I na koje rijeke misli? Od ozbiljnih rijeka postoji samo Neretva. Ostalo su skoro potoci...
"Ponosna i slavna" (misli se na Krajinu). Neodoljivo podsjeća na Thompsonove stihove... Otkud uopće Krajina u himni? Krajina se ne nalazi u nazivu države. Usput rečeno, naziv države se nigdje ne spominje.
Ako se Krajina našla u himni, po kojem kriteriju se nije Semberija našla? Isticati jednu regiju ravnopravno sa Hercegovinom i Bosnom nije korektno prema državi, ali i prema ljudima koji ne žive u toj regiji. I kad već famozna komisija smatra Krajinu posebnim tijelom, bilo bi lijepo od njih da odmah razgraniče Krajinu od Bosne, da ne bude zabune, u recimo, Mrkonjić Gradu, da ljudi ne znaju kome pripadaju....
"Idemo u budućnost zajedno"; Ovakvog oblika političke parole u himni vjerovatno nema ni u tekstu sjevernokorejske himne. Prvo što je parola glupa (gluplja od samog teksta svakako), a drugo što je vrlo upitno idemo li u budućnost zajedno (ako se misli na tri konstitutivna naroda...)
dodaj komentar 24 komentara
Na kojem jeziku je himna? Bosanskom, Hrvatskom ili Srpskom? Bez obzira na kojem je, evidentno je da je razumljiva svim narodima u lijepoj nam BiH - i to jedina stavka po kojoj je svi u BiH mogu smatrati himnom domovine. Osobno smatram da je sve i jedna pjesma napisana o Hercegovini visoko kvalitetnija od današnjnetko nam himne. A struktura pjesme je takva da su stihovi nabacani samo da se nešto napiše- Hercegovina - plavo nebo, rijeke, planine....Bosna nema plavo nebo niti planine koje su kao biser naše nam Bosne i Hercegovine ( Olimpijada i to )...Presmjesno. A na komentar - netko se udostojio napisati, odnosno navaljati neke kao stihove za 15 000 KM, udostojio bi se svatko tko je ikada u životu smislio u glavi dvije riječi koje se rimuju. No međutim, možda je nekada i zapjevamo, onako ne primjetno. Ako već svi znamo pjevušiti Seku, Indiru, Halida i ostale...ući će nam i ovi stihovi u uši.
vjerujte mi ja sam ih bih, to je ipak korak naprijed...
Drugo, nije bitno da ga država ima. Dapače, potpuno je nebitno ima li himna tekst ili nema.
Treće, nisam shvatio da se netko složio oko teksta nego ga je usvojila komisija kojoj predsjeda Dušan Šesstić, isti onaj čiji je tekst usvojen. Čovjek izavbrao sam svoj tekst. Slijedom toga, zaključujem da nema nikakvog koraka naprijed.
Živim tamo gdje želim živjeti, u državi koja ne valja... u mobitelu svrstavam ljude kako mi je volja, po različitim principima, pa i po vjerskim. To ne mijenja moj pristup svakom čovjeku kao individui.
Herceg Bosna nas nije tjerala da pjevamo glupave pjesmice, a ova BiH će nas uskoro zakonski siliti da pjevamo gore navedene idiotarije. U tom pogledu Herceg Bosna mi je svakako draža. Od vlastitog licemjerja ne bježim i s njim se rado suočavam. Ipak mislim da ga ovdje nema...
ELVIS: Dobar dan, da li ste vi gospodin Malkom?
MALKOM: Da sinko, šta mogu da učinim za tebe?
ELVIS: Želio bi da snimim ploču. Da li vi ovdje snimate ploče?
MALKOM: Ponekad da, ponekad ne. Ajde da čujem šta imaš.
(Elvis je uzeo gitaru i otpjevao mu)
ELVIS: «Pijetao je rekao kokoški, nisi neka ljepota al' dobro gačeš.»
MALKOM: Dobro, stani stani stani!
ELVIS: Šta ne valja gospodine Malkom?
MALKOM: Ritam ti je i... dobar, al' riječi... Idi kući promijeni riječi i javi mi se opet.
(kada je smislio nove riječi Elvis je opet došao kod Malkoma)
ELVIS: Evo mene opet gospodine Malkom!
MALKOM: A da, da, da, sjećam te se. Ti ono prošli put imade dobar ritam, al' im'o si neke probleme s riječima.
ELVIS: Da gospodine, ali Elvis je napisao nove riječi!
MALKOM: Ajde da čujem.
ELVIS: «Elvis je kupio svojoj djevojci dijamantski prsten.»
MALKOM: Stani stani stani stani!!!
ELVIS: Šta sad ne valja gopodine Malkom?
MALKOM: Otpjevaj to još jednom, ali pazi...ovaj put snimamo. Mislim da imamo hit.
(i ostalo je sve legenda)
Medjutim, autor upada u paradoks kada kritizira istinski nemuste i otuzne pokusaje BiH vlasti da glumi naciju-drzavu koja u stvarnosti ne postoji, zaboravljajuci da se ista vrsta estetickog kritiziranja infantilnog teksta moze primijeniti ama bas na svaku himnu i ako cemo pravo na svaku naciju-drzavu, napose na Republiku Hrvatsku! Pa dovoljno je procitati Preambulu Ustavu RH i pasti na pod od sege i gluposti sta sve tu pise... kao da covjek cita Tolkienove bajke!
Problem s Bosnom je sto se nije uspjela konstituirati kao nacija-drzava u trenutku raspada bipolarnog svijeta i jugokomunizma, a izmedju ostalog to je posljedica i toga sto joj BG i ZG rezim nisu to dozvolili, a domaci islamski izdajnicki element podapeo nogu hinjski iznutra! U tom periodu BiH je imala nesto "prirodnije" simbole (grb i himnu) nego sto su ovi danas, pa joj to nije pomoglo da ne bude razbucana sa svih strana...
Danas je vec kasno za izgradnju nacije-drzave, jer u to vise niko normalan ne vjeruje osim sacice bosnjackih ublehasa.
http://www.zamirzine.net/spip.php?article7411
http://www.youtube.com/watch?v=sffqiiSX7bs&eurl=http://www.zamirzine.net/spip.php?article7411
Gledat kaj delajo
Gledat kaj delaju deklice tri
Prva je kuharca
Druga je kelnerce
Trtetja je ljubica mojga srca!!
Moj dom
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
Mojsije
"Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,
Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"
— A luda želja! da al' ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al' da je tebi stati onamo
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega! — ...
"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al' to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vječiti,
Je l' ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj sitnoj zemljici.
Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"
— Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamičak sveti što sam potako
U srce prvog onog čovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajana moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al' ostade mu plamen iz neba
Ko zapreteni žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka —
Al' bolno — bolno odmah osjeti
U svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al' on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.
I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život — ko i pustara,
A šta su ljudi — ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašina ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" — strašno grmio je glas —
"U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!"
A narod božji gledao je stup
I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al' što se trese gora sinajska
I što grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"
I kad mu — divu — riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosijeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al' ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćano
I tele slavi, a ne Jehovu!
"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, o svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"
Nasmiješio se silni Jehova,
Al' ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenog stupa božijeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medena polja puti vodili.
Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehovu
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg' ti uz pune lonce misirske!"
Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"
Gospodskom Kastoru
Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu,
Što ću pozajmit klasičnu strofu!
Majčica Gaea nešto je drukča negoli je bila,
Drukčiji danas treba Apolo.
Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću!
Drijemajte samo mekom na sagu.
Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju,
Al' vi ste uvijek istoga mnijenja!)
Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno!
Očito da se čudite nešto,
Kud' li se tragom vucare trome, prostačke psine
Podvita repa, kičme ko britva.
Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit
Poganom njuškom u svakū tricu!
Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin'te,
Kastore dragi! Tempora! Mores!
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi,
Što su to ljudi — sigurno znate;
Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve,
Sve vam je jasno, način korektan.
Bah — il' je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed
Sve je uzálud: odlična kuća,
Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka,
Ne da se tako lako zatajit.
I kad su ljuske pale sa vašeg slijepoga vida,
Željeli nijeste pogledat u zrāk;
Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj
Laznete skromno gospodsku petu.
Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!
Meka vas ruka uze na krilo;
Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca
U vas je slavne vidjela dare.
Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto
Obijesnim prstom ščepo za uho,
Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,
Pružili drugo, repić podvinuv!
Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas
Prolazi starost kao u loju,
U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato
Ne pruža vaša šapa badava!
Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!
Najlakše k cilju podvita repa!
Pitoma njuško, cjeluješ petu, al' se i za te
Mirisno peče masna kobasa!
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu,
Polažem lovor predà vās;
Slab je to darak, jestive više volite stvari,
Odlike više praktične vrsti!
Ipak vam — nè htēć uditi daljem napretku vašem —
U uho nešto šapnuti moram:
Sve mi se čini, da ste — uglàvnōm — svojom metodom,
Kastore, malko slijedili — ljude!
''PJESMA ĐAKA PRVAKA''
Zbogom, bako, mili rode,
u školu me jutros vode,
tamo će me vazdan tući,
živ ti neću doći kući.
Zbogom jagnje sviloruno,
čoban ti je poginuo.
Zbogom, kravo, mliječna spravo,
odnio je šalu đavo,
pozdravi mi drago tele,
poginuću danas, vele,
poslednje ti šaljem zbogom,
osveti me tvrdim rogom.
Zbogom, konju ritajući,
nastradaću čitajući,
unaprijed mi duša zebe,
više jahat neću tebe,
daj pomozi stradalniku,
bježaćemo čak u Liku.
Branko Ćopić
Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, djecacke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga daka,
svjetlokosog i ociju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Naišla si kao lak oblacak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i ocinstvo,
kako mi se zovu ukucani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!
Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noci
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred dacke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Brzo minu naše dakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sacuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjecanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!
Sad je kasno, vec mi kosa sijedi,
gledam Unu, cuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.