Podijeljena mišljenja o Saakašvilijevu režimu

19/10/2008 - Kombinacija serije prethodnih ratova, radikalnog programa privatizacije i ruske prometne blokade (nametnute još 2006. godine) negativno utječe na domaće ekonomske prilike. Direktne doznake novca gruzijskih građana iz Rusije su sasvim prestale. Turistički promet se smanjio. Broj nezaposlenih je porastao. Procjenjuje se da oko 35 posto stanovništva živi ispod praga siromaštva, a u zapuštenim seoskim oblastima čak 50 posto. (Pola ukupnog stanovništva živi na selu, doprinoseći 1/3 nacionalnom bruto proizvodu). Prema Razvojnom indeksu UNDP-a (Human Development Index - HDI). Gruzija zaostaje za većinom susjednih zemalja u tranziciji. Rangirana je na 96. mjesto od ukupno 177 zemalja. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika joj je 3.365 dolara godišnje. Procjenjuje se da joj oko 60 posto gospodarstva još uvijek funkcionira neformalno.

Gruzija je primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) zbog programa privatizacije, sponzoriranog od Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) i Svjetske banke. Od tada blokira ruska nastojanja za učlanjenje u istu organizaciju.         

Prije polaska za Batumi imao sam niz susreta u Tbilsiju. Svoje bih sugovornike, bez navođenja njihovih imena, svrstao u tri kategorije. U prvu grupu spadaju režimski ljudi - razgovarao sam s funkcionarima Saakašvilijevog Ujedinjenog nacionalnog pokreta, nekoliko njihovih parlamentarnih zastupnika,  ideologa i diplomata. Pridodao bih im i jednog umirovljenog američkog ambasadora, koji već sedam godina operira po Kavkazu i vodi nekakav ovdašnji analitički centar. Svi oni bezrezervno podržavaju Saakašvilijevu proameričku politiku. Po njima, Gruzija ne može osigurati svoju nezavisnost bez podrške SAD i NATO-a. Oni su joj jedina garancija buduće sigurnosti. Europljani su razjedinjeni, a neki od njih, osobito Njemačka, Francuska i Italija, "ne razumiju situaciju". Putinova Rusija je "agresivna neoimperijalna sila", koja se ne miri s gubljenjem utjecaja u bivšim sovjetskim republikama. Jedan od njih mi je tvrdio da Saakašvili nije imao alternative do krenuti u vojnu akciju u Osetiji kako bi onemogućio "rusku agresiju". Nije više mogao tolerirati neprekidno bombardiranje gruzijskih sela, niti bi mu Gruzijci oprostili izostanak akcije. Na žalost, nije dobio očekivanu podršku zapadnih saveznika. Rusi su poslije udara na gruzijske snage u Osetiji izbili na cestu koja vodi prema Tbilisiju i time praktično presjekli Gruziju na dva dijela. Čekali su, nadajući se nekakvoj "revoluciji", koja bi oborila Saakašvilija, nakon čega bi vlast u Tbilisiju preuzeo proruski režim. Preračunali su se. Saakašvili je danas jači nego što je bio. Proruska "peta kolona" je ušutkana. Isti mi je sugovornik tvrdio kako je ruska pobjeda "šuplja", jer je pokazala  ranjivost njihove vojske. Iako inferiorne u naoružanju i ljudstvu, gruzijske su im snage nanijele teške gubitke. Između ostaloga, oborile su devetnaest njihovih aviona, a ne četiri kako je objavljeno u Moskvi.   

Bivši američki ambasador pokušavao me uvjeriti kako su Antiraketni štit i sustav SAD/NATO savezništava što se gradi po Istočnoj Europi, i koji bi trebao također obuhvatiti Ukrajinu, Gruziju i Azerbejdžan - u dugoročnom ruskom interesu. Jer, po njemu, Rusiji ne prijeti nikakva opasnost od Evrope ili SAD, već od "islamskog terorizma". Dokaz su problemi što ih Rusija ima u Sjevernom Kavkazu. Ne treba zaboraviti ni iransku nuklearnu opasnost, koja je realna, i prijetnja je sigurnosti same Rusije.

Sugovornici iz druge grupe su sveučilišni nastavnici i/ili samostalni istraživači. Svi su u većoj ili manjoj mjeri kritični prema Rusiji, ali su se uzdržali od pohvala Saakašvilijevoj vanjskoj politici. Temu rata sa Rusijom su izbjegavali. No većina ih ima pozitivno mišljenje o unutrašnjoj politici Saakašvilijeve mlade ekipe. Država koja je bila na ivici raspada, regenerirala se. Vlast je konačno počela ubirati poreze i popunjavati budžet. Korupcija je radikalno skresana, doduše ne uvijek legalnim metodama. Glavne mafije su rastjerane, njihovi šefovi pobjegli u inozemstvo ili se našli iza brave. Neki su pobijeni. Policija je reorganizirana, kao i sudstvo. Počeli su raditi svoj posao. Infrastruktura je popravljena, ceste su asfaltirane, fasade ofarbane, nema više prekida struje, ulice su osvijetljene. Pristupilo se reformi školstva. Sigurnost građana i životni standard su porasli.

U treću grupu spadaju kritičari režima, bolje reći disidenti. Nekoliko, koje sam upoznao prilikom ranijih dolazaka, izbjeglo je razgovarati sa mnom. Jedan, na kojega sam slučajno naletio i uspio s njim razmijeniti par riječi, otvoreno mi je rekao kako se boji. Drugi, koji se izjašnjava kao "nezavisni član parlamenta u opoziciji", mi je zakazao sastanak u holu hotela Marriott, gdje smo i razgovarali. Taj je do nedavno bio član vladajuće stranke, visoko pozicioniran u državnom aparatu.  I pored toga što ima najgore mišljenje o "Putinovoj NKVD-ovskoj kliki", zamjera Saakašviliju, kojega dobro poznaje, što je nepromišljeno provocirao rat s Rusijom. Rusima je taj rat došao kao naručen. Pripremali su se za njega i iskoristili ga. Amerikanci su slutili što se priprema, te su pokušavali odgovoriti Saakašvilija, ali ih on nije slušao. Sada je Gruzija osakaćena i unazađena. Perspektive njezina ulaska u euroatlantske integracije su udaljenije nego što su bile prije rata. Ne misli kako bi slijedeći parlamentarni izbori mogli bilo što promijeniti, dok vlada kontrolira sve TV i radio-stanice. Tiskovine su slobodne, ali imaju malo utjecaja na javno mnijenje. Zahvalivši mu na razgovoru - poželjeh mu dobro zdravlje. Odgovorio je kako će mu ono biti itekako potrebno, jer je bavljenje politikom u ovoj zemlji "rizično".          

Adžara

20/10/2008 - Poslije noćne vožnje vlakom, jutros rano stigoh u Batumi, glavni grad Adžarske autonomne republike, na obali Crnog mora.   

U drugoj polovici XIX stoljeća Rusi su iz Adžare izbacili Osmanlije i poslije izvjesnog vremena proglasili Batumi slobodnom (franco) lukom. Rotschildi i Nobeli su u tom periodu počeli pumpati naftu u okolini Bakua. Izgradili su također željezničku prugu do Batumija. Tu je tada nikao najveći naftni terminal na svijetu. Grad je prosperirao. Veći dio današnjeg gradskog jezgra nikao je u tim godinama. Poslije boljševičkog obaranja Privremene vlade u Petrogradu, grad su ponovo okupirali Turci. Njihove su trupe krenule prema Tbilisju, gdje su gruzijski menjševici preuzeli vlast i, oslanjajući se na Njemačku, proglasili nezavisnost. Nekako u isto vrijeme, formirana je Transkavkaska federacija (Gruzija-Armenija-Azerbejdžan). Počela je pregovore s Turcima, i s njima, ovdje u Batumiju, potpisala mirovni sporazum. Poslije kapitulacije Turske, Britanci su okupirali grad. Tada su kratko kontrolirali i Baku, kao i željezničku prugu što ga povezuje s Batumijem (opet zbog nafte). No Britanci su se povukli iz oba grada. Prva Transkavkaska federacija je propala pred naletom XI Crvene armije. Gruzinska menjševička vlada na čelu sa Noe Žordanijem se ovdje ukrcala na francuski ratni brod i otplovila u nepovratni egzil. Transkavkaska sovjetska socijalistička federacija je uspostavljena 1922. Bila je slijedeće godine jedna od četiri potpisnice savezničkog ugovora kojim je stvoren Sovjetski savez. Boljševici su potpisali s novostvorenom turskom republikom ugovor o prijateljstvu, kojim su definirane granice između dvije države. Sa svoje su strane granice uspostavili Adžarsku autonomnu SSR, s Batumijem kao glavnim gradom, u sklopu novostvorene gruzijske mini-federacije. Adžari su, naime, Gruzini, govore standardnim gruzijskim jezikom, ali su većinom muslimani. Transkavkaska SSR je raspuštena Staljinovim ustavom iz 1936. Umjesto nje su ustanovljene tri savezne sovjetske republike - gruzijska, armenska i azerbejdžanska. Nafta pumpana na obalama Kaspijskog mora i dalje izvozila preko Batumija. Uz to su Adžara i Abhazija pretvorene u popularna sovjetska ljetovališta.

Gruzijska je nezavisnost proglašena 1991. Parlament, izabran godinu ranije u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke, vratio je tada na snagu ustav iz dvadesetih godina prošloga stoljeća, de facto poništivši autonomije Adžare, Abhazije i Južne Osetije. Abhaski i osetski jezici, koji su bili u ravnopravnoj upotrebi s gruzijskim u pokrajinskim administracijama i školama, izgubili su tada zvanični status. Isto se dogodilo s ruskim, kojim su se koristili, ne samo ovdašnji Rusi, već i mnogi Armenci (u Abhaziji) i pripadnici drugih manjina. Zato su deputati dva pokrajinska sovjeta (parlamenta) izglasali izdvajanje iz Gruzije - Abhazi su tražili nezavisnost, a Južni Oseti pripajanje Sjevernoj Osetiji, dakle Ruskoj federaciji. Izbili su sukobi, došlo je do pravih ratova, koji su se završili primirjem.

Adžari nisu imali problema s jezikom. Predsjedavajući lokalnog sovjeta, Aslan Abašidze, sporazumio se sa centralnom vlašću - prvo sa Ghamsahurdijom, prvim predsjednikom nove Gruzije, a onda sa Ševardnadzeom, s kojim je potpisao novi ugovor o autonomiji. Bio je to kompromis, neka vrsta kohabitacije - njemu su ostavljene odriješene ruke u upravljanju s Adžarom, a za uzvrat im nije pravio probleme. Nije poput Abhaza i Oseta imao separatističkih ambicija. Osim toga je s centralnom vladom dijelio prihode od izvoza nafte i trgovine koja se razvila sa susjednom Turskom. U Tbilisiju su tvrdili kako veći dio tih prihoda zadržava za sebe.

Odnosi s Tbilisijem su se pokvarili kada je Ševardnadze bio prisiljen na ostavku, a državno kormilo preuzeo Saakašvili. Abašidze je obaranje Ševardnadzea nazvao "državnim udarom". Tada su počeli pritisci koji su kulminirali u svibnju 2004 s Abašidzeovim bijegom u Rusiju. Njegove milicije nisu bile dorasle gruzijskim trupama, dok je vojna podrška Rusije, na koju je računao, izostala.

U Adžari su nešto kasnije upriličeni lokalni parlamentarni izbori na kojima si je Saakasšvilijeva stranka osigurala 80 posto mandata. Nije imala konkurencije. Prema Zakonu o adžarskoj autonomiji koji je tada izglasan, predsjednik Gruzije imenuje kandidata za predsjedavajućeg adžarskog Savjeta ministara. Lokalni Vrhovni zakonodavni savjet ga mora potvrditi. Ako ga odbije dva puta, predsjednik republike je dužan predložiti novog kandidata. Vrhovni savjet je bez primjedbe podržao Levana Varšalomidzea, tehnokratu, koji je svoju prethodnu karijeru gradio u Tbilisiju. Tog sam oniskog ćelavog čovjeka srednjih godina, čvrste građe, više puta vidio za doručkom u hotel u kojem sam odsjeo. Dovozili su ga srebrnim Mercedesom uz pratnju jednog tjelohranitelja.

Jednog sam se dana odvezao do graničnog prijelaza Sarpi prema Turskoj, svega dvadesetak kilometara od Batumija. Bio je zakrčen teškim kamionima sa prikolicama turske registracije.

24/10/2008 - Čitam na Internetu vijest iz Bruxellesa, gdje se šezdeset sedam zemalja obvezalo pružiti Gruziji pomoć od oko 4,55 milijarde dolara. Zapravo, bila je to više demonstracija političke solidarnosti sa Saakašvilijevim režimom nego financijski dogovor. Prisutni su samo mehanički zbrojili što su pojedine zemlje i institucije već prije odlučile: Amerikanci - jednu milijardu dolara, EU - 500 milijuna, EBRD - 975 milijuna, itd. Pomoć, namijenjena "ekonomskoj rekonstrukciji", biti će isporučivana u ratama u narednim godinama. Naravno, odsutni su Rusi, zatražili da donori uspostave "mehanizam kontrole" kako pomoć ne bi bila iskorištena za remilitarizaciju Gruzije.

Gruzijske slagalice

Gomilanje hladnoratovskih oblaka

Na licu mjesta: Gruzija