Kada bi stranca koji u Hrvatsku ne dolazi samo kao turist željan provoda već i žedan spoznaja o novijoj povijesti naše državice trebali odvesti na neko mjesto gdje bi mu ona bila ukratko i razumljivo predočena, domaćin bi se brzo našao u silnim mukama. Kamo odvesti ili uputiti znatiželjnog stranca da na brzinu prokljuvi ovdašnju ne tako davnu prošlost i njezine odraze na sadašnjost? Možda u Kumrovec, s usputnim stajanjem u Velikom Trgovišću? Ili u Jasenovac? No, tada bi ga, radi historijske ravnoteže, trebalo uputiti i na Bleiburg, što bi ga možda još više zbunilo jer to mjesto uopće nije u Hrvatskoj. A što je s Brijunima, Golim otokom, Kninom, Vukovarom ili Brezovicom kraj Siska? Novija hrvatska povijest nije samo ideološki, već i geografski raspršena. Nema jednog mjesta na kojem bi se bez natezanja i "miješanja kostiju" sastala sva ovdašnja povijesna protuslovlja. Sve mi je to padalo na pamet dok sam nedavno u Dublinu izlazio iz tamošnjeg zatvora Kilmainham koji već četrdesetak godina ne služi prvotnoj svrsi, već samo kao muzej. Iako u Dublinu ima i drugih mjesta gdje znatiželjni gost može čuti i naučiti mnogo o dugoj i teškoj borbi Iraca za neovisnost od britanske Krune, ta bivša ozloglašena kaznionica vjerojatno nudi najsugestivniju priču. Ne čudi stoga što skoro svi organizirani turistički obilasci irske metropole, uz brojne crkve i nebrojene pubove, uključuju i posjet Kilaminhamu. 

Zdanje se nalazi u južnom, nekoć sirotinjskom, a danas elitinom dijelu Dublina. Izgrađeno je i otvoreno 1796. godine, kao tamnica za lokalne ubojice, kradljivce i druge prijestupnike u vremenima kada je s naglim rastom stanovništva Dublina rastao i kriminal. U desetljećima koja su slijedila, Kilmainham je postao mnogo više od običnog zatvora. Priča o dublinskoj kaznionici račva se u dva smjera - u onu o reformi zatvorskog sustava sredinom 19. stoljeća, te priču o povijesti borbe irskih republikanaca za stjecanje neovisnosti. Povijest samog zatvora, od njegove izgradnje do zatvaranja, gotovo u godinu se preklapa s poviješću borbe za osamostaljenje. Godine 1801., nedugo nakon otvaranja Kilmainhama, uspostavljeno je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske, a zatvor je stavljen izvan funkcije 1924., dvije godine nakon okončanja Građanskog rata i sklapanja sporazuma kojim je Irskoj vraćena neovisnost, izuzev u sjevernoj pokrajini Ulster.

Tijekom više od stotinu godina, unutar zidina Kilmainhama robijali su gotovo svi glavni protagonisti ustanaka protiv Britanaca i ratova za neovisnost. Mnogi su ondje i skončali: neki od bolesti, neki pak osuđeni na smrtne kazne.

Isprva se Kilmainham nije bitno razlikovao od sličnih tamnica tog vremena. U nevelikim zagušljivim ćelijama, gdje je svjetlost jedva prodirala, gužvalo se i po dvadesetero ljudi. Upravitelji nisu razdvajali zatvorenike niti po vrsti i težini zločina, niti po dobi ili spolu. Malodobni kradljivci, prostitutke, politički aktivisti i okorjeli ubojice - svi su bili na hrpi u krajnje neljudskim uvjetima. Preslike  ondašnjih novina govore kako je u tamošnjih četiri stotine ćelija povremeno bilo i do devet tisuća zatvorenika. Zatvor je naročito bio krcat u doba Velike gladi koja je u samo četiri godine (1845. - 1849.) odnijela gotovo milijun života, a još toliko Iraca potjerala u Ameriku i Australiju. Mnogi Dublinci tih su godina bili prisiljeni krasti kako bi preživjeli. Često su to činili samo da bi dospjeli u zatvor gdje su imali zajamčen kakav-takav dnevni obrok. No, za mnoge ni to nije bilo spasonosno rješenje. Bešćutna gradska vlast donijela je 1847. godine zakon kojim je bilo propisano "uklanjanje" s ulica svih prosjaka i lutalica. Njih se odvodilo u Kilmainham gdje su mnogi na koncu umirali od zaraznih bolesti koje bi se u prenapučenim ćelijama brzo širile. O tom vremenu gladi, smrti i očaja svjedoči mnogo u muzeju izloženih osobnih predmeta, fotografija i osmrtnica, ponajviše s licima djece i staraca.

U vrijeme industrijske revolucije koju su pratila razna znanstveno-tehnološka dostignuća, filozof Jeremy Bentham osmislio je načela koja su primijenjena da bi se dotadašnji okrutni zatvorski sustav učinio humanijim. Sama reforma podrazumijevala je gradnju novih, prikladnijih zatvora. Upravo je u drugoj polovici 19. stoljeća u Velikoj Britaniji i Irskoj izgrađeno najviše zatvora koji se koriste još i danas. Proširenje, odnosno nadogradnja Kilmainhama uslijedila je 1861. godine, ubrzo nakon dovršetka Pentonvillea u Londonu, prvog zatvora arhitektonski ostvarenog u duhu Benthamove filozofije panoptizma. U novom dijelu Kilmainhama nema uskih klaustrofobičnih hodnika s mračnim ćelijama, već središnje mjesto zauzima prostrana i dobro osvijetljena dvorana u čijem je središtu stražarski toranj. U čuvenoj studiji o rađanju zatvora "Nadzor i kazna" francuski filozof Michel Foucault detaljno opisuje benthamovski Panoptikon kakav nalazimo u Kilmainhamu i sličnim kaznionicama iz viktorijanskog doba. "Na rubnom dijelu zgrada prstenasta oblika; u središtu toranj. Na zidovima tornja otvori su širokih prozora koji gledaju na unutrašnju stranu prstena; rubna je zgrada podijeljena na ćelije od kojih svaka prolazi cijelom širinom zgrade. Ćelije imaju dva prozora, jedan koji, okrenut prema tornju, odgovara jednom od prozora na njemu, dok drugi gleda na vanjsku stranu i dopušta prolaz svjetlosti s kraja na kraj ćelije. Dovoljno je tada u središnjem tornju postaviti nadziratelja, a u svaku ćeliju zatvoriti po jednog luđaka, osuđenika, radnika ili učenika. Zahvaljujući djelovanju protusvjetla, s tornja se mogu opaziti malene silhuete, zatočene u ćelijama na rubnom dijelu, koje se točno ocrtavaju na svijetloj pozadini. (...) Jasna svjetlost i pogled na nadgledatelja zatočuju bolje od sjenke koja je konačno pružala i zaštitu. Vidljivost je stupica."

Nevidljivi nadzor osigurava automatsko funkcioniranje moći. Ili, kako bi to sročio sam Bentham: moć mora biti vidljiva, ali neprovjerljiva. Svi zatvorenici vide stražarski toranj, ali ne znaju je li stražar u njemu. Na taj način "svevideće oko" unaprijed obeshrabruje zatvorenike ili, ako ćemo načelo primijeniti šire, sve pripadnike društva. Humaniji zatvorski uvjeti u Kilmainhamu značili su uvođenje samica umjesto dotadašnjih zajedničkih ćelija. Sam glavni hodnik u novom dijelu zatvora po kojem se danas vrzmaju stotine turista, remek-djelo je zatvorske arhitekture viktorijanskog doba. Ispunjen svjetlom, s mnogo zraka koji ventilira u njegovom savršeno simetričnom prostoru sa središnjom kupolom ipak je u kontrastu s kružno raspoređenim skučenim ćelijama-samicama u kojima posjetitelja obuzme tjeskoba čim zakorači u neku od njih. Dojam je još snažniji kada se na zidovima samica uoče poruke, najčešće političke parole ispisane na gaelskom jeziku drhtavim rukama, ali s očito čvrstom vjerom u ono zbog čega se robijalo.

Čak se i u mehaničkom nizanju podataka tamošnjih stručnih vodiča snažno osjeća potresna dimenzija priče o borbi Iraca za neovisnost svoje zemlje. Ta borba vodila se i unutar zidina zatvora u kojem su robijali gotovo svi njezini glavni protagonisti. Zbog toga Irci običavaju i danas zvati Kilmainham "irskom Bastilleom". Povijest tog zatvora omeđena je ključnim trenucima irskog "robijanja" pod britanskom Krunom: ustancima, revolucijom i Građanskim ratom.

Robert Emmet, vođa pobune protiv Britanaca iz 1803. godine nakon njezinog gušenja u krvi bio je ondje zatočen sve do javnog smaknuća. U tamošnjim su ćelijama robijala i dvojica najčuvenijih vođa Pokreta za neovisnost u 19. stoljeću: Daniel O'Conell i Charles Stewart Parnell, "neokrunjeni kralj Irske". Potonji je kao čelnik prve masovne političke stranke, Lige za samoupravu, uspijevao politički djelovati i u zatvoru gdje je sklopio pakt s oponentskom Liberalnom strankom, što je bilo temeljem kasnije tridesetogodišnje borbe okončane proglašenjem Republike Irske. Zadnji zatvorenik Kilmainhama bio je Eamonn DeValera, jedan od vođa Uskršnjeg ustanka kojeg je pokrenula IRA te predsjednik Republike Irske nakon Drugog svjetskog rata. Njegovim puštanjem na slobodu 1924. godine, po završetku Građanskog rata, Kilmainham je bio zatvoren. Upravo na DeValerinu inicijativu, zatvor je šezdesetih godina  preuređen u muzej.

Danas je Kilmainham jedan od najvećih zatvora u Europi koji se više ne koriste. Osim kao muzej, povremeno služi i kao set za snimanje filmskih scena. U Kilmainhamu je, primjerice, snimana originalna verzija filma Dobar posao u Italiji s Michaleom Caineom u glavnoj ulozi. Također i filmovi Neila Jordana U ime oca s Daniel Day Lewisom i Michael Collins, biografski film o jednom od vođa irske revolucije.

Po izlasku iz zatvora, podno znakovitog reljefa s pet zmija zatočenih u kavezu, naviru mnoge usporedbe i neka pitanja. Zašto se, recimo, takva dojmljiva priča ne bi mogla ispričati kada bi se jedna slična ozloglašena kaznionica, kakav je Goli otok, ne bi preuredila u muzej. Za razliku od Iraca, čini se da Hrvati još nisu raščistili odnose spram vlastite prošlosti niti postigli konsenzus da joj se pristupi bez recidivističkih prijepora i politiziranja. Štoviše, ovdje se svako malo čuju prijedlozi za ponovnim otvaranjem Golog otoka. Ali ne kao muzeja.