Sedma kitica Zdravljice, objavljene 1844., netom prije proljeća naroda, ide ovako:

Žive naj vsi narodi, ki hrepene dočakat' dan, ko, koder sonce hodi, prepir iz sveta bo pregnan, ko rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak!

Neka žive svi narodi, što dočekati žele dan, da svud, kud sunce hodi, rat  je među ljudima okončan, tad uz prag neće vrag, nego prijatelj biti drag! (prijevod: Trifun Đukić, Izbor poezije: France Prešern, Anton Aškerc, Oton Župančič, Mlada pokolenja, Beograd, 1961.)

U toj kitici Prešern je opisao svijet kakav bi trebao biti. Otud: „uz prag neće vrag, nego prijatelj biti drag". To je svijet koji dolazi... svijet koji možda dolazi... svijet koji bi mogao doći... svijet za kojeg se nadamo da će doći... svijet za kojim čeznemo.

Anton Aškerc je 1897., dobrih 30 godina kasnije, objavio poemu Međaš (Mejnik), koja je opisivala svijet kakav jest. I kakav je taj svijet. Upravo suprotan: to je, naime, svijet u kojem na međi nije prijatelj, već dušmanin. I taj svijet je slovenski: Prešern je pjevao o „svim narodima" - Aškerc je pjevao o Sloveniji i međašima koji se u slovenskim rukama pretvaraju u križeve. U nešto teško, mučno, fatalno, mračno. Vrijeme je da uronimo u slovenski mrak. Međaš ide ovako:

Sejm bil je živ. Prodal i on je Lahom tam par volov. Zakasnil se je. V pozni, temni noči sam gre domov. „Hm, pravijo, da ni baš varno iti tod obsorej! Popotnike da včasi rado straši ob cesti tej. Pa bil je Martin svoje dni vojak vam, na straži stal, ponoči čul tam uro biti vsako - pa bi se bal? Še pri Custozzi bal se nisem smrti, zrl ji v oči - pa tukaj mar ko dete bi trepetal, če list šušti?!" Dospe do svoje hoste... Čuj, iz teme: „Joj! kam bi del?" „Kaj?  - Kdo si božji? -Kam naj deneš, vprašaš? - I, kjer si vzel!" „Vzel sem med svojoj bil in tvojoj lastjo, mejnik le-ta, presadil ga skrivaj na last sem tvojo za sežnja dva! Oh, in sedaj, odkar moj duh odplaval na oni svet, nazaj ga nosim, kamen ta prekleti, pač sto že let! Oh, to teži!" Zabliska se: po cest Pred njim sopeč pripognjen stopa sosed Vid, na rami mejnik noseč! ... Pa bil je Martin svoje dni vojak vam, in ni se bal ... Kako nocoj domov je prišel sa sejma, pa le ni znal! A čudno prineso mu vsi novico, ko sine svit: „Sinoči umrl je nagle smrti sosed, mejaš naš -Vid!"

Živ beše sajam. Talijan mu kupi volova par. Okasnio je i u gluvo doba vraća se sam. „Hm, kažu, nije baš sigurno noću niz ovaj put. Putnike, kažu, nešto često plaši kad stignu tu. I na straži je Martin nekad bio, k'o vojnik mlad,, ponoćne sate slušao, pa da se uplaši sad? Smrti u oči kod Kustoce gledah, ne poznah strah, a sad da mi i kad listak šušne, zastaje dah!" Stiže do svoje šume... Čuj iz mraka: Joj, kud ću s njim?"- „Šta? -Ko si, brate? -Gde da spustiš, pitaš? - A otkud s tim?" „Uzeh izmeđ svog i tvog imanja, taj međaš ja, premaknuh ga tajno na imanje tvoje za hvata dva! Oh, i sad, otkad duh mi se uzvinu na onaj svet, kao da večnost celu vraćam tamo, taj kamen klet! Teret je to!" Zasvetli se: na putu stenjuć pred njim međaš noseći povijen korača sused mu Vid. Ta beše Martin nekad vojnik, nije znao za stra'... Sa sajma noćas kako kući stiže, sam jedva zna. A čudan glas mu kad svanu doneše:, „Da li već znaš? Sinoć je umro sasvim iznenada, Vid - sused naš." (prijevod: Jovanka Hrvaćanin, Izbor poezije: France Prešern, Anton Aškerc, Oton Župančič, Mlada pokolenja, Beograd, 1961.)

Za one koji trebaju prijevod: Martin se noću vraća sa sajma na kojem je prodao nekoliko volova i nešto malo popio - vraća se kroz šumu u kojoj su navodno prikaze, ali Martin se ne boji jer je nekoć bio vojnik - iznenada začuje glas koji kaže da jako trpi jer mora nositi strašan teret, kamen međaš koji je jednom ilegalno i potajno premjestio na susjedovu zemlju, a sad ne zna kamo bi ga stavio - kad munja osvijetli nebo, ugleda Martin svog susjeda Vida s teškim kamenom međašem na ramenima - kako je nakon toga stigao doma, uopće se ne sjeća, ali sljedeće jutro kad se probudi, kažu mu da je te noći umro njegov susjed Vid, koji očito nije bio dobar susjed na međi, nego dušmanin. Hej, svoj međaš je pomaknuo na susjedovu zemlju - "za hvata dva". Zato sada nosi kamen. Zato sada ne može naći vječni mir. I zato ga sada ne puštaju na nebo. A, s druge strane, nije nužno istina da je Vid pomaknuo kamen međaš. Ne zaboravite, Martin je očito popio jer "živ bješe sajam" (i dobru prodaju treba zaliti, zar ne!) što znači da se kući vraćao pijan i da je sve to samo halucinirao - da je, dakle, slika susjeda Vida koji nosi međaš samo privid, samo prikaza, samo produkt njegova alkoholnog delirija. Potpuno je moguće da je Martin sumnjao da je njegov susjed potajno pomaknuo kamen međaš i ujedno sanjario o tome da ga sada peče savjest - i to fantaziranje o susjedovom „grijehu" u stanju pijanstva se pretvorilo u strašnu sliku Slovenca koji umire s kamenom međašem u rukama - Slovenca koji i mrtav još uvijek nosi međaš... koji i mrtav još uvijek traži i crta među... i koji i mrtav još uvijek plaši žive. To teško, mučno, mrtvo breme je tijekom vremena mutiralo u slovensko-hrvatski međaš koji još uvijek nosi 19. stoljeće: 19. stoljeće, već mrtvo, prema nama pruža taj zastrašujući kamen međaš - i obratno, kroz taj međaš nam se zastrašujuće pruža 19. stoljeće.

Slovenski nacionalni karakter, koji želi pomaknuti međaš i koji ujedno susjedu na međi/dušmaninu ne bi priuštio ni hvat, a kamoli „hvata dva", oblikovalo je upravo 19. stoljeće. I dvosmislenost Aškerčeva Međaša je u tom smislu posve na mjestu, jer dodatno naglašava tadašnju slovensku opsjednutost međama, susjedima na međi i Sve one narodne, folklorne, populističke priče o međašima koje potajno premještaju susjedi, bile su samo mistične alegorije međaša koje je premještalo tržište, ali upravo te mistične alegorije opsjele su i definirale slovenski nacionalni karakter međašima: Slovenci su tada stvarno pomicali međaše - ako ih baš i nisu stvarno pomicali, onda su barem bili uvjereni da se međe potajno pomiču i da ga je susjed - taj dušmanin, a ne dobar susjed na međi - pomaknuo baš na njihovu zemlju. I to uvjerenje da se međaši potajno pomiču, opsjednutost je dovelo do pijanstva i paranoje, tim više što Vid ne zna „kud ću s njim", što, dakle, ne zna kamo bi stavio međaš. "A otkud s tim?" čujemo, ali taj naputak Vidu ne pomaže niti ga odriješi jer jednostavno ne zna gdje je međa i gdje bi trebao stajati taj međaš. Još gore: već sto godina nosi „taj prokleti kamen" i još uvijek ne zna kamo da ga stavi.

S kime bismo se trebali identificirati? Kome da vjerujemo? Vidu ili Martinu? Ni prvom ni drugom: Vid je mrtav, Martin je pijan. Vid će unedogled - još sljedećih 100 godina - plašiti međašem, a Martin će unedogled - još sljedećih 100 godina - halucinirati o tome da je susjed pomaknuo među. Oh, i o tome će halucinirati toliko dugo dok od pijanstva i paranoje ne poludi. Dok mu se ne pomrači. Vid i Martin su jedan te isti Slovenac - pijani Slovenac koji s mrtvim Slovencem raspravlja o međi - Slovenac koji nikad nije došao do arbitražnog sporazuma i arbitražnog tribunala. Ili bolje rečeno: isto kao što Martin sam sebe uvjerava da mu je susjed ukrao zemlju i da je zbog toga - zbog "grijeha", "grižnje savjesti" i sl. - umro, i oni koji se suprotstavljaju arbitražnom sporazumu sami sebe uvjeravaju da su nam Hrvati ukrali zemlju i da moraju sada za kaznu ostati izvan Europske zajednice... ee, mrtvi.

Seoska parnica

Aškerčev Međaš je balada o slovenskoj paranoidnoj opsjednutosti međašima, slika Slovenije u 19. stoljeću, mali ep o novom slovenskom nacionalnom karakteru koji su tada, u 19. stoljeću, formatirali pomicanje međaša i paranoidno haluciniranje o tom urotničkom pomicanju međaša. Za filmove kažemo da su snimljeni po "istinitoj priči" ili po "istinitim događajima". I za romane i drame kažemo da su napisani po "istinitoj priči" ili po "istinitim događajima". Kod poema to obično nije tako. Ali kod Aškerčeva Međaša jest: napisan je po „istinitoj priči". I po "istinitim događajima". Ako želite dobru, baš pravu slovensku istinitu priču, dovoljno je da se sjetite ozloglašene „sudske bitke za Ratike", bezvrijednu močvarnu zemlju koja leži južno od Videma, između Podgorice i Podpečja. Parnica je počela sredinom 19. stoljeća i trajalo više od 40 godina, a Franc Jaklič ju je 1892. - samo pet godina nakon Aškerčeva Međaša - opisao u dugoj noveli Vaška pravda (Seoska parnica), još jednom zrcalu u kojem Slovenac vidi Slovenca, svoje međe i svoju budućnost. Kao što je rečeno, rasplamsao se epski sudski boj za Ratike, „ne baš vrijedan prostor usred dobrepoljske doline", za nekoliko hektara močvarnog tla koje se dodiruje s podgoričkim i podpečkim njivama, a također i s videmskim i žabarskim svijetom. Ratike su podgoričke, ali kad na njima počnu - po ekskluzivnom, privremenom, dobrosusjedskom dopuštenju podgoričkog župana - svoju stoku pasti Žabari (anticipacija "privremenih" kontejnera na graničnom prijelazu Plovanje, heh), stoku počnu pasti i mještani Videma i Podpečja. Odjednom svi pasu tamo samo Podgoričani ne, jer je ta bezvrijedna zemlja ispod njihova nivoa, ali kad vide da su Ratike takav hit, i oni počnu tamo tjerati stoku. Počinje izazivanje, šikaniranje, čak i tuče - jedan drugoga tjeraju s Ratika, koje tako mutiraju u Piranski zaljev, samo su umjesto ribara ovdje pastiri. Incidenti su sve češći - i nije ih moguće izbjeći. Podgoričani se zato kolektivno pitaju: kako Ratike zatvoriti za žabarsku i videmsku stoku? "Ratike su samo naše i samo naša će biti i ratička paša."

I zatim se Podgoričani u svojoj bitci za Ratike zavrte kroz sve stupnjeve kroz koje su se zavrtjeli Slovenci u svojoj bitci za južnu granicu. Netko kaže: "Ako neće pristati na fini način, prisilimo ih." Jer: „Pred Žabarima ne bježimo, zar ne, dečki, nikad ne bježimo!" I logično: „Razbijmo ih, neka nas se boje!" Više nema natrag: "Sjekira, kosa, batina, kolac, sve je dobro, samo da je oštro i tvrdo." (Na granicu pošaljimo vojsku! Ili Podobnike! Ili Jelinčiča! Ili im blokirajmo ulazak u EU!) Netko drugi kaže: „Onaj tko je Žabarima dopustio da pasu stoku, neka im i zabrani... Tko je dao, neka i uzme!" (Tko je već 1991. godine pristao na „privremeno" uređenje slovensko-hrvatske granice?) Ujedno dodaje: „Mi o tome nećemo pregovarati." (Neka odluči politika, a ne narod na referendumu.) Treći kaže: "Nećete nas više zavaravati, ne damo se vući za nos." (Ratike su naše, Piranski zaljev je slovenski, sve ostalo je Međaški populizam zavukao se duboko u naše vrijeme, u samostalnu Sloveniju, samo se internacionalizirao: to što bi nam Hrvati mogli pomaknuti međaš Slovencima je tijekom svih tih populističkih godina bilo gore, nego to što su tijekom tih godina izgubili praktički sve - da su, dakle, izgubili poduzeća, posao, socijalna prava, imovinu, osobnu suverenost izdaja, veleizdaja, kolaboracija s okupatorom! Želimo pravdu! Neposredni teritorijalni izlazak na otvoreno more, a ne služnost prolaza! Uspostavljanje stanja na dan osamostaljenja Slovenije!) Netko drugi opet kaže: Izaberimo između sebe tri mudra čovjeka, pošaljimo ih u Bruhanja vas i neka oni Žabarima pod prijetnjom kaznom zabrane pasti na našim Ratikama." (Diplomatska nota!) Ho, netko kaže da bi bilo sigurnije da „svi odu tamo" (Pa znate, "svi" u smislu kao što "svi" idemo na more.) A na drugoj strani, i Žabari su bijesni i uznemireni: "Ratike su naše!" Jasno, odnosi među upletenima se ohlade. Bijes, neprijateljstvo, maltretiranje, populističko potpirivanje, želja za osvetom. Za nekog kažu: „Znate što, drugovi, nećemo ga tući. Netko bi ga mogao prejako udariti, pa bismo imali problema s gospodom." (Bruxelles sve budno gleda i zna da su Hrvati ispod nivoa, "nevjerodostojni"! Sporazum Drnovšek-Račan nisu ratificirali! Sporazum o pograničnom prometu i suradnji ne poštuju!  Zato svoj ugled, svoju vjerodostojnost i svoju europskost nećemo kvariti nekim jednostranim, incidentnim, balkanskim odlukama!) I još stoput sa svih strana: "Ratike su naše!" Šur: "Samo pokažite vlasnički list!" (Koliko star zemljovid moramo nabaviti da bi Krk bio naš?) Otuda žabarski krik: „Neka car presudi! On je dobar i razuman čovjek, sigurno će presuditi ispravno i pošteno." (Idemo u Haag! Hoćemo arbitražu! Hoćemo medijaciju!) I tako se zapute na turjačku tvrđavu gdje je sud i gdje im kažu da pošalju svog „folmahtara". Specifično: „Kralja izaberite da govori u vaše ime." Aha. I Žabari za svog pravednog kralja, za svog "folmahtara" izaberu Rometovog Matevža (Pahorov Borut). Problem je u tome da je Matevž u romantičnoj priči s Petričkovom Katricom, curom iz Podgorice. (Kosorova Jadranka).

Ali ništa od vjenčanja: populizam koji za sobom povuče istjerivanje pravde ih razdvoji. Obje strane naprave sve da njihovu romancu diskreditiraju i likvidiraju (Janša! Jelinčič! Žerjav! Podobnik!). Matevž se propije, sve je čudniji, satima sjedi zamišljen, razgovara sam sa sobom. "Parnica mu je pomračila um." (Što je s Pahorom? Tako se čudno ponaša? Je li to isti onaj Pahor? Isti onaj Pahor kojeg smo izabrali?) Kraj je tipično, takoreći arhetipski slovenski: Matevž oženi drugu ženu, ali međaš ga tako muči i opsjeda da je ubije sjekirom, a onda u zatvoru sam dočeka "naglu smrt". No, 40 godina kasnije, sve je drukčije. „Pomrli su stari gospodari i na njihovo mjesto došli novi, a na koncu parnice bilo je malo onih koji su bili i na početku." (Granični sporovi mogu se rješavati i dulje, čak stoljećima! Monako! Gibraltar! Japan!) I, naravno, i sud se premjestio s Turjaka u Lašče. (Ne međudržavni sud! Ne medijacija! Arbitraža!) I arbitraža koja se ne oslanja samo na međunarodno pravo, već fleksibilno uzima u obzir i životne interese, dobrosusjedske odnose, pravičnost i povijesne okolnosti, odlučuje, "da tri četvrtine Ratika dobiju Podgoričani, a jednu Podpečani." Amen.

Za ništa

Kad dođe do međaša, Slovencima se na kraju uvijek pomrači - i najvećima. I najelitnijima. I „najkraljevskijima". Ni duboko u 20. stoljeću nije bilo drukčije. Sjetite se samo Finžgarove novele koja već naslovom govori sve - Za ništa (Za prazen nič). Autor klasika Pod slobodnim suncem napisao ju je 1939. godine - netom prije Drugog svjetskog rata. Za ništa je priča o dva seljaka, Hojevcu i Srebrnjaku. U selu im nitko nije bio ravan. "Moćni i čvrsti kao čvornati hrastovi, njihova imanja raskošna, nema takvih seljaka u općini. I susjedi su bili: dvorište uz dvorište, vrt uz vrt, polje uz polje. I šume su im se dodirivale. Stvarno dva kralja." Bili su stupovi svog sela, najveći Zbog populističke opsjednutosti Hrvatima, koji kao potajno promiču međaše, Slovencima su promaknule puno mračnije sile, koje su stvarno pomicale međaše ili bolje rečeno - dok su gledali pod prste Hrvatima, međaše su im pomaknuli Slovenci moralni autoriteti, politički orijentiri cijele zajednice. "A kad bi došli izbori, ljudi su se raspitivali: Kako će glasati njih dvojica? I za koju stranu su glasali Hojevec i Srebrnjak, glasovali su svi mještani." A onda je puklo: Hojevčev sin Primož je brao i jeo Srebrnjakove šljive koje su visjele na Hojevčevu stranu. „Nećeš krasti naše šljive! Žderonjo! Žderonjo!" Naravno, Srebrnjak zaprijeti šakama. Hojevec uzvrati: „Gdje visi grana? Na naše. Po postavi su šljive i grana naši."

Ne pomaže. Počinje kavga - i time je kraj sreće za oba susjeda. Srebrnjak zaprijeti tužbom. „Na veliki pečat ga idem tužiti!" Kaos se prenese na cijelo selo, pa se ljudi brzo razdijele u dva neprijateljska tabora - skoro se potuku. Hojevec i Srebrnjak ne mogu više spavati. „Prevrtali su se po krevetu, poluglasno govorili, krilili rukama, zagrnuli se dekama i mozgali." To je bilo gore od svih nesreća - gore od bolesti u obitelji, bolesti stoke, tuče i suše. Susjedi počnu proklinjati jedan drugog, bojkotirati i sabotirati, bijes, gnjev i neprijateljstvo prenesu na mlađe, i na djecu koja se počnu tući i grepsti, ne štede ni male životinje, recimo kokoši, kojima sijeku noge, ili mačke, kojima na šape lijepe orahove ljuske. „Grana je tužno objesila uvelo lišće. Kad bi znala govoriti, sve skupa bi upitala: Zar ste stvarno poludjeli?"

I onda se slovenski susjedi ipak probiju do suda, pred „komisiju", koja zaključi da će presuditi po načelu „vanjske pravičnosti", ex aequo et bono. „Predlažem", kaže sudac, „da svatko podmiri svoje troškove, granu u vatru i mir!" Ali za susjede ex aequo et bono nije pravda, zato zahtijevaju „suđenje do kraja". I počeli su: „Je li grana visjela sva na Hojevčevoj strani? Je li grana tako čvrsta da je Primož brao šljive baš na njoj? Je li posegnuo za šljivama s druge grane? - Dečko, samo reci istinu. - Gdje je granica. - Stup i greda dokazuju. - Stup je nagnut na Srebrnjakovu stranu. - Izmjerimo koliko. - Pet centimetara. - Postavimo stup točno uspravno... - Koliko je grane odsjekao? Aha - pet centimetara previše. - Kolika je šteta? -  Na tih pet centimetara izbile bi nove grane. Sada neće. - Bez kraja i konca je trajao proces; pisali su dug zapisnik i na kraju svi skupa nisu znali je li posječeno ili ubodeno." Svima skupa se sve više mrači, svi skupa se sve više mrze, vrijeđaju i tuku, svi skupa se samo sve više tračaju, svi skupa sve više nasjedaju praznovjerju, svi skupa se utapaju u sve gorem predizbornom populizmu (hja, i u tom selu su stalno pred nekim izborima), svi skupa žude samo za gorom osvetom - i svi skupa ulažu nove tužbe koje zatim sve više polariziraju i histeriziraju zajednicu.

Bolju i precizniju sliku suvremene - Pahorove i Janšine - Slovenije, nećete tako lako naći. I također preciznije i točnije anticipacije rješavanja slovensko-hrvatskog graničnog spora nećete lako naći. Trik, naravno, nije u tome da je Finžgar tako dobro i tako vizionarski zarezao u budućnost, u naše vrijeme, u 2010. godinu, već u tome da smo se mi tako retardirano ukopali u njegovo vrijeme, u prošlost, u 19. stoljeće - jer Finžgarovim susjedima na međi, Hojevcu i Srebrnjaku, dogodi se Aškerčev Međaš. Ili bolje rečeno: Hojevcu i Srebrnjaku dogode se Martin i Vid. Svatko sa svoje strane postavi čak i plot, „tako visok da sam gospodar, koliko god velik bio, nije moga pogledati preko njega." Seoski mešetar, koji je negdje skužio kako je ograđena Kina, prekrstio ga je u „Kineski zid". Susjedima međa „popije mozak". Hojevec izgleda kao da je dobio sušicu - ubrzo zatim umre. Jednostavno se raspadne. Srebrnjaku se, posljedično, zalijepi „strašna slutnja" - ljudina koja se, kao ni Aškerčev Martin, „nije bojao ni razbojnika, za sve na svijetu nije se usudio noću do ruba njive. Svima se činilo da, unatoč tome što se pravio hrabar, stalno plaho prisluškuje razgovore i očima traži mrtvu sjenu omraženog susjeda. S lica mu se čitalo da nije više ono što je bio; nešto kljuje u njemu, tvrdili su; Hojevec mu kuca i zove ga." A to je, naravno, poziv koji Srebrnjak ne može odbiti - i sam umre. Za ništa. Zbog "pet centimetara".

Međaš redux

I tih „pet centimetara" usjeklo se u slovenski nacionalni karakter te ga polako preuzelo, okupiralo i opsjelo. Otud sva ta pravdanja među susjedima - svi ti međususjedski ratovi zbog kokošinjaca, škarpa i psećih kućica - sva ta rezanja grana - sva ta potajna prisvajanja susjedovih parcela - sva ta paranoja da „susjed gradi na mojem", da „kosi na mojem", da „sadi na mojem" i da se „sve više širi po mojem" - svi ti „krivo" postavljeni međaši - sva ta stalna geodetska mjerenja i preuređivanja međaša - sva ta traženja susjedove suglasnosti i dopuštenja - sva ta pogađanja za služnost prolaza - sva ta mahanja katastrima - sve te prijetnje, prijetnje tužbama i tužbe - hja, otud sve to što tako često završi histerijom, ludilom, smrću, ubojstvom i međususjedskim klanjem. Slovenski nacionalni karakter nije izrastao iz bitke za samobitnost, već iz bitke za tih pet centimetara - ili za ta "hvata dva".

Ta genska „međaška" mutacija slovenskog nacionalnog karaktera je na jednoj strani produkt geopolitičke vrtoglavice koja je Slovence zahvatila sredinom 19. stoljeća, nakon martovske revolucije i proljeća naroda 1848. godine - dakle produkt svih onih Referendum o arbitražnom sporazumu bit će referendum o slovenskom nacionalnom karakteru i slovenskoj praznovjernoj opsjednutosti međašima koja spada u 19. stoljeće ideja o Ujedinjenoj Sloveniji, združivanju slovenskog narodnog teritorija, slovenskoj autonomiji i Kraljevini Sloveniji, sve one narodne rascjepkanosti i svih onih slovenskih narodnih „međa", koje su se unutar habsburške monarhije tada stalno mijenjale, svih onih polemika o tome kome da se tada Slovenci priključe, Nijemcima, Austrijancima, Hrvatima ili „slovenskoj obitelji", svih onih zahtjeva za preuređenjem monarhije u masu narodno-povijesnih jedinica, svih onih sukoba između ponjemčenih i svjesnih Slovenaca.

S druge stane je ta genska „međaška" mutacija slovenskog nacionalnog karaktera produkt pomicanja međaša koje nije bilo tako tajnovito i mistično, kao što se čini na prvi pogled.

Za početak, sredinom 19. st. su donijeli zemljišno rasterećenje koje je slovenske kmetove oslobodilo - ali kmetovi koji su davanja prije plaćali uglavnom u naturalijama, dakle u proizvodima, morali su sva davanja, uključujući odštetu za rasterećenje, po novom plaćati u novcu i zato su morali, kao što piše povjesničar Peter Vodopivec, „što više proizvoda prodati na tržištu". Budući da su bili prepušteni tržištu, ubrzo su trebali kredite - budući da su uzimali kredite, bili su sve zaduženiji - budući da su bili sve zaduženiji, prije ili kasnije su pukli - budući da su pukli, nisu mogli vraćati dugove - budući da nisu mogli vraćati dugove, gubili su imanja. I to serijski. „Samo u Kranjskoj je uz turobnu pratnju bubnja u godinama 1868-93. na dražbi prodano više od deset tisuća (oko 14 posto svih) kmetskih posjeda."

Jednom riječju: tržište im je pomoću financijskih mešetara pomaklo međaše. I to tako drastično da su izgubili ne samo dijelove svojih imanja, već cijela imanja! Sve one narodne, folklorne, populističke priče o međašima koje potajno premještaju susjedi, bile su samo mistične alegorije međaša koje je premještalo tržište, ali upravo te mistične alegorije opsjele su i definirale slovenski nacionalni karakter. Rezultat tog populizma bio je jednostavan: to što im je susjed pomaknuo međaš na imanju, bilo je gore od toga što im je tržište odnijelo cijelo imanje. I taj međaški populizam zavukao se duboko u naše vrijeme, u samostalnu Sloveniju, samo se internacionalizirao: to što bi nam Hrvati mogli pomaknuti međaš Slovencima je tijekom svih tih populističkih godina bilo gore, nego to što su tijekom tih godina izgubili praktički sve - da su, dakle, izgubili poduzeća, posao, socijalna prava, imovinu, osobnu suverenost. Zbog populističke opsjednutosti Hrvatima, koji kao potajno promiču međaše, promaknule su im puno mračnije sile, koje su stvarno pomicale međaše ili bolje rečeno - dok su gledali pod prste Hrvatima, međaše su im pomaknuli Slovenci. Dok su bili uvjereni da Hrvati ugrožavaju njihovu suverenost, svoju suverenost su izgubili u samoj Sloveniji. Kad dođe do međaša, Slovencima se uvijek pomrači - ali iz krivih razloga.

Martin, Vid i onaj međaš, praznovjerni junaci Aškerčeva Međaša, trojedina su bit Slovenca koji se protivi arbitražnom sporazumu i koji međaš još uvijek zamišlja kao Berlinski zid. Međaš, u kojem Vid ne zna kamo da postavi međaš i gdje bi potegnuo granicu, u svoj svojoj dvosmislenosti preskočio je vrijeme da bi postao istina samostalne Slovenije i da bi protivnicima arbitražnog sporazuma postavio ključno pitanje: gdje će biti granica kad granice više ne bude? Gdje će biti slovensko-hrvatska granica kad Hrvatska jednom bude u Europskoj zajednici? Referendum o arbitražnom sporazumu bit će referendum o slovenskom nacionalnom karakteru i slovenskoj praznovjernoj opsjednutosti međašima koja spada u 19. st. Ako želite i dalje živjeti u Međašu, Seoskoj parnici i Za ništa, glasujte protiv arbitražnog sporazuma. A ako vam je dosta života u slovenskom 19. st., glasujte za arbitražni sporazum.

Tagovi: arbitražni sporazum između Hrvatske i Slovenije