Günther Wallraff je 66-godišnji njemački pisac i slobodni novinar koji nervira one koji se u Njemačkoj bogate na račun prenisko plaćenih stranaca. Sustav ga je još šezdesetih promatrao na psihijatriji zbog odbijanja služenja vojske. Sedamdesetih provodi nekoliko mjeseci kao lažni politički zatvorenik u zatvoru grčke vojne hunte. Na poticaj prijatelja, nobelovca Heinricha Bölla započinje pisati industrijske reportaže skupljajući podatke tako što je osobno radio u velikim tvornicama. Njegova knjiga 'Ganz unten' ('Na samom dnu') iz 1985., prodana u više od 4 milijuna primjeraka, najčitanija je u njemačkom poraću. Materijale za nju je skupio dvogodišnjim radom kao turski gastarbajter u njemačkim čeličanama bez adekvatne zaštite, tijekom višemjesečnih testiranja na lijekove i crnčenjem u McDonaldsu. Nedavno je obukao radnu odjeću pekarnice koja isporučuje pecivo Lidlu, a radio je i u pozivnim centrima. Pokušava već nekoliko mjeseci naći džamiju u Njemačkoj u kojoj bi čitao 'Sotonske stihove' Salmana Rushdija, pisca kojega je u dva navrata skrivao.


^{Naslovnica originalnog izdanja knjige Na samom dnu - Wallraff na gradilištu prerušen u turskog imigranta}

U Hrvatskoj ste poznati kao autor knjige Na samome dnu. Je li se što u području radničkih prava promijenilo od 1985. godine?

Došlo je do određenih pozitivnih promjena. Na mjestima na kojima sam istraživao došlo je do poboljšanja radnih uvjeta, odjednom se provodila sigurnost na radnome mjestu, dijeljene su zaštitne maske i slično. Tvrtka Thyssen morala je platiti veoma visoku odštetu, nešto više od jednog milijuna maraka. Ali na razini cijele Njemačke situacija se pogoršala. Danas se na najnižoj stepenici društva ne nalaze Turci, već takozvani radnici s istoka (Ostarbeiter) koji dolaze iz Poljske, Rumunjske i drugih postsocijalističkih zemalja. Njih se još snažnije diskriminira i izrabljuje ih se za još manju plaću. Mi smo kao Turci ipak dobivali šest do osam njemačkih maraka po satu, a danas radnici s istoka, pa čak i istočni Nijemci koji su dugo nezaposleni, rade za dva ili tri eura po satu. Oni su čak i sretni što su uopće dobili posao.

Imaju li danas radnici u McDonald'su vremena zamijeniti krpe kojima čiste zahod i kojima nakon toga čiste stol?

Kada je u pitanju higijena, neke su se stvari zaista promijenile. Kada sam radio u tvornici peciva, uvijek smo najprije bacali pokvarene proizvode. Ali uvjeti rada su nešto za što se uvijek moramo boriti. Moram reći da je, kada sam radio za tvrtku koja je dostavljala polugotova peciva za Lidl, postojao tako jak pritisak javnosti da su se stvari trenutačno promijenile. Lidl se našao pod pritiskom. Nadzorni sustavi koji su bili posvuda i pomoću kojih su nas čak i noću kontrolirali proglašeni su protuzakonitima. Ti su sustavi uklonjeni. Budući da smo svi imali opekline na rukama, situacija se promijenila i kada je u pitanju zaštita od ozljeda na radu. Dobili smo rukavice koje su sezale do ramena. Isposlovali smo 24-postotno povećanje plaća, koje je čak bilo isplaćeno retrogradno. Sklopili smo kolektivni ugovor, osnovano je zaposleničko vijeće. Dakle, u demokracijama se putem javnosti može nešto i postići. To je ohrabrenje za daljnje djelovanje.


^{Günther Wallraff: Kad netko počne varati na poslu, radit će to i kasnije u životu. Foto: Mladen Iličković}

Što ste otkrili kada ste radili u pozivnim centrima?

Pozivni centri gotovo podsjećaju na Orwellovu 1984. ili Huxleyjav Vrli novi svijet. Oni u 80 - 90 posto slučajeva tjeraju svoje radnike da postanu prevaranti, kako bi uopće uspješno prodavali. Iskorištavaju to što su ljudi dugo bez posla, pa trebaju tu slamku spasa kako bi zaradili bijednu plaću. Radili smo taj posalo u Kölnu. Sjedili smo u jednom od najotmjenijih nebodera, koji vrvi takvim prevarantskim tvrtkama. Bilo je tu ogledalo na kojemu je pisalo: Pogledaj u ovo ogledalo. To što vidiš, jedinstveno je. Parola je glasila: Uvijek se smješkajte! Vaš vanjski izgled ostavlja trag i na klijentu. Klijentu, koji želi biti prevaren. Morali smo prodavati bezvrijedne proizvode. Ljudi su doslovno bili žedni prevođeni preko vode. Kada sam to objavio, potrošačka je kritičnost donekle porasla. Mnogi ljudi sada spuštaju slušalicu na takve pozive. Ali državno tužilaštvo je pretrpano. Voditelj odjela za borbu protiv gospodarskog kriminala došao je k meni da ga savjetujem što bi još mogli napraviti. Rekao je da imaju premalo ljudi, pogotovo kompetentnih, a kod državnih se tužitelja gomilaju tužbe zbog prijevara. Udruženja za zaštitu potrošača s kojima surađujem i s kojima sam sudjelovao na novinarskim konferencijama već dugo zahtijevaju donošenje zakona prema kojima ugovori sklopljeni putem telefona ne bi bili zakonski valjani.

Što rade političari po tom pitanju?

Lobi telekomunikacijskih tvrtki tako je jak da čak i naša ministrica pravosuđa, s kojom sam vodio žustru raspravu, popušta pred njima te ne poduzima ništa. Dobro, nakon što sam objavio cijelu priču, došlo je do određenih zakonskih pooštrenja. Sada se više ne smije sakriti broj telefonske tvrtke koja zove. Do sada su te tvrtke mogle pozivati anonimno i nitko ih nije mogao tužiti. To sada više ne smiju raditi. Postoji i duži rok za razvrgavanje sklopljenog ugovora. Ali sve to nije dovoljno. Ti su pozivni centri branša koja cvate, koja sve više raste. U toj branši radi pola milijuna ljudi. Broj svake godine raste za 10 - 20 posto. Država još i podržava razvoj pozivnih centara subvencijama u siromašnijim krajevima. Djelomično se te tvrtke sada sele u inozemstvo. Upravo sam saznao da je Quelle Neckermann, velik i ozbiljan koncern, svoj pozivni centar premjestio u Istanbul. Turci koji znaju njemački jezik, dobivaju podatke o tome kakvo je vrijeme u sjedištu tvrtke u Fürthu, pa preko telefona glume da su ondje. Ljudima moraju prodavati prevarantske lutrijske sisteme. Srećke lutrije SKL također su prijevara. Ljude se preko telefona poziva na televizijske priredbe i govori im se da su osvojili neki dobitak. No tvrtka želi izvući samo novac jer su izgledi za dobitak ništavni. Većina radnika ne izdrži dugo na tome poslu. 80 - 90 posto njih ne izdrži dulje od pola godine. Upravo su objavljeni novi statistički podaci prema kojima je postotak oboljenja radnika u pozivnim centrima za trećinu veći nego drugdje. Javljaju je takozvani burnout sindromi, živčani slomovi. Ali predani zaposlenici, koji s vremenom postanu uspješni, tim putem izgrađuju vlastiti ego, pa kasnije mogu varati i na drugim mjestima u društvu. U Austriji pozivni centri postoje već i u zatvorima, i to u rehabilitacijske svrhe; oni koji su u zatvoru zbog prijevare ili obmane imaju najbolje izglede za rehabilitaciju.


^{H-alterov sugovornik u doba kad je aktivno istraživao svakodnevnicu diskriminiranih radnika u Njemačkoj}

No koliko je u Njemačkoj siromašnih ljudi s niskim obrazovanjem koji jednostavno i ne mogu previše birati što će raditi?

Prema novim statistikama stopa siromaštva veoma brzo raste, jednako kao i broj jako bogatih. Mogli bismo reći da već sada svako peto dijete odrasta u siromaštvu. Srednji sloj propada. Sve više ljudi završava u sasvim novom društvenom sloju koji nazivaju prekariat. Sloj je to koji sačinjavaju nezaposleni akademski obrazovani građani, radnici i zaposlenici. Društvo se trenutačno nalazi na golemoj kušnji.

Jesu li i potrošači suodgovorni ako kupuju u tržnim centrima gdje se ljude izrabljuje, ili oni uopće više nemaju izbora?

Europska Unija je upravo objavila istraživanje prema kojemu trenutačno postoji pet velikih jeftinih lanaca supermarketa koji pokrivaju 70 posto potreba živežnih namirnica u Europi. Tu je i reklamna kampanja koja u glavama ljudi budi određeni mentalitet. Kampanja glasi: Geiz ist geil! (Super je biti škrt!). Tu je i Billig, billig, billig! (Jeftino, jeftino, jeftino!). I potrošač svakako snosi dio krivice za ovu situaciju. Jednim dijelom i sam sebi nanosi štetu. Kupuje proizvode loše kvalitete koji su proizvedeni u lošim radnim uvjetima. Ondje gdje sam radio, jeftina peciva i kruh nisu jeli oni koji su ih proizvodili. Oni znaju koliko je to nezdravo. Oni idu pekaru i ondje kupuju pošteno ispečeno pecivo ili kruh. Deset polugotovih peciva za 1,05 eura! Pa, kako je to moguće? I tko može odjednom pojesti deset peciva? Bitno je osvještenije se hraniti. Znanje o zdravoj prehrani moralo bi se prenositi u školama.

Tko se danas još bori za radnike? Što možemo očekivati u budućnosti?

Vjerujem da je važno članstvo u sindikatu. Trebali bismo ulaziti i u organizacije koje postoje u našem susjedstvu. Ne možemo odrediti određena pravila za sve slučajeve povrede nečijih prava no ondje gdje ljudi imaju dobru volju da poboljšaju društvo, postoje i načini da se to provede. Moramo početi ondje gdje se događa nepravda, ondje gdje se vlastiti interesi mogu ostvariti u suradnji s drugima. A što se tiče politike, smatram da prema vladajućim moćnicima, u bilo kojem društvenom sustavu, uvijek moramo biti sumnjičavi.

Od političara se može čuti da bez niskih plaća i bez neoliberalizma nema razvoja. Što se protiv toga može reći?

To su parole koje se može opovrgnuti. Možemo to vidjeti samo na mojemu malome primjeru iz tvornice peciva. Ljudi su se ondje zadovoljavali najnižim plaćama. No kad je pekarska industrija došla pod lupu javnosti, vlasnici tvornice, iako su se izvlačili na globalizacijske probleme i konkurenciju, sada ipak isplaćuju 24 posto višu plaću. Iznenada plaćaju i rad praznikom, a tvrtka još uvijek dovoljno zarađuje. Globalna konkurencija je parola koja služi kako bi se iz ljudi iscijedio i posljednji atom. To je taktika u koju moramo prodrijeti, objaviti je i pobijati u pojedinačnim slučajevima, inače će cijelo društvo propasti.