Nije slučajnost što smo se opet našli usred jednog od napornih i opasnih sukoba zbog nacionalnog interesa, u vidu pitanja bi li vitalni dijelovi slovenskog gospodarstva trebali ostati u domaćim rukama ili ne. Ovoga puta opet o niti visi sudbina naše daleko najveće banke, NLB-a. Suprotstavljena su dva jasno odijeljena tabora - javnost i politika. Prvi tabor je odlučno protiv prodaje "srebrnine", drugi je neodlučan ili glumi neodlučnost, ali uglavnom je više za prodaju, nego protiv nje. Kad je izbila kriza, nacionalni interes, dugo izrugivan ili ignoriran, dobio je na važnosti, za njega se opredjeljuje i predsjednik Türk. Ali kriza djeluje i u drugim smjeru: kao dežurni izgovor za sve moguće sporne poteze vlasti, također i za prodaju NLB-a.

Bez potpore javnosti nacionalni interes bi već odavno umro - država bi priredila veliku rasprodaju. Javnost se u ovom slučaju pokazuje kao znatno pametnija od onih koji vladaju. Ili drugim riječima: u višim katovima našeg društva prebiva podosta budala. Možemo ih nazvati ljudima koji razmišljaju neoliberalno ili su, kao što bi rekao Kovačič Peršin, nekakva anacionalna, kozmopolitsko-provincijalna (pseudo)elita. Rastko Močnik ih smatra nesposobnom otimačkom politburžoazijom.

Jedan od najčuvenijih slogana te živopisne bratovštine glasi: nije važno tko je vlasnik Javnost se u ovom slučaju pokazuje znatno pametnijom od onih koji vladaju. Ili drugim riječima: u višim katovima našeg društva prebiva podosta budala ovoga ili onoga. Tu izvornu slovensku izmišljotinu nedavno je na nacionalnoj televiziji opet izvukao multifunkcionalni ekonomist Pezdir. Ali glupost o drugorazrednoj ulozi vlasništva rado ponavljaju i mnogi političari.

S državom u kojoj politika i struka tvrde da vlasništvo nije važno, definitivno nešto ne valja. Zašto onda Amerika, Njemačka, Francuska... ljubomorno čuvaju svoja velika poduzeća i banke i unatoč drukčijoj retorici provode protekcionizam? Profiti poduzeća u stranom vlasništvu pretaču se stranim vlasnicima, takva poduzeća u pravilu postaju podružnice s mozgom i blagajnom u inozemstvu, njihov dugoročni razvoj se zaustavlja, a krize to još ubrzaju. Snažno tuđe vlasništvo slabi makroekonomsku stabilnost države, pa i njen cjelokupni razvoj jer se znanje i kapital, nakupljeni oko velikih poduzeća, sporije umnožavaju i otječu drugamo ili uopće ne nastaju. Iza prodanih poduzeća i banaka ostaje trajna praznina. Slovenija svoju Nokiju neće tako lako postaviti na noge, a moguće izgubljena Gorenja, Krke, NLB-e... neće nadomjestiti. Ni Kolinske neće biti, ostaje nam samo Bavčar, arogantan, bogat i nedodirljiv.

Da vlasništvo, dakle, nije važno?

Prodaja NLB-a bila bi nepotrebna, nepopravljiva i nerazumna. To je kao da Amerika proda pola svojih banaka. Da Obama to dopušta ili čak potiče, kao što to radi naš dragi Pahor, trenutačno bi ga strpali u ludnicu. Opravdanje za prodaju ne može biti ni sadašnja stiska, odnosno potreba za stabilizacijom javnih financija. Što ti pomaže da ih izliječiš, ako ostaneš na zgarištu. Dr. Mencinger nije jedini koji pritom upozorava da dokapitalizacija NLB-a uopće nije nužna. Ukratko, snažan je dojam da se kriza, odnosno dokapitalizacija koristi kao izgovor za prodaju NLB-a. Riječ je, dakle, o još jednom odlučnom slovenskom koraku naprijed na blaženom putu svetog trojstva neoliberalizma - privatizacije, deregulacije i liberalizacije.

NLB je, naravno, daleko od idealne banke, ali tako loša baš i nije. Sadašnje probleme si je natovarila prije svega lakomislenim kreditiranjem. Ali nije izgubila pamet ništa više od njezina vlasnika (država u vrijeme Janšina mandata) i cijelog međunarodnog okružja. Neposredni krivac za krizu je privatni financijski sektor, koji je isproducirao umjetni rast i to dobro naplatio. Slobodne ruke mu je dala politika. Privatno vlasništvo banaka, raznih fondova itd. trebala bi jamčiti njihovu trezvenosti i mudrost. Kriza je to zanijekala. Slično je i s NLB-om. Njegovi glavni problemi skrivaju se u politici. Ništa nije problematično u tome da je banka pretežno državna jer zbog pomanjkanja akumulacije još ne može imati privatne domaće vlasnike. Ali problematično je to što naša politika nije dovoljno suverena i pametna da bi pričekala s privatizacijom dok domaće akumulacije ne bude dovoljno, to što u banku postavlja loše, prosječne ili povodljive ljude na vodeća mjesta i što je nadzorni sustav loš. Kako da NLB postane Prodaja NLB-a bila bi nepotrebna, nepopravljiva i nerazumna. To je kao da Amerika proda pola svojih banaka. Da Obama to dopušta ili čak potiče, kao što to radi naš dragi Pahor, trenutačno bi ga strpali u ludnicu stabilan i prodoran, ako već godinama ne zna hoće li biti samostalan ili prodan, pretvoren u podružnicu?

U političkim glavama u vezi nacionalnog interesa, a također i sudbine NLB-a još uvijek vlada isti kaos koji traje već dulje vrijeme. Desnica, s časnom iznimkom SLS-a, stalno mijenja svoj odnos prema tom pitanju. Ljevica u osnovi nije puno bolja. Iz krize vuče pogrešne pouke, a u glavi joj i dalje odzvanjaju lekcije naših mladoekonomista i drugih neo-a.

Za moguću prodaju odgovorna i kriva će biti isključivo vladajuća koalicija i njeni stranački prvaci Pahor, Golobič, Kresalova i Erjavec. Dominantnu ulogu među njima igra premijer Pahor, zakašnjeli pripadnik tzv. trećeg puta, odnosno one ljevice koje je gorljivo pomagala u uvođenju neoliberalizma. Ali Clinton, Blair i Schröder su brižno pazili da ostanu gospodari na domaćem ekonomskom dvorištu. A Pahor se s debelim zakašnjenjem ponaša kao predstavnik one istočnoeuropske periferije koja je u skladu s preporukama s europskog zapada i Amerike na brzinu rasprodala svoju „srebrninu".

Premijer je jako nepredvidiv, dvoličan, u nekim pogledima i opasan političar. U slučaju NLB-a, gdje daje dvosmislene poruke, a zapravo potiče prodaju, može ga zaustaviti pritisak javnosti, dijelom opozicija i pojedinci iz koalicijskih stranaka, a posebno zastupnici njegovog SD-a. Pahor, ovakav kakav se pokazuje u vezi s NLB-om i nekim reformama (tržišta rada), svojoj stranci dugoročno donosi više štete, nego koristi. Oduzima joj najvažnije - identitet i vjerodostojnost. Ako je do kraja prekroji po svojoj mjeri i onda prije ili kasnije ode, raspast će se kao kuća od karata.

Prodaja NLB-a (i drugih blue chipova) stranim vlasnicima ili već samo ozbiljno razmišljanje o tome, skandalozno je, van svake pameti. Jer takve prodaje ne znače ništa drugo nego svjesno slabljenje ionako loše strukture naše ekonomske sfere - njenu primitivizaciju, blago rečeno. Bankarstvo, koje je doista sofisticirana djelatnost, postavili smo na noge u socijalizmu, a sad ga se dobrovoljno odričemo u kapitalizmu. Umjesto njega, primit ćemo se jednostavnijih poslova - tesarstva, šivanja auto presvlaka, ugostiteljstva - i, kao Pahorovi pobjednici, odlučno koračati u društvo koje zahtijeva manje pameti i znanja i koje je općenito jednostavnije. Takvim društvom se i jednostavnije može vladati.

Pritom stalno blebećemo o važnosti znanja, višoj dodanoj vrijednosti, izazovima budućnosti. A ni jednu poštenu banku se ne usudimo, ne znamo ili ne želimo imati. Prodali bismo je. Politika koja radi takve stvari je bleferska, glupa, kratkovidna, ideološki zaslijepljena, preko svake mjere osjetljiva na naputke i pritiske iz inozemstva ili sve to odjednom. Nemoguće je drukčije objasniti taj potpuni nedostatak zdrave pameti.

Svakako je riječ o nesposobnosti da se ova država u teškim vremenima održi na primjerenom razvojnom stupnju. Razmišljanje o prodaji NLB-a je kapitulacija.