24.05.2012.
Što nam znači pobjeda Karanikolića
Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Što nas čeka
- Javna rasprava o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u
- "1000 ZA-ŠTO o EU" o izborima i drugačijoj Europi
- Predavanje o permakulturi
- Akcija stadion/ Okrugli stol
- Poziv na prosvjed protiv transporta životinja
- Eko zona dijeli LED žarulje
- Globalni trendovi u zaštiti ljudskih prava i uloga UN-a/ Predavanje
- Zarez broj 335.
- → Više
- Bajssek – biciklističke mape grada Osijeka/ Izložba
- Prikazivanje filma "Nevrijeme" i diskusija o problemu silovanja u ratu
- Vilim Matula / Siniša Labrović: Postdiplomsko obrazovanje
- Šesti Festival židovskog filma
- Što intendant može promijeniti?
- Čovjek na Zemlji 2012.
- 15. Festival alternativnog kazališnog izričaja
- "Moj bosonogi prijatelj" i "Draquila" u Dokukinu
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za dodjelu sredstava Zaklade Adris
- Natječaj za Projekte građana unutar programa Europa za građane
- Natječaj za financijske potpore projektima udruga u području izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih
- Natječaj Zagrebačke županije za udruge za zaštitu okoliša
- Natječaj Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine
- Financijska potpora za projekte za održivi razvoj otoka
- UNESCO International Fund for Cultural Diversity 2012
- Natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije
- → Više
- Izradite veliku skulpturu bicikla u Trešnjevci
- Media Mediterranea 2012/ Natječaj za prijavu projekata
- Natječaj udruge Xplore FrankfurtRheinMain za mlade novinare
- Poziv mladim Zagrepčanima na davanje doprinosa u razvoju aktivnosti za mlade
- Henkel Art.Award. 2012
- Izložba fotografija na "Pedalafestu"/ Izložba
- Doniraj emotivnu baštinu Prajdovoj izložbi prekinutih queer veza
- Natječaj za izlaganje u Galeriji VN u 2013.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Trgovci oružjem u Vijeću sigurnosti UN-a
- Panorama Drugo polufinale Eurosonga "napetije"
- Gospodarstvo EU želi pokrenuti rast, a od Grčke zahtijeva poštivanje ugovora
- Kultura Lovci na plagijate
- Priča dana Karaoke u borbi za pismenost
Na tridesetu godišnjicu smrti
Prije trideset godina, 10. februara 1979. u Ljubljani je umro Edvard Kardelj. Mladim generacijama, to ime možda ne znači puno. No, u posljednje vrijeme, što pod utjecajem novih istraživanja o jugoslavenskoj povijesti, a naročito o raspadu Jugoslavije, a što zbog pokušaja da se pronade neka alternativa liberalno-kapitalističkom sistemu, interes za Kardelja u akademskim krugovima je donekle ponovno „oživio".
Znam za dvojicu kolega, koji su se u posljednjih nekoliko godina ozbiljnije bavili Kardeljem, pa se njegovo ime sad ponovno pojavljuje u ozbiljnijim studijama.
Edvard Kardelj bio je važna ličnost jugoslavenske povijesti 20. stoljeća. Bio je glavni ideolog jugoslavenskog socijalističkog sistema, a nakon pada Aleksandra Rankovića (1966.), imao je moć koja se mogla usporediti samo s Titovom.
Štoviše, u ustavnoj debati (od 1967.-1974.) njegove su ideje i politički manevri u mnogočemu „nadjačali" Titove, pa je Jugoslavija u tom posljednjem razdoblju bila više Kardeljeva, nego Titova. Naročito je Kardeljeva trebala postati Jugoslavija nakon Tita, koju Kardelj nije dočekao.
Kako je bilo moguće da netko tko je ipak bio samo „broj 2" u jugoslavenskoj socijalističkoj hijerarhiji, ostvari toliki utjecaj, i da na kraju prevagne nad Titom?
Prvo, radilo se o samom Titovom karakteru, naročito u kasnijim godinama života. Tito je počeo kao revolucionar, a završio kao konzervativac i pragmatičar, sklon kompromisima. Kad god je mogao, pokušao je izbjeći sukob, pa je često ostavljao da skriveni sukobi dugo tinjanju. Kardelj se, medutim, uspješno "izmakivao" (dijelom i tako što je veći dio godine provodio u Ljubljani), a također mu je i trebao kao neka vrsta "revolucionarne savjesti".
Uz to, Kardelj je prema njemu pokazivao iznimnu lojalnost, koja je čak išla do toga da su u određenim trenucima jedan s drugim bili na Vi. Njegova supruga, Pepca (koju sam, nekim čudom, poznavao) istakla je upravo taj aspekt kao ključan za objašnjenje Kardeljeve dugovjecnosti u Titovoj blizini (koja je opet, bila, uvijek kombinirana stanovitom distancom prema njemu)."Nikada nije zaboravio da je Tito osoba broj 1", rekla mi je jednom prilikom.
Drugo, Tito je došao na vlast kao već tada stariji čovjek, 1945. je već imao 53 godine, a to su u tadašnje vrijeme bile ozbiljne godine, pa je zapravo cijela njegova vladavina, a naročito nakon 1963., jedan stalni pokušaj da se ostave neki solidni temelji za Jugoslaviju nakon njega.
Kardelj je ponudio upravo takvu viziju, pa ju je Tito, koji sam nije bio vizionar, a i po prirodi je bio suviše pesimističan da bi vjerovao u neke dugoročne projekcije, „konstatirao", ako već ne i (svim srcem) prihvatio.
Kardelj je bio, više od Tita, i vjerojatno više od većine drugih komunista, čovjek ideologije, relativno tvrd u ideološkoj viziji neke idealne socijalisticke zajednice (ne i „države" - pojam „država" za njega je bio i ostao vezan za „prethodne epohe", odnosno za liberalno-kapitalisticki sistem). Kardelj je bio, više od Tita, i vjerojatno više od većine drugih komunista, čovjek ideologije, relativno tvrd u ideološkoj viziji neke idealne socijalističke zajednice
Istodobno, njegova vizija o Jugoslaviji koja, zapravo, kako je rekao, „nije ni federacija, ni konfederacija, a više ni država u klasicnom smislu", odgovarala je republikama i pokrajinama, odnosno njihovim političkim elitama, čak i u većoj mjeri od Titove ideje o „bratstvu i jedinstvu", odnosno „socijalističkom jugoslavenstvu".
Promovirajuci jednakost većih i manjih naroda, te oštro se suprotstavljajući konceptu etatističkog jugoslavenstva, taj je pojam shvaćao apsolutno preširoko, pa je i u stvarnim jugoslavenskim osjećajima građana uglavnom vidio potencijalnu opasnost, Kardelj je oko sebe okupio prilično široku koaliciju predstavnika republika i pokrajina, te je s njima oblikovao sistem kojemu je glavna ideja bila - „poslije Tita, ne hvala, nikad više nitko sličan".
Pod njegovim je rukovodstvom, naime, formiran sistem u kome je Tito praktički tretiran kao „neponovljiva iznimka". Lukavim manevrom, Tito je postao „doživotni predsjednik Jugoslavije" (iako uvjetno, tj. samo pod uvjetom da ga Skupština SFRJ izabere, a ona je to učinila tek 1974., kad je on prihvatio kardeljistički Ustav, koji mu nije bio po svemu po volji), ali je zato pristao na to da postane jedna vrsta prazne, simboličke moci.
Tito je u Kardeljevoj Jugoslaviji, od 1974. nadalje, postao neka vrsta „mita" i „božanstva". Što je više bio „mit", to je manje bio središte stvarne političke moći. U Kardeljevoj Jugoslaviji, sve su Titove funkcije imale „dublere", uspostavljeno je Predsjedništvo SFRJ, Predsjedništvo CK SKJ, a i njegov „uži kabinet" je često donosio odluke umjesto njega.
Napokon, Tito je morao prihvatiti da se njegove funkcije (predsjednik Republike, predsjednik SKJ i maršal Jugoslavije) ukinu nakon njega. Ograničenja njegove stvarne moći najbolje su se vidjela u drugoj polovici sedamdesetih, kad više nije odlučivao čak ni o svom braku, a u javnosti se pojavljivao ofarbane kose, najčešće s pudlicama.
Pa ipak, vjerojatno mu je godilo da ga se tretira kao „neponovljiv slučaj". Kardelj, a s njim i ta nova koalicija mladih lidera iz republika i pokrajina, iskoristila je njegovu staračku taštinu, ali ga je pritom podsjećala i na stvarne ciljeve socijalističke revolucije: odumiranje države, vlast radničke klase, te zaštitu malih i „nezaštićenih" naroda.
Zbog toga što je uspio ograničiti Titovu moć, kao i osigurati (Ustavom) relativno visok stupanj nezavisnosti republika, a i pokrajina, Kardelj je u posljednjih nekoliko godina svog života (od 1974. do 1979.) uživao ogromnu podršku vođa u svim republikama i pokrajinama.
On im je, a ne toliko Tito, osigurao daljnju decentralizaciju i detitoizaciju Jugoslavije nakon smrti njenog velikog vođe. Omogućio im je da se „oslobode" saveznog vrha, cija je moć nestajala zajedno sa snagom i energijom ostarjelog Tita. Titovu su smrt, mnogi od njih, jedva dočekali. Da se to odnosi i na srpsko rukovodstvo iz tih godina, najbolje se može vidjeti u dnevnicima Draže Markovića (objavljenim 1987. i 1988.), u kojima on o Titu govori kritički, a o Kardelju prilično panegirički.
Sjećam se i razgovora s Dražom u njegovom stanu u Ulici kneginje Zorke u Beogradu, u augustu 2001., i tada je ponovio takvu ocjenu. I Petar Stambolić je o Kardelju mislio slično. Ističući da je njegova ideologija udaljila Jugoslaviju od sovjetskog staljinizma, a da je u unutrašnjim odnosima bio protivnik etatizma, nacionalizma i liberalizma. Ustavom iz 1974. formalno je obnovio srpsku državnost, a potom je 1977., za razliku od Tita, imao puno razumijevanje za srpsku kritiku ponašanja dviju pokrajina, Vojvodine i Kosova. O nekom Kardeljevom antisrpstvu se, obojica njih kažu, ne može ni pomisliti.
Kardelj je bio Titov najbliži i najdugovječniji suradnik, ali i njegov glavni rival, jedini koji ga je ipak „nadmudrio". Uspješno je manevrirao kroz Scile i Haribde komunističke politike, ali je pritom ostao u daleko većoj mjeri odan ideologiji marksizma i doktrini samoupravljanja čak i od samog Tita.
Milovan Ðilas je smatrao da je „u dubini duše" Kardelj dijelio s njim kritički odnos prema sistemu, te da je bio dio „liberalnog krila" Saveza komunista Jugoslavije. No, istodobno, upravo je Kardelj bio taj koji je na Trećem partijskom plenumu, 1954., napisao i pročitao glavnu „optužnicu" protiv Ðilasa. I kasnije je bio prilično rigidan, a prema ideološkim protivnicima i vrlo netolerantan. Ali, ipak, u svojoj zadnjoj ideološkoj knjizi, „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja", koja je proglašena službenim dokumentom u pripremi partijskog kongresa, što samo pokazuje kakvu je moć Kardelj imao u sedamdesetim, Kardelj izriče sasvim liberalan stav: da sreću čovjeku ne može donijeti ni partija, ni država, ni politički sistem, nego je može ostvariti (pazi sad!) samo on sam! Milovan Ðilas je smatrao da je „u dubini duše" Kardelj dijelio s njim kritički odnos prema sistemu, te da je bio dio „liberalnog krila" Saveza komunista Jugoslavije
U tridesetim godinama, kad je ušao u partijsko vodstvo, Kardelj je bio, baš kao i Tito, staljinist. Njegova knjiga „Razvoj slovenskog nacionalnog pitanja", bila je utemeljena na Staljinovoj teoriji i nacijama, usput rečeno, preko Josipa Vidmara poslao ju je i Vladku Mačeku, s posvetom. Tek je u drugom izdanju, u kasnim pedesetim godinama, revidirao Staljinovu definiciju. A opet, ni na koga Sovjeti kasnije nisu gledali s tolikim skepticizmom, kao na njega. Njegov Program SKJ, iz 1958., s redakturom Dobrice Ćosića, Titovog omiljenog pisca, bio je crvena krpa sovjetskim marksistima. Zbog njega su krajem pedesetih i pocetkom šezdesetih jugoslavensko-sovjetski odnosi ponovno zahladili, nakon inicijalnog otopljavanja iz 1955. i 1956.
Kardelj nije bio slovenski nacionalist, i nije htio da se Jugoslavija raspadne, iako je, naravno, znao, iz vlastitog iskustva, da bi se to moglo dogoditi, pod određenim okolnostima. No, vjerovao je da bi svaka od tih mogućih okolnosti bila lošija za jugoslavenske narode, od toga da ostanu zajedno. Naravno, pod uvjetom da Jugoslavija ostane socijalistička, što se činilo neupitnim u okolnostima Hladnog rata.
I doista, u doba Hladnog rata, bilo je potpuno nezamislivo da bi se bilo koja evropska zemlja mogla raspasti, ili da bi mogla promijeniti ideološku orijentaciju. On je, osim toga, aktivno radio na očuvanju „statusa quo" u Evropi, pa je bio jedan od onih koji su odlučujuće doprinijeli konačnom priznavanju jugoslavensko-talijanske i jugoslavensko-austrijske granice sredinom sedamdesetih. To je izazvalo nemale otpore medu samim Slovencima, pa i slovenskim partijskim političarima. Bio je promotor slovenske samobitnosti u okviru Jugoslavije, a slovenske je separatiste upozoravao da „ne treba ubiti vola zbog kile mesa". No, druga bi stvar bila u slučaju da Jugoslavija više ne bude socijalistička zemlja.
No, nije bio ni jugoslavenski nacionalist. U komunistički je „pokret" ušao pod neposrednim iskustvom bitke izmedu slovenskih rudara u Zagorju ob Savi s Organizacijom jugoslavenskih nacionalista (ORJUNOM), koju su komunisti vidjeli kao stub međuratnog režima.
Za razliku od Tita, koji je bio zatvoren samo u hrvatskim zatvorima i u Mariboru, Kardelj je u predratnom razdoblju bio skoro do smrti premlaćen u Glavnjaci. U većoj mjeri od Tita, bio je protivnik dominacije većih naroda i većih jezika nad manjim narodima i identitetima.
Za razliku od Tita, koji je cijelo vrijeme flertovao s idejom jugoslavenstva, pa se ponekad i izjašnjavao kao Jugoslaven, Kardelj je smatrao da formiranje neke jugoslavenske nacije jednostavno ne dolazi u obzir. Niti je poželjno, niti je moguće.
Ali, glavni razlog za to je bio ideološki. Kardelj se pitao, kakvog bi smisla imao cijeli revolucionarni prevrat, ako bi se nakon njega nastavilo s istom politikom glede „nacionalnog pitanja", kao što je bila ona koja se (kako je on interpretirao) provodila u međuratnoj Jugoslaviji.
Drugo, u pokušaju formiranja jugoslavenske nacije, vidio je tragove staljinizma i „državnog socijalizma". Po obje te osnove, jer ga je prisjećala na međuratnu Kraljevinu, i na Staljinov SSSR, ta mu je ideja bila „sumnjiva" i neprihvatljiva.
Po njemu, a ta je interpretacija s vremenom postala doista dominantna u jugoslavenskom zakonodavstvu i ideologiji, smisao Jugoslavije je bio u zaštiti slabih i malih jugoslavenskih naroda, a ne u stvaranju jedne - jugoslavenske - nacije.
On je na tome inzistirao čak i onda kad je realnost na terenu bila drukčija, odnosno kad se u Jugoslaviji stvarno razvio osjećaj zajedništva i jugoslavenstva. Oni koji su promovirali taj jugoslavenski identitet, s Kardeljeve su pozicije gledano, bili sumnjivi. Biti Jugoslaven u smislu socijalističke ideologije, da, ali biti Jugoslaven u smislu nacionalnog identiteta, ne.
Zato su Jugoslaveni, kojih je bio priličan broj, tretirani kao „nacionalno neopredjeljeni", a nikad nijedan nije postao, recimo, član Predsjedništva Jugoslavije.
Paradoksalno, Kardelj je vjerovao da država odumire, i treba da odumre, ali nacije ne. Jugoslavenske je nacije smatrao „dovršenima", pa nije dopuštao niti da neka nova „nastane", niti da neka stara „nestane".
Što se tiče države, njegovo je gledanje bilo ortodoksno marksisticko. Vjerovao je da je država, kao što ju je opisao Engels, samo „izvršni odbor vladajuće klase". Smisao socijalizma je da uništi klasnu strukturu društva. Jednom kad se to dogodi, država ce postati nepotrebna, pa će - odumrijeti.
Socijalizam je za njega bio prijelazno razdoblje iz državnog u bezdržavno stanje. On nije etatizam, nego je negacija etatizma. On se oslanja na „društvo" (society, odatle je dobio i ime), a ne državu. Za Kardelja, najmarksističkijeg od svih jugoslavenskih komunista, uspjeh socijalizma mjerio se stupnjem u kojem mu uspijeva državu prisiliti na odumiranje. Što manje države, to više socijalizma i obratno. Ideja da je moguće spojiti „državu" i „socijalizam", u nekom „državnom socijalizmu", bila mu je sasvim neprihvatljiva. To se odnosilo na svaku državu, pa i na Jugoslaviju. U tom je smislu, Kardelj doista govorio o Jugoslaviji kao „tranzicijskoj tvorevini". Jednog dana, vjerovao je, živjet ćemo u svijetu bez države.
Tito je na to cinično „odgovorio", jednom prilikom rekavši da je to, doduše, točno, ali da i svaki čovjek neizbježno jednog dana umre, no da to ne znači da se to mora dogoditi već sutra, ili da ga treba ubiti prije nego mu je vrijeme. Sve u svoje vrijeme.
No, imajući u vidu da država treba biti sve slabija, a ne jača, jugoslavenski su komunisti poticali permanentnu decentralizaciju i „podruštvljavanje države". Sve što je Kardelj smislio, bilo je inspirirano ideologijom „odumiranja države": samoupravljanje, općenarodna obrana, decentralizacija, ne samo s federalne razine na republike i pokrajine, nego i s tih razina na općine, pa i mjesne zajednice, stvaranje raznih OOUR-a i sličnih mikro-jedinica, itd.
Jugoslavija je bila sve više decentralizirana, ne samo zbog toga što je Kardelj imao svijest o osjetljivosti nacionalnog pitanja, koji su komunisti i sami upotrebljavali kao fitilj za revoluciju, pa su se bojali da bi to i njima mogli uraditi njihovi protivnici, nego i zato (čak i: prije svega zato) što je to bilo nužno ako se mislilo ozbiljno o „odumiranju države".
Tu je, po mom mišljenju, početak priče o raspadu Jugoslavije kao države, ali i istodobnom raspadu svih njenih pojedinačnih „nacionalnih država", do kojeg je došlo samo deset godina nakon Kardeljeve i Titove smrti. 
Jer, nije se raspala samo Jugoslavija kao država, raspale su se i njene republike, i to tako da ni do danas neke od njih nisu „sastavljene". To se najviše odnosi na dvije koje su bile „Jugoslavija u malom": Bosnu i Hercegovinu (koja je to bila po svom etničkom sastavu) i Srbiju (koja je jedina imala složenu unutrašnju strukturu, jer je jedina imala pokrajine).
Raspad Jugoslavije bio je, s jedne strane, posljedica upravo činjenice da se država „razvlastila" iznutra i to u mjeri u kojoj je postala potpuno nemoćna pred prvim ozbiljnijih izazovima: ideološkim, ekonomskim, medunarodnopolitičkim i sigurnosnim.
Na drugoj strani, pomalo paradoksalno, raspad Jugoslavije kao države je i rezultat uspjeha socijalistickog projekta, koji je i sam inzistirao na tome da država treba postati što slabija. Raspad Jugoslavije je iznenadio jugoslavenske komuniste, ali veće je iznenadenje to što ih je iznenadio, nego što se dogodio.
Sve su se socijalističke države, a naročito socijalističke federacije, srušile iznutra, kao kule od karata. Čak i jednonacionalne su postale lak plijen mafijaških struktura, i raznih alternativnih ideološko-političkih grupa.
Danas ih sastavlja (kao efikasne države) Europska Unija dajući golem novac da bi ojačala policiju, carinu, porezni sistem i pravosuđe: dakle, institucije države, a ne društva.
Pad socijalističke ideologije je naročito pogodio socijalističke federacije u Evropi, a potpuno je uništio Istočnu Njemačku. Nacionalizam se u svima njima pojavio kao glavna alternativa socijalistickom internacionalizmu.
No, od svih se upravo Jugoslavija, u kojoj je koncept „odumiranja države" najdalje napredovao, raspala na najdrastičniji nacin: u totalnom kaosu i tragičnom ratu.
Iako su Kardeljeve namjere bile plemenite i inspirirane potpuno suprotnim ciljevima, njegov je sistem, bez obzira na te namjere, na kraju stvorio pretpostavke za ostvarenje onoga čega se on sam najviše plašio: obnovu nacionalizma, a u nekim krajevima i fašizma i staljinizma.
Od njegovog djela nije mnogo ostalo. No, pitanje je odnosi li se to isto i na njegovu viziju nekog budućeg, vjerojatno neostvarivog, svijeta.
Vezane vijesti
Majku ti božju, zar već trideset godina?
Stvari se razvijaju u pozitivnom smeru. Titovom smrću označen je početak jednog novog perioda, u kojem se još uvek nalazimo - ponosni,…
Objavljeno: 04.05.2010.
Da je poslije Tita bio-Tito
Neizbježno pitanje dana danas glasi: što bi bilo da prije tri desetljeća, u svojoj 88 godini, nije umro Josip Broz Tito, doživotni…
Objavljeno: 04.05.2010.
Socijalizam u Jugoslaviji, socijalizam danas: što je dovelo do raspada Jugoslavije?
H-alter započinje s izvještavanjem sa SFF-a. Na sinoć održanom okruglom stolu Rastko Močnik je ustvrdio da je SFR Jugoslavija…
Objavljeno: 03.05.2010.
Mladi Amerikanci za socijalizam
50 posto Amerikanaca ima pozitivno mišljenje o socijalizmu nasuprot 46 posto koji još uvijek smatraju da je kapitalizam bolji sustav
Objavljeno: 05.01.2012.
"Kolibri" su nas došli glave
Vjeran Katunarić: Demokraciju ruši jednopartijski režim u ekonomiji - kapitalizam pod kontrolom velikih korporacija i njihovih ljudi u vladama.
Objavljeno: 29.12.2011.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Syriza čuva euro
Grčka će ostati u euro zoni ukoliko stranka Syriza pobijedi na predstojećim parlamentarnim izborima, izjavio je predsjednik stranke Alexis Tsipras
Tužiteljstvo traži odbacivanje prigovora
Haaško tužiteljstvo zatražilo je od žalbenoga vijeća Haaškoga suda da odbaci prigovore obrane generala Gotovine na teze koje je tužiteljstvo iznijelo tijekom žalbene rasprave
Demokracijom protiv ropstva
David McNally: Na radikalnoj ljevici je da preuzme demokratski projekt i još jednom ga poveže s narodnim borbama protiv dužničkog ropstva.
Apsurdu nikad kraja
U Federaciji BiH je predložen zakon kojim se zabranjuje odlazak u prirodu s biciklom
Gore je nego što se mislilo
Nakon što su grčke štediše iz banaka masovno počele povlačiti novac, prošli tjedan nagađalo se da bi država u srpnju mogla ostati bez gotovine
Srbija ima novog predsjednika
U drugom krugu predsjedničkih izbora u Srbiji pobjedu je odnio Tomislav Nikolić
Nastavlja se blokupiranje Frankfurta
U Frankfurtu su i za danas najavljeni prosvjedi protiv politike štednje Europske unije, a prosvjednici će poslijepodne krenuti kroz središte grada prema dijelu gdje se nalaze frankfurtske banke
dodaj komentar 31 komentara
I ti i ja znamo da sve redakcije, svuda u svijetu, imaju svoj stil prezentacije tekstova i uredničko pravo intervencije u grafički i interpunkcijski dio teksta (zagrade, boldiranje, italic, itd). Ma imaju pravo intervenirati i u sadržajni dio teksta, sve dok ne cenzuriraju i ne mijenjaju smisao teksta. Po tome se novinarstvo razlikuje od blogova. Pozdrav, VK.
Duboku misao da "sreću čovjeku ne može donijeti ni partija, ni država, ni politički sistem, nego je može ostvariti samo on sam!", treba iskreno priznati, moj je Edi prepisao iz Američke deklaracije o nezavisnosti, iz 1776, (We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty and the pursuit of Happiness) i to kad je već i u SAD bila malo passe. Sa individualne " potrage za srećom" kao ultimativno liberalnim principom, naglasak je premješten na "neotuđiva prava", a to je Edi prešutio, dijelom iz razloga koje i autor teksta navodi.
Tu nastaje i za jugoslavenske državotvorce nerazriješiva dilema: kako osigurati ljudska prava u tvorevini koja ih ne priznaje, a istodobno smanjiti utjecaj države. Decentralizaciji je nedostajala demokratizcija, glasi jednostavna dijagnoza.
Jugoslavija je bila veličanstveni modernistički projekt/eksperiment. Laboratorij u kojem su se dečki igrali država, nacija, premještanja naroda, konstrukcija republika i identiteta. Jednima malo uzmi, drugima malo dodaj (Hrvatskoj dva ravnopravna naroda, Srbiji autonomne pokrajine, BiH novu naciju) i održavaj ravnotežu pomoću partije. Baš kao sovjetski eksperimenti s tokovima rijeka). Nažalost, eksperiment je propao skupa sa zalaskom modernizma.
ps. ne zaboravite da smo ja i druge drugarice (Vida Tomšič, Marija Bakarić i druge) stalno inzistirale i na "ženskom pitanju", iako se nismo usudile tražiti da se bratstvo i jedinstvo preimenuje u sisterhood&liberty. Vjerovale smo im da će patrijarhat odumrijeti zajedno s državom, ali kao što vidite, niš od toga. Zato nam se i dogodilo što se dogodilo.
U stvari dakle, za situaciju u kojoj smo sada vise imamo zahvaliti Edvardu Kardelju, nego Slobodanu Milosevicu ili Franji Tudjmanu, jer je on kreirao teorijske pretpostavke koje su omogucile pojavljivanje potonje dvojice na daskama pozornice povijesti. To je u svakom slucaju originalno i osvjezavajuce vidjenje raspada Jugoslavije - kao neceg ineherentno naprednog i gotovo pozeljnog, ako se izuzme neophodno krvoprolice koje je usljiedilo, naravno. Ne znam upravo da li bi stoga trebalo Kardelju podici jos koji spomenik ili ukloniti sve njegove spomen ploce diljem razdrzavljenog jugoslavenskog politickog prostora.
Mase su medjutim nezahvalne i neintiligentne (nisu li izlile zlatno tele u onih par sati dok je Mojsije otisao pokupiti deset zapovijedi?) i umjesto da se raduju dokidanju drzave, one su brze bolje pohrlile u zagrljaj novim drzavnostima i samo im je na pameti kako da sto jacu drzavu i sto cvrsceg vladara ustolice nad sobom. Tu i jeste bio Kardeljev kardinalni promasaj: da je mislio da su jugoslavenski narodi "dovrseni narodi", a ne nedozreli, pubertetski, u sebe nesigurni, daleko od dovrsenih, narodi.
@ivek i autor
ali tekst je syndicated, to jest ponuđen i h-alteru, a ne tek preuzet s bloga!
http://vaseljena.blog.hr/2008/10/1625463741/buden-vs-jovic.html
Tito i Kardelj su staljinisti, i nema mi baš puno osnove govoriti o odumiranju države kod njih dvojice. Oni su ljudi koji su zasjeli na vlast sa namjerom da uvedu socijalizam, što se pokazalo teže nego što se činilo, prije svega zato što su ga htjeli uvesti silom, protiv volje naroda, i onda su glavinjali lijevo desno, bez ikakvog jasnog plana, čuvajući pozicije i polako se približavajući kapitalizmu, naprosto zato što je tako većina građana htjela.
Mislim da su obje Kardeljeve ideje bile loše - i samoupravljanje, koje je zapravo korak ka kapitalizmu, i onda labavljenje Jugoslavije. Osnovna ideja socijalizma trebala bi biti neka jednakost ili solidarnost, a kakva je to jednakost ako Slovenac i Hrvat primaju za isti posao dvostruko veću plaću od Srbina ili Albanca?! I to 45 godina nakon revolucije? Nešto tu ne valja, pa valjda Albanac ima pravo na jednaku plaću - nije on kriv što je rođen u siromašnom kraju a Hrvat u bogatom. Pazite, ne da treba dobiti pomoć, nego ima PRAVO na jednakost. To jest, ako smo komunisti, jel ...
Na potpuno isti način promašeno je i samoupravljanje, naime, nije uopće svejedno da li radnik radi u firmi koja ima sredstva za proizvodnju vrijedna 10 milijuna dolara po zaposleniku, ili 100 dolara po zaposleniku. Ovi prvi će u svakoj samoupravnoj ekonomiji prolaziti daleko bolje, moći će graditi stanove, odmarališta, vrtiće itd - a ovi sa 100 dolara neće moći ništa. E sad, netko bi mogao reći "radnici iz bogatijih firmi će POMAGATI siromašnijima. Ne, nije dovoljno - to ne treba biti pomoć, nego PRAVO siromašnijih. A ako je pravo, onda očito ne može biti samoupravljanja, nego cijelo društvo mora upravljati zajednički svim sredstvima za proizvodnju. Dakle, zajedništvo, komunizam.
Ali dobro, to dvoje, nezavisne republičke ekonomije, apsurdno udaljavanje naroda - umjesto pravog ujedinjenja, ili makar konzistentnog rada na zbližavanju - su promašaji koje se moglo korigirati da je bilo demokracije i volje u narodu da se gradi socijalizam. Netko bi se sjetio i rekao, ajme ljudi, nije pošteno da ja samoupravljam sa rafinerijom nafte, a Albanac samoupravlja vlastitom lopatom. Ali te volje je nedostajalo.
Unatoč svemu, čak je i ta imitacija socijalizma po svemu - osim po slobodi političkog izražavanja i demokraciji - što je iznimno važno, najvažnije - ali ne i jedino važno - bila bolja od ovoga danas, sve tamo negdje do 1975, kad postaje jasno da je ideologija "potrošena," a partija ostala kao prazna ljuštura koja daje privid komunizma, ali niti jednu odluku više ne može donijeti na temelju vlastite ideologije, nego samo na temelju političkog pragmatizma.
Šteta.
Sto ti je ustasko-crkvena indoktrinacija koja u Hrvatskoj traje od devedesetih: potpuno promasena analiza! Skoro svaka recenica govori upravo suprotno od onoga sto je zapravo bilo!
Pravi problem je sto je Jugoslaviju i istocnu Evropu trebalo otvoriti zapadnom kapitalu, a sto socijalisticke ekonomije nisu dozvoljavale strana ulaganja. Zato su najprije zapadne banke preko MMF-a sedamdesetih i osamdesetih davale jeftine kredite i sakom i kapom, dolar je bio jeftin, nafta je bila jeftina. Onda je porasla i cijena dolara i cijena nafte, sto nerazvijene zemlje nisu mogle placati. I onda su ih uhvatili za jaja: Ako ne mozes vratiti kredite, onda ces napraviti ono sto mi kazemo, a to je privatizacija i otvaranje vrata nasem kapitalu. Tako su nakon pada berlinskog zida opljackane ekonomije svih istocnoevropskih zemalja i Rusije, te Jugoslavije: Sve te zemlje su prodale za jednu kunu sve najprofitabilnije firme pocevsi sa telekomunikacijama i bankama, a zatim i sve ostalo. To je popraceno propadanjem zdravstva, skolstva i poljoprivrede. Tako je u svim ovim zemljama stvarna domaca ekonomija zamijenjena uvozom, a za kupnju uvezene robe je pribavljen novac uzimanjem stranih kredita. Na taj nacin je Hrvatska, dotjerala do katastrofalne prezaduzenosti od oko 56 milijardi dolara uz BDP od oko 60 milijardi dolara. Posljedice ce se vidjeti tek sad u uvjetima ove recesije.
Naravno da je ovu ekonomsku sok terapiju u kojoj su preko noci porasle cijene, propale ustedjevine, milijuni ostali bez posla i penzije, najlakse bilo provesti pod uvjetima stvarnog rata. A na podrucju Jugoslavije se oduvijek znalo: zavadi pa vladaj! Dakle, zavadi narode, i dok se oni tuku, ti samo pljackaj do mile volje!
Balkan je oduvijek imao i vazno stratesko znacenje. U danasnje vrijeme tko ima kontrolu nad Balkanom ujedno kontrolira puteve energenata sa Bliskog Istoka u zapadnu Evropu i puteve heroina iz Afganistana u zapadnu Evropu. Ovim komadanjem Jugoslavije je i to ostvareno: BiH je postala prava kolonija pod vladavinom Evrope, a Kosovo su preuzeli i "osamostalili" Amerikanci. Prica se o povezanosti CIA-e i KLA na Kosovu u kontroli trgovine droge, na Kosovu je izgradjena najveca americka vojna baza u ovom dijelu Evrope, a jos dvije vojne baze se grade u Makedoniji i Bi H.
Dakle, sve u svemu, na prostoru bivse Jugoslavije je zavladala politicka i ekonomska katastrofa.
Naravno, ima tu jos puno toga, prvenstveno uloga ustaske emigracije i crkve u pronalazenju i financiranju Tudjmana i plasiranju odgovarajuce anti-socijalisticke ideologije koja je trebala slaviti novo doba i dezavuirati sve vezano uz Jugoslaviju, socijalizam i sve ostalo sto bi se moglo protiviti novom vazalskom dobu.
Odumiranje drzave jest bila jedna od osnovnih odrednica u izgradnji socijalisticke demokracije, ali to je bio projekt koji bi se eventualno mogao ostvariti u dalekoj buducnosti. Zato mi ova ideja kako se Jugoslavija raspala jer je drzava ukinula samu sebe ne izgleda suvise ubjedljivo...
Nije zapadni kapital prisilio jugoslavenske građane i komuniste iz SKJ da prihvate konzumeristički životni stil, da šire prostor privatnom vlasništvu, suprotno vlastitoj ideologiji. Nije prisilio Tita i jugoslavenske rukovodioce da se voze u crnim mercedesima - i time šalju nedvosmislenu poruku da je važno bogatstvo a ne jednakost. Morali su znati kakvu poruku šalju i kakvog to efekta ima na uspjeh njihovog projekta, ali jednostavno, bilo im je više stalo do bogatstva nego do jednakosti. Već u tim prvim potezima novih vlasti vidimo da naprosto nije bilo dovoljno volje da se doista izgradi socijalizam.
Nije zapadni kapital prisilio Jugoslaviju da uzme kredite, to su jugoslavenske vlasti odlučile učiniti. Nije da su prvi put čuli za kapitalističku ekonomiju, pa su se iznenadili kako to da moraš vratiti više nego što si uzeo. Ali hajde, čak da su tu i pogriješili, šta onda? Niti to što je trebalo vraćati dugove ne znači da su morali odustati od socijalizma. Pa bar ekonomsku blokadu možeš očekivati ako gradiš socijalističko društvo - to je dio paketa. SSSR je proveo prvih 30 godina u ekonomskoj blokadi, otkud da Juga, u vrijeme kad je i uz najžešću blokadu sa Zapada još mogla trgovati sa pola socijalističkog i nesvrstanog svijeta ne bi to mogla izdržati? Itekako bi mogla, problem je bio da je nedostajalo volje, u SKJ, a u narodu još više.
Slično ti je i sa tezom da je Zapad navodno posvađao Srbe i Hrvate. Zapad je vodio svoju politiku, ali zaboga, stalno imaš neke ljude koji zavađaju, ali ako se ti i ja potučemo, onda smo prije svega mi krivi, obadva ili jedan od nas, ne taj treći koji nas zavađa. Ako smo mentalno zdravi i punoljetni.
Kao i sa Tuđmanovom propagandom. Da je primio neku pomoć iz inozemstva, sigurno - ali nemoj mi reći da naivni vrh SKJ nije predvidio da bi netko tko ih ne voli mogao vršiti propagandu i nisu se imali čime oduprijeti. Pa imali su enormnu propagandu, punih 45 godina, propagandu koja se širila kroz doslovce sve medije i institucije - od vrtića do pogrebnog zavoda. Čak i listovi koji se bave pčelarstvom i golubarstvom su pisali o Titu i partiji. Ne možemo sad to zanemariti i reći "uvalili su im propagandu pa su bili nemoćni."
Dakle, da, kapital i kapitalističke države su stalno i uporno "rovarile" protiv socijalizma (pa i imitacije socijalizma), ali to je pretpostavka situacije, a ne objašnjenje neuspjeha izgradnje socijalizma. Već smo diskutirali o tome, nismo li?
Biti ću precizniji, ne govori se ništa o počinjenim zločinima na Golom otoku za koje neki drže da je upravo Kardelj bio najoodgovorniji.
Branko Stojković
Petak, 06 Veljača 2009
Obraćenici za položajem
U Bjelovaru je u subotu 31. 01. 2009., u Domu kulture, održana promocija knjige „Obraćenje“ od Zdravka Tomca. No, Duh Sveti obilno se je izlio na druga Tomca, koji nam je (ovdje) svjedočio o sebi i svojoj knjizi: „Bio sam bezbožnik, tj. ateista. Obračunao sam se sa samim sobom i svojim zabludama. Priznao sam svoju krivnju i grijehe…! Jer sam bio dio sustava koji je tlačio, proganjao i ubijao nevine ljude…“ Eto, Zdravko Tomac je stvorio sebi preduvjet za pomirenje s Bogom, te je sam za sebe između ostalog kazao da u biti (on) nije loš čovjek. U dvorani bilo je nazočno oko 200-tinjak ljudi. Zdravko Tomac nam je pričao cijeli svoj život. A za svog oca je rekao da je bio domobranski časnik, koji je surađivao s Nijemcima i partizanima, odnosno da je bio dvostruki igrač. I da mu je majka porijeklom iz naših krajeva. Tomac je tu ispričao jednu čudnu priču. Da dok je bio mladić, da su kod njih u kući, u jednoj sobi bili partizani, a u drugoj sobi Nijemci. On kaže da su se kod njegovog oca okupljali svi.
Preobraćeni komunist Zdravko Tomac sad nam tumači Bibliju i Boga…, on je pozvan i to opet bolje od nas, koji smo bili žrtve njegovog „crvenog krvavog sistema“. Nakon Tomca opet Tomac. I to sve spada u život, u njegove komunističke lekcije, koje su preoblikovane u kršćanstvo? Tomac je najmanje 50-tak godina nosio okaljani razum i svijest. Te sad on ima „novu psihu“ i pravi životni smisao. Jer iz nje je izbrisao „pola stoljeća nevaljanog“ svog života. I sam on kaže da je – ludost gubiti pamćenje, koje čini čovjeka zdravim i normalnim. Da pamćenje čini čovjeka onime što je. Tomac je opet sebe gurnuo u prve redove, te je njegova filozofija ponovo mudrija i jača od naše. Organizatori promocije knjige bili su bjelovarski dragovoljci „Domovinskog rata“ i katolička udruga.
Ja sam tu Zdravku Tomcu postavio nekoliko pitanja, jer nisam se mogao pomiriti s time – kako nikad nitko od komunista nije odgovarao za 45 godina tiranije i najvećih zločina… Pitao sam Tomca koji je on to lik iz Biblije: Savle koji je proganjao kršćane, ili izgubljeni sin, ili onaj koji se je na križu 5 minuta pije smrti obratio Bogu…? Upitao sam Tomca zašto se nije obratio Bogu dok je komunizam bio u najboljem jeku i dok je cvao, nego je to učinio kad je komunizam nestao sam po sebi u cijeloj Europi i Svijetu. Nije li to (sad) licemjerno? Rekao sam: da ima mnogo onih komunista koji su se tobože isto obratili, a i dalje su brbljavci i zavodnici naroda, te i sad služe za prljavi dobitak. A tvrde da poznaju Boga, a njihova djela ih niječu. I da opet takvi nisu na pravom putu. Sa takvim načinom dao sam do znanja blaženiku Tomcu, da je lažni apostol i učitelj, i da je jedan od tih koji oblači na svoju vučju kožu – janjeću …
Dao sam primjer – da su bivši komunisti u Bjelovaru postali obraćenici, koji su opet zasjeli na glavne funkcije i žive bolje nego ikada. To je pravda i to je Bog? Rekao sam: da jedan pravi kršćanin više vrijedi od milijun komunističkih novo-obraćenika. Pokornik Tomac mi nije odgovorio ni na jedno moje pitanje, nego je nastavio pričati o Slobodanu Miloševiću i o tome kako je on 1990-tih stvarao Hrvatsku državu, s Franjom Tuđmanom. Jedino što mi je Tomac odgovorio – bilo je to da ga ja razapinjem kao Isusa. Eto, Tomac se sad poistovjećuje i s Isusom. Da, ja sam taj grešnik, a ne Tomac, to je njegov odgovor. Što možemo od bivšeg UDB-aša i očekivati. Tomac je u „krvavom komunizmu“ sebi stekao ime, a i sad se hvali da je to ime učinio kod Boga, jer mu se je pošteno obratio, i sad ima novo srce i duh… Stvarnog li (opet) kretenizma! Dok su se jedni komunisti i dalje opredijelili za antifašizam i protiv Crkve, drugi komunisti su se obratili, postali su vjernici i zasjeli u prve redove kapelica. Činjenica je da (tamo) pravih vjernika više nema. Što tražiti, tamo, jer i svećenstvo je prodalo svoj obraz.
Mislim da Zdravko Tomac ne može biti svjedok nade i obraćenja. Ni sva voda rijeke Jordana ga ne može oprati od njegovih grijeha. I sam Ivan Krstitelj je za takve kazao: Kad vidje mnoge Farizeje i Saduceje gdje mu dolaze na obraćenje, tj. na krštenje, reče im: „Zmijski porodi!“ Kako ćete pobjeći božjoj srdžbi. (Mt. 3,7-8.) Biblijski bog Jahve sigurno se nije objavio Zdravku Tomcu, dugogodišnjem ništitelju i izrabljivaču duša.. Mnoge ljudske žrtve ne mogu se samo tako zaboraviti, odnosno podmiriti. Zar na taj način Bog voli obraćenika „što su veći grešnici, to bolje stoje pred njim“. Lažan je to savez. Očaj o izgubljenom „komunističkom raju“ na Zemlji, Tomac je zamijenio s Božjim edenskim vrtom. Tomac nije sijao dobro sjeme, nego ljulj. I dobro je došao Vragu a ne Bogu. Citiram Bibliju: „što se tiče kukavica, otpadnika, odurnih stvorenja, ubojica, bludnika, vračara, idelopoklonika i svih lažaca, njihova je sudbina u jezeru koje gori ognjem i sumporom – to je druga smrt.“ (Otk. 21,8.) Oni kraljevstva Božjeg neće vidjeti. Citiram Bibliju: „Vani ostaju psi i vračari, bludnici i ubojice, idelopoklonici i svi koji ljube i govore laži“. (Otk. 22,15.)
Mi sad slušamo Zdravka Tomca kako se kaje i govori: „Sagriješio sam, bezakonje sam počinio, zlo … Nisam slušao istinu, stidim se, pravdu sam gazio, jer bio sam kukavica… U stvaranju hrvatskog proljeća 1971. godine, spuštao sam glavu ispred Tita, nisam bio spreman mu se suprotstaviti i da idem u zatvor. Sad znam da je Tito i komunizam bio veliki zločin…“ Ja sam kazao Tomcu na kraju, da on to po onoj Biblijskoj: Kad si sa vukovima zavijaj kao vuk, kad si sa ovcama bleji kao ovca. Ili kad si s Grcima budi Grk. Ili kad si s Rimljanima budi Rimljanin. Ili kad si sa Židovima budi Židov… Tu na promociji svoje knjige Tomac je ogovarao i osuđivao Mesića, Manolića i Pusićku. On je njima mnogo toga zamjerao, a pitam – što je on bolji od njih? Tomac je napravio veliki „lapsus lingve“ u Bjelovaru, rekao je: „Ja sam često dolazio tu u Beograd“, te se brzo snašao i ispravio rekao Bjelovar. Zdravko Tomac je već drugi hrvatski političar, nakon Vesne Pusić, koji je prekrstio Bjelovar u Beograd. Tomca je uhvatio sram što je takvu grešku učinio. Ako Crkva bude na izborima 2010. godine kandidirala Tomca za Predsjednika RH, jer on sad nju koristi za svoje probitke, neka onda i Crkva takva ide k vragu. To nema više smisla s ničim. A i narod jednostavno obožava da pati u neimaštini, da bude sirotinja i bijeda… Dok nam tu i dalje Zdravko Tomac priča bajke, ljudski život uništava se podizanjem cijena prehrambenih proizvoda, koji su krenuli put nebu.
Iako ima već puno ljudi koji gladuju, još nisu označene granice ljudske bijede i siromaštva, a označene su granice „tolikih novo-obraćenika“, od kojih opet nikakve koristi. Ekonomski trend je sve gori, kraj masovne nezaposlenosti, gospodarski šok traje. A nad nama se provodi uvijek ista psihološka terapija: skidanje starih „ljušteva“ i preobraćenje u nove i to sve uz medijsku pompu, odnosno patnju sotonskih laži. Iznenadilo me je to što je Tomac napao i Slovence: kazavši za njih da su nam oni spočitali „da dok god budemo imali tolike ustaše u Hrvatskoj, da nećemo moći u EU“. Ja to nikada nisam čuo da su Slovenci nešto tako kazali za nas. I to je jedna od Tomčevih strategija, posvađaj ljude pa s njima manipuliraj i vladaj. Očito je bilo vidjeti na Tribini da se je izgubio, zbog mojih svih postavljenih pitanja. Zato je kazao, odnosno opravdavao se, mene ljudi slijede i dolaze na moju tribine, kupuju knjige, i biskupi me podržavaju i ljudi mi pišu pisma potpore. Ali ima onih koji mi pišu vrlo ružna pisma. E mislim da ne mogu Hrvati na svoj put slobode. Nitko za ništa nije odgovoran. Oni su stalno netko i nešto, a mi nismo nikada ništa.
Uvijek su oni ispred nas, jer razbijaju sindikate i udruge. Podmićuju, ubacuju štrajkolomce, svađaju stare radnike s mlađima, stvaraju bogate klase i dijele etničke skupine… Većina bivših komunista, svoj propali režim je zamijenila (tobože) „parlamentarnom demokracijom“, te su postali nezamjenjivi. Iako Hrvati žive ispod svakog praga dostojanstva, jer ne troše ni pet dolara na dan po glavi stanovnika. Tomcu i njemu sličnima važno je i dalje svjedočiti lažno. To je njihovo evanđelje života. U Hrvatskoj ne postoji nikakva socijalna sigurnost ljudi. Mnogi su ostali bez radnih mjesta, ili s najnižom nadnicom. Život se je doslovno pretvorio u sve veće raspadanje.
Povrh toga država postaje sve represivnija u suzbijanju društvenog nezadovoljstva i obuzdavanja građanskih nemira. Bivši komunisti nisu bili sposobni voditi onu bivšu državu, a sad su oni sposobni biti na čelu Hrvatske. Dan poslije Tomčeve promocije knjige u Bjelovaru, gledao sam na HRT-1 emisiju „Nedjeljom u 2“ od Aleksandra Stankovića, gdje je kazao svom gostu glumcu Filipu Šovagoviću, „Slovenija nam je sad veliki neprijatelj“. Ta izjava me je jako začudila, jer je bila izrečena javno i to na televiziji. Stanković je na početku svoje emisije predstavio Šovagovića, kao vječnog obraćenika: pankera, pacifistu, anarhistu, šminkera, itd. On je pitao svog gosta: „Je li Hrvatska šizoidna nacija?“ Jeste li se vi ježili na „Lijepu našu“? … Šovagović odgovara: „meni je bila debilna situacija solidalizirati se s generalima u Haagu“.
Stvarno, ogavno je sve to što ti bivši komunisti, partizani, udbaši, kosovci, i njihova djeca pričaju i rade.
Daj si malo bolje pogledaj gdje zivis, pa ces vidjeti tko su, zapravo, "...notorni(m) zločinci(ma) (tzv. "nerevolucionari(ma)") i veliki(m) bjelosvjetski(m) hohštapleri(ma). "
Stvarno razočaravajuče.
Ranojutarni tipfeler ::):):):)
I stvarno, kada će nekakav članak o komunističkim zločinima?
vi koji ste isti kao i Zdravko Tomec,niste cak ni cestita proteza od covijeka.Lijepo je samo
sto je sigurno da ce vas istorija kazniti zbog vase nacisticke izopacenosti.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.