Talijanska radiotelevizija RAI na rubu je bankrota. Zapravo, već bi bankrotirala da njezin jedini dioničar nije talijanska Državna blagajna. "Mamma Rai" je u dugu 956 milijuna eura, do kraja godine dug bi mogao preći milijardu, a u sljedećoj godini bi se morao povećati za barem 210 milijuna.

Uzalud stanovnici Italije plaćaju pretplatu, uzalud je ta golema tvrtka ušla u bitku za publiku protiv privatnih televizija i privatnih radijskih postaja da bi izborila znatan dio kolača od reklama, uzalud u njezinu informativnom pogonu rade najbolji i najatraktivniji talijanski radijski odnosno televizijski novinari.

Kriza je nagrizla kolač reklama, ali Rai je prošla gore od drugih, jer su u borbi za reklame uspješniji sada i Mediaset (u sastavu Berlusconijeva Fininvesta) i Sky (talijanska filijala istoimene Murdochove tvrtke).

U Raiju tvrde da znaju razloge zašto ode mast u propast: premalo investicija u tehnologiju, a i one provedene nisu svaki put bile dobro pogođene; golem broj uposlenih, oko 13.000, s astronomskim honorarima za najuspješnije, kako ih ne bi otela privatna konkurencija; loše vodstvo koje se brine više za interese svoje grupe, koterije i klijentele nego za uspjeh poduzeća.

Svi ti razlozi imaju jedan glavni razlog: Rai je "javna" radiotelevizija - ni državna, ni privatna, nego koloplet privatnih interesa u državnom vlasništvu.
Po vlasništvu ona zapravo jest državna. Po podjeli ključnih funkcija, od menedžerskih do uredničkih, ona je stranačka.

Podsjeća, zapravo, na Jugoslaviju potkraj travnja 1941: zaposjeo je tko je što mogao, netko otvoreno, netko prikriveno (kako su Italija i Njemačka vojno podijelile "Nezavisnu"), pa se međusobno glože, dok gerilci rovare i protiv njih i međusobno.
I tko god misli da nije požderao dovoljno, indignirano poziva na pretplatnički štrajk, na davljenje i onoga što ima - neka pogine i Samson, samo da stradaju Filistejci.

Uostalom, i stranke i njihove okupatore može svečano zaboljeti prsluk za posljedice - sve će, na kraju, platiti porezni obveznici, kao što su platili Alitaliju, ili bilo koju državnu tvrtku, takozvano "javno poduzeće", koje je služilo za uhljebljenje političkih i inih klijenata, sve dok mnoga usta nisu isisala ne samo mlijeko iz vimena, nego i moždinu iz kra-lježnice, ostavivši truplo poluživo, bolno i nepokretno.

Čemu služe "javna poduzeća", te državne krave muzare na grbači poreznih obveznika i nesretnih korisnika njihovih usluga? Navodno da štite nacionalne interese u strateškim sektorima, poput energije itd.

A čemu tek služe ta i takva "javna poduzeća" u informacijama i u industriji zabave? Da nam osiguraju minimum nepristrane informacije? Ma tu floskulu više ne mogu prodati u Italiji ni posljednjemu nepismenome ilegalnome useljeniku, prispjelome jučer preko mora, kamoli onome tko Rai gleda i sluša. Jasno je da javna radiotelevizija služi da nam podvali maksimum pristrane informacije, većini novinara unatoč. I isisavanju pretplate, parafiskalnog nameta, koji ne jamči baš ništa osim troška.

Što biste da vam netko zakonom nametne pretplatu na Jutarnji list, htjeli ga ili ne, čitali ga ili ne? Ili da vama u Zagrebu nametne pretplatu na Zgnjus, za koji nam zasad novac otimaju tiho iz prireza? A zašto onda plaćati pretplatu za glasila u mediju koji je tako i tako sebi priskrbio glavninu reklama?

Da imamo BBC, ni po jada, iako je u njemu bilo svega (pa i sumnjivih smrti nepoćudnih). Ali imamo RAI (u Italiji), HRT (u Hrvatskoj) i sve takve nekakve javne televizije na kojima smo sretni kad je kviz, jer barem svaki pedeseti-stoti odgovor donese mrvicu obrazovanja.

Jedino što je javno - u Italiji, Hrvatskoj itd. - to je parafiskalni danak kojim se to financira. U Italiji "to" kontrolira Parlament, koji ne predstavlja pretplatnike, nego stranačka vodstva. U Hrvatskoj pak Vijeće HRT, koje ne predstavlja pretplatnike nego lobije.

Ako to već moramo trpjeti - neka bude maksimalno jedan kanal, s golom informacijom, obrazovnim programom, i onim što društvu treba a nije komercijalno na prvu loptu. I bez terora reklama, koji donosi stres publici, ali još više onima koji program sastavljaju, u stalnom strahu jesu li pogodili ukus publike.

A i bez toga već možemo biti. Valjda smo dovoljno zreli da možemo birati i informaciju i zabavu. Ili ćemo je sami kreirati, u starim medijima, ili u novima. Ali barem tu bez teške države i pohlepnih stranaka.