To nije nikakvo čudo, a dogodi se svaki put kad je proračun  u škripcu, bilo da je na vlasti „ljevica" ili desnica. Upravo zato korisno je zapitati se otkud taj automatizam, naime predodžba o javnom sektoru kao o kasici-prasici koju razbiješ i pokupiš sitniš kad je novčanik prazan.

Odgovor nije zahtjevan. Ljudi i sami promatraju javni sektor iz računovodstvene perspektive. Mjesečni obračun plaće prikazuje vam davanja za zdravstvo, školstvo, socijalu, kao iznose koje ste zaradili, a nisu na vašem bankovnom računu. Uzeti javnom sektoru za svaku je vladu ideološki priručno. U stisci je većina odmah za to da se ti iznosi smanje. Misliti da će se ono što javni sektor odjednom više ne dobiva naći na vašim računima, svakako je naivnije od vjerovanja u čuda.

Ali predodžba od tome da zamrzavanje plaća u javnom sektoru znači društvenu uštedu zaslužuje daljnje promišljanje. I to je predodžba koja je neopravdano prenesena iz vladajućeg uvjerenja o kapitalističkoj proizvodnji. Model za nju je smanjivanje plaća radnicima da bi poduzeće snizilo troškove i povećalo konkurentnost. Tamo gdje kratkoročna ekonomska pamet uvijek pobjeđuje nad Naivni ekonomizam vladajućih svih boja voli podatke o rastućem broju diploma, skraćivanju vremena studiranja, visokim ocjenama. Ništa lakše! Škola, naime, spušta mjerila perspektivnom budućnosti društva, to je poželjna mjera, a njen ekonomski učinak uspoređuju, recimo, s povećanjem produktivnosti. Ako se produktivnost rada u nekoj grani poveća, radnici su u njoj suvišni i u poduzećima s ispodprosječnom produktivnošću to zapravo znači snižavanje plaća, ako ne i seljenje proizvodnje onamo gdje je radna snaga jeftinija. Jednadžba snižavanje plaća = štednja, pretjerano je pojednostavljivanje te povezanosti, koja neopravdano uzima pogled vlasnika privatnog kapitala za model društveno nužnog i poželjnog postupanja. Dobro se sjetiti da je to ušteda samo u glavi onoga koji se poistovjećuje s vlasnikom poduzeća. Za radnike koji ne mogu preživjeti, i sve one koji ovise o snižavanju njihova standarda, ušteda je jako sumnjiva.

Zamrzavanje plaća u javnom sektoru učitelje i liječnike sigurno ne čini konkurentnijima, a time i boljima. Upravo suprotno! Niz detalja u uređenju školstva i zdravstva u posljednje vrijeme nameće im više rada ili intenzivniji rad u istom vremenskom roku. Svatko lako može pretpostaviti da poduzeće koje je snizilo plaće proizvode prodaje po nižoj cijeni. Ali u školstvu i zdravstvu ne događa se ništa slično ako liječniku ili nastavniku ministarstvo povisi normative (a normativi se povisuju).

„Proizvod" zdravstva i školstva u nekom društvu su zdravi i obrazovani ljudi. Uspješnost se mjeri na jako dugi rok - na cijele generacije. Mjerilo je apsolutno: svatko ima pravo na zdravlje i obrazovanje i to toliko koliko društvo to može proizvesti. Mjerila učinkovitosti, slična onima u materijalnoj proizvodnji, u školstvu i zdravstvu većinom su varljiva i neupotrebljiva. Je li učinkovitija bolnica u kojoj u isto vrijeme operiraju više ljudi nego u susjednoj? To nikako nije moguće znati ako ne znamo kolika je bila opravdanost ili uspješnost operacija, a prije svega imaju li bolnice usporedive tehnologije i usporediv broj te osposobljenost kirurga i pomoćnih ekipa. Možemo biti uvjereni da uz usporedbu znanja i tehnologija, ključnu prednost u kvaliteti usluga ima bolnica u kojoj ima više liječnika i medicinskih sestara na jednog bolesnika. Recimo to u žargonu: proizvodnja zdravlja je uspješna ako je „po mjeri", ako se liječnik može posvetiti bolesniku. Taj društveni imperativ uspješnog zdravstva u potpunoj je suprotnosti sa „štednjom" koja od bolnice ili liječnika zahtijeva više posla u istom vremenskom roku.

Slično je u školstvu. Zamrzavanje plaća skoro sigurno znači njihovo realno snižavanje. Temeljni normativi se, istina, ne povisuju, ali se rad intenzivira u detaljima. Za primjer: u srednjoj školi razredništvo nije više sistematizirano, što znači da učitelj za punu plaću mora poučavati više nego prije. Isto tako, svako umnožavanje prilika za đake da obave popravni ili maturalni ispit, za učitelje je dosad značilo skraćivanje godišnjeg odmora (javnost većinom ne zna da za učitelje godišnji odmor ne traje od kraja do početka nastave, već od kraja do početka ispita, približno pet tjedana). Više nastavnikova rada u istom vremenskom roku snižava kvalitetu jer mu ostaje manje energije za pojedinog đaka. Znanja je manje, a ne više.

Mjere koje povećavaju intenzivnost rada u javnom sektoru (ne samo u školstvu i zdravstvu), većinom nisu javno vidljive, ali je veća intenzivnost i napornost rada učinak administrativne skrbi vladinih službi. Zaposlene u javnom sektoru preopterećuju administriranjem. Jeste li ikada pomislili da pogreške učitelja i liječnika, na koje u zadnje vrijeme vreba četa odvjetnika bolesnika i učenika, možda nisu posljedica osobne nesposobnosti, već društveni rezultat neuređenih odnosa? Za liječnike i nastavnike je dodatni pritisak, zamrzavanje plaća, pravo dodavanje ulja na vatru. A ako za dvadeset godina želimo biti zdravi i obrazovani, jedini put je smanjivanje radnih obveza i administriranja. Treba dopustiti liječnicima da liječe i učiteljima da poučavaju.

A vladajuća ideologija vodi upravo u suprotan smjer. Naivni ekonomizam vladajućih svih boja voli podatke o rastućem broju diploma, skraćivanju vremena studiranja, visokim ocjenama. Ništa lakše! Škola, naime, spušta mjerila. Progleda kroz prste svakome tko plaća studij. A posebno zato što nas plaćaju po glavi. Problem je samo u tome što će kvaliteta diplomiranih studenata biti obrnuto proporcionalna njihovoj količini, ako se broj studenata po nastavniku ne smanji.

Javni sektor podilazi državi tako da internalizira njene zahtjeve. Znanstvenici se nasmrt svađaju oko siće koja inače nije dovoljna ni za kakvo istraživanje, ali dobro dođe kod bodovanja za dobivanje titule. Fakulteti i odjeli se "tuku" za svako zamjensko zaposlenje. Otpuštanje zaposlenih odlična je prilika da se riješiš onih koji smetaju, a to su uglavnom oni koji se izdižu iz prosjeka. Energija se gubi u međusobnom obračunavanju, umjesto da se počnemo ponašati odgovorno prema društvu i upitamo se: kome služimo?

Zašto društvo ima pogrešnu sliku o nama?