Toni Gabrić 07.02.2012.

Lijepa naša bez pisanog traga

Toni Gabrić Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja priznalo da je bivši MZOPUG godinama dodjeljivao udrugama milijune kuna proračunskog novca, a da ne postoje apsolutno nikakvi pisani tragovi o ocjenama predloženih projekata i projektnih izvještaja. Najveći dobitnik bio je HDZ-ovac Ante Kutle. Hoće li na scenu stupiti DORH?

Što nas čeka

Mecso

Trg Burze

Nagrada HND-a

Deutsche welle

Lijenost mediteranske ljevice

23.06.2010. Ivan Grgurić E_ropa/regija Komentiraj Print
Fotografija članka
Mediteranu treba ozbiljna, razumna ljevica nordijskog tipa, koja će braniti socijalnu državu, a pod time će podrazumijevati i djelomične ustupke, poput povećanja zakonske granice za umirovljenje, ne bi li se održala njezina dugoročna financijska stabilnost.

Mnogi smatraju da bruto domaći proizvod nije najbolja mjera kvalitete života. Dapače, BDP niti ne mjeri kvalitetu života već količinu proizvodnje. Dakako, njegovi zagovaratelji vjeruju da su proizvodnja i kvaliteta života povezani, tako da će u zemljama u kojima se više proizvodi biti i veća kvaliteta života. Oni koji u to baš i nisu uvjereni koriste druge pokazatelje, a jedan od najčešćih je očekivana životna dob pri rođenju. Prema ovom kriteriju, najrazvijenija zemlja je Japan, a za njim slijede nordijske i mediteranske zemlje. Mediteranske zemlje kotiraju puno bolje na rang listi zemalja sa najvećom očekivanom životnom dobi negoli na onoj najbogatijih zemalja.

Razlog tomu je ugodna klima, hrana s manje masnoća, preferencija prema vinu umjesto pivu i slično. S druge strane, nordijske zemlje se za podizanje svoje očekivane životne dobe nisu mogle oslanjati na ugodnu klimu. Umjesto toga, one su se oslanjale na svoju socijalnu državu. Upravo su nordijske zemlje tradicionalno uporište socijaldemokratskih stranaka koje kao jedan od svojih temelja imaju poštovanje i osiguravanje prava radnika i "malog" čovjeka. Ako pogledamo socijalne izdatke među zemljama OECD-a, na čelnom mjestu je Švedska, dok su svi njezini susjedi iznad prosjeka OECD-a. Na drugom kraju ljestvice se nalaze tri zemlje u razvoju - Meksiko, Južna Koreja i Turska, te zemlje liberalnog kapitalizma SAD i Kanada. Postavlja se pitanje u čemu je tajna uspjeha nordijskih socijalnih država? Zašto si Nordijci mogu priuštiti socijalna prava o kojima druga društva mogu samo sanjati?

Odgovor je zapravo bljutavo jednostavan - Nordijci dugo i marljivo rade. Naime, socijalna prava koštaju i ukoliko ih društvo želi, mora ih zaraditi. Termini poput besplatnog zdravstva ili besplatnog obrazovanja su zapravo pogrešni. Nema besplatnog zdravstva ili obrazovanja, već socijalna država na sebe preuzima troškove koje pojedinci ne mogu ili ne žele u dovoljnoj mjeri preuzeti na sebe. Drugim riječima, ono što bi inače pojedinac sam morao zaraditi, socijalnom državom društvo preuzima na sebe obavezu da zaradi za ta prava. A nema zarade bez rada. Od trideset zemalja OECD-a, najviše stope zaposlenosti imaju četiri nordijske zemlje - Island, Norveška, Švedska i Danska, dok je Finska odmah iza njih, u društvu anglo-saksonskih zemalja. Zemlje s najnižim udjelom zaposlenih su u pravilu siromašnije zemlje OECD-a (Meksiko, Turska i Južna Koreja), tranzicijske i mediteranske zemlje, uz izuzetak Portugala. No, ne samo da mnogo Nordijaca radi, već rade jako dugo. Naime, u tim istim zemljama velikih radničkih prava, zakonska granica za odlazak u mirovinu je vrlo visoka. Prije krize, koja je natjerala mnoge zemlje na podizanje doba za umirovljenje, najviša zakonska dobna granica za odlazak u mirovinu je bila u Norveškoj i Islandu, gdje iznosi 67 godina i za žene i za muškarce. U ostalim nordijskim zemljama ta granica je 65 godina. Zemlja s najnižom dobnom granicom za umirovljenje je Grčka, u kojoj u mirovinu prema zakonu možete s 58 godina. Ukoliko umjesto zakonske promatramo stvarnu dobnu granicu umirovljenja, na čelo dolaze siromašnije zemlje OECD-a, Meksiko i Južna Koreja kao jedine zemlje u kojima je prosječna dob umirovljenja preko 70 godina. Iako više nisu na samom vrhu, nordijske zemlje su pri vrhu, zajedno s anglo-saksonskim državama. S druge strane, radnici ranije odlaze u mirovinu u tranzicijskim zemljama i zemljama kontinentalne Europe (s izuzetkom Portugala i Švicarske). Gotovo je paradoksalna činjenica da u „radničkim" nordijskim zemljama radnici ispodprosječno vremena uživaju u mirovini. S druge strane, najviše vremena u mirovini provode Francuzi, dok im pratnju čine Belgijci, Austrijanci, Talijani, Španjolci i Grci.

I dok Nordijci dugo žive i dugo rade, Mediteranci dugo žive ali kratko rade. Pitanje je mogu li mediteranska društva financirati socijalnu državu bez da zahtijevaju više rada

I dok Nordijci dugo žive i dugo rade, Mediteranci dugo žive ali kratko rade. Pitanje je mogu li mediteranska društva financirati socijalnu državu bez da zahtijevaju više rada. Mediteranske zemlje imaju najveće nejednakosti u Eurozoni, stoga bi mogle prikupljati više novaca od bogatih kroz progresivne poreze. Isto tako, ove zemlje su poznate po korupciji i neefikasnoj državnoj upravi, stoga bi se umjesto tjeranja na rad mogle koncentrirati na borbu protiv korupcije i poboljšanje državnog aparata. Konačno, mogle bi se pouzdati u razvoj tehnologije. Svakako, ukoliko bi ove reforme bile provedene, mediteranska društva bi do neke mjere mogla bolje financirati svoju socijalnu državu. Međutim, ipak bez rada to do kraja ne bi uspjele. Naime, nordijske zemlje su zemlje s najnižim nejednakostima na svijetu, korupcije gotovo da i nema, institucije su im među najkvalitetnijima u svijetu, a usto su i vrlo tehnološki razvijene. I unatoč svega toga, Nordijci itekako rade ne bi li zaradili za svoju socijalnu državu. S druge strane, možda bi socijalnu državu mogli spasiti imigranti, odnosno "uvoz" radne snage. Međutim, europske države su se pokazale kao loši integratori imigranata, te imigranti u svim europskim zemljama (uključujući nordijske zemlje), imaju niže stope zaposlenosti i nekoliko puta veće stope nezaposlenosti od autohtonih Europljana. Osim toga, veliki broj imigranata korisnika socijalne države može imati negativne posljedice na socijalnu državu jer autohtono stanovništvo može uskratiti potporu socijalnoj državi, budući da imigrante mogu percipirati kao parazite koji su u njihove zemlje došli kako bi živjeli od socijalne pomoći. Stoga je mogući način da se riješe parazitskih imigranata upravo rezanje socijalne države.

Socijalna država ima mehanizme kojima potkopava samu sebe, a taj mehanizam se zove starenje stanovništva. Neki autori naglašavaju da socijalna država može dovesti do samouništenja i kroz smanjenja poticaja za rad

Sljedeće pitanje je zašto moramo više raditi ukoliko želimo sačuvati socijalnu državu. Odgovor leži u tome da socijalna država ima mehanizme kojima potkopava samu sebe, a taj mehanizam se zove starenje stanovništva. Neki autori naglašavaju da socijalna država može dovesti do samouništenja i kroz smanjenja poticaja za rad. Međutim, vidljivo je iz primjera nordijskih zemalja, koje imaju najmoćniju socijalnu državu te su usto i među najradišnijim društvima da to ne mora nužno biti slučaj. S druge strane, sve razvijene zemlje, a osobito one europske, se suočavaju s problemom starenja stanovništva.

Prema izvještaju Europske komisije, stopa nataliteta u Europskoj Uniji 2004. godine je iznosila samo 1,5, dok je stopa koja je nužna za obnavljanje stanovništva 2,1 dijete po ženi. Dapače, niti jedna zemlja EU-a nema stopu nataliteta veću od stope nužne za obnavljanje stanovništva, a najniže stope imaju tranzicijske i mediteranske zemlje s oko 1,2 i 1,3 djece po ženi. I dok će se broj mladih u društvu smanjivati, broj starih će se povećavati. Smatra se da će se očekivana životna dob pri rođenju do 2050. za muškarce povećati za 7 godina, a za žene 5 godina. Najviše će tom porastu doprinijeti porast očekivane životne dobi u 65. godini, koja će se povećati za 4 godine. Posljedica svega toga je smanjenje broja stanovnika u Europskoj Uniji. Prema projekcijama, broj stanovnika Unije će sa sadašnjih 457 milijuna skočiti na 471 milijun u 2027., da bi otada postepeno padao na 454 milijuna 2050. godine. I dok će broj mladih (0-14) i radno sposobnih (15-64) pasti za preko 15 posto, broj starijih (iznad 65) će se povećati za 77 posto, a broj iznimno starih (preko 80) za vrtoglavih 180 posto.

Promjena dobne strukture stanovništva u korist starijih izjeda socijalnu državu jer sve manji broj pojedinaca puni blagajnu socijalne države, a sve veći broj tu blagajnu prazni - uglavnom kroz mirovine i zdravstvenu skrb za starije. Stoga je jedini način da se očuva socijalna država povećanje broja onih koji pune socijalnu kasu. U 50-ima, 60-ima i 70-ima prošlog stoljeća, kada se socijalna država naglo širila u Zapadnom svijetu, dobrim dijelom kako bi se otupila socijalistička kritika kapitalizma i uklonila prijetnja prelaska na socijalizam, socijalna država se financirala povećanjem radno aktivnog stanovništva kroz ulazak baby boom generacije na tržište rada i još važnije kroz značajan ulazak žena na tržište rada. U današnje vrijeme, doba velikog nataliteta je davna prošlost i nema nekih naznaka da će se ta vremena vratiti, barem ne u razvijenim zemljama. Isto tako, u mnogim zemljama su iscrpljene ženske "zalihe" radne snage. Stoga je jedini način da se poveća udio radno aktivnog stanovništva povećanje dobne granice za umirovljenje. Ukoliko se to ne dogodi, posljedice po socijalnu državu će biti katastrofalne, što je jasno razotkrila suvremena kriza.

Smanjenje plaća u javnom sektoru nije kresanje socijalne države! Socijalna država se temelji na transferima onim grupama koje su privremeno ili trajno nesposobne za zarađivanje, npr. umirovljenici, nezaposleni ili studenti

Financijska kriza je jasno pokazala da neka društva, a prije svega ona mediteranska, više troše nego što proizvode. Mediteranske zemlje imaju izuzetno niske stope zaposlenosti i vrlo nisku dobnu granicu za umirovljenje. Stoga njihove vlade moraju povlačiti bolne rezove kako bi životni stil tih društava dovele u granice realnosti. Među rezovima neki se odnose i na socijalnu državu. Najdalje je išla Grčka, koja je zamrznula mirovine i smanjila iznos socijalne pomoći. Međutim, većina rezova nema veze sa socijalnom državom. Primjerice, Portugal, Španjolska i Grčka su od smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru izuzeli zdravstvo i obrazovanje. Osim toga, smanjenje plaća u javnom sektoru nije kresanje socijalne države! Socijalna država se temelji na transferima onim grupama koje su privremeno ili trajno nesposobne za zarađivanje, npr. umirovljenici, nezaposleni ili studenti. Plaće javnoj upravi, npr. poreznoj upravi, ili subvencije poljoprivrednicima nisu dio socijalne države.

Ono što je zajedničko gotovo svim mediteranskim zemljama je da polako počinju povećavati zakonsku dobnu granicu za umirovljenje, što je dugoročno jedini način da se osigura stabilnost socijalne države. Nicolas Sarkozy unatoč porazu na regionalnim izborima ne odustaje od povećanja dobne granice za umirovljenje sa 60 na 62 godine. Čak i s tim povećanjem, Francuska bi ostala među zemljama s najnižom granicom. Međutim, već je najavio prosvjede CGT, najmoćniji francuski sindikat, inače povezan s komunističkom partijom. Španjolska i Grčka, gdje je na vlasti ljevica, su najavile slične mjere. Premijeri Jose Luis Zapatero je najavio podizanje te granice na 67 godina, što je odmah na ulicu izmamilo najmoćniji španjolski sindikat CCOO, također povezan s radikalnom ljevicom. Na kraju dana, Zapatero je iz svog paketa reformskih mjera izostavio povećavanje zakonske dobne granice za umirovljenje. Grčkog premijera Georgiosa Papandreoua ni činjenica da Grčka ima rekordno nisku zakonsku dob za umirovljenje nije poštedjela od prosvjeda radikalne ljevice nakon njegovog prijedloga da tu granicu treba povećati. Radikalnoj ljevici nije bilo bitno niti to što Papandreou nije najavio koliko bi to povećanje iznosilo. Očito je da je bilo kakvo povećanje "istinskoj" ljevici neprihvatljivo. Na kraju je dobna granica za umirovljenje podignuta na 63 godine, čime Grčka i dalje ostaje na samom začelju liste "radišnih" zemalja.

Treba nam ljevica koja će zagovarati rad, a ne što ranije umirovljenje. Cilj treba biti poboljšanje uvjeta rada kako bi se zaposlenici odlučili na što kasnije umirovljenje

I sada smo u paradoksalnoj poziciji - dio političkog spektra kojemu je socijalna država najmilija srcu istodobno ugrožava njezin dugoročni opstanak. Mediteranske zemlje u biti nemaju pravu "lijevu" opciju. I dok su stranke lijevog centra preuzele ekonomske politike desnog centra, radikalna ljevica nije ništa drugo do skupa neozbiljnih galamdžija, koji jedino znaju na ulicama lupetati nešto o radničkim pravima. Ovaj jeftini populizam, koji ne vodi računa o uravnoteženju socijalnih prava i mogućnosti društva da ta prava financira neizbježno vodi u propast. Drugim riječima, u današnju Grčku. Mediteranu treba ozbiljna, razumna ljevica nordijskog tipa, koja će braniti socijalnu državu, a pod time će podrazumijevati i djelomične ustupke, poput povećanja zakonske granice za umirovljenje, ne bi li se održala njezina dugoročna financijska stabilnost. Treba nam ljevica koja će zagovarati rad, a ne što ranije umirovljenje. Cilj treba biti poboljšanje uvjeta rada kako bi se zaposlenici odlučili na što kasnije umirovljenje. "Istinski" mediteranski ljevičari bi trebali znati da istraživanja pokazuju da unatoč kasnom odlasku u mirovinu, zadovoljstvo radom i životom je općenito veće u radišnoj Sjevernoj Europi nego na Mediteranu. Stoga je moguće da radimo duže i očuvamo socijalnu državu, a da ne narušavamo ukupnu kvalitetu života. Samo se treba ugledati na nordijske zemlje!

Tagovi: financijska kriza, ljevica
Prijavi članak na: Twitter Facebook
dodaj komentar 19 komentara
  1. Balad30.07.2010. 20:57
    Osnovna pogreška svih analiza prednosti kapitalizma nad socijalizmom (ili obrnuto) je partikularnost. Svatko odabere jedno stablo pa ga teše li teše, tumačeći kako je upravo ono prednost ili mana jednog od sustava. A osnovna istina je genijalno jednostavna i zove se - ekonomija. I može se izraziti posve neekonomskim rječnikom:

    Umjesto da čovjek služi ekonomiji - ona mora služiti čovjeku!

    A da u kapitalizmu vrijedi ono prvo, razumnima je sasvim evidentno. U slučajevima ekonomskih kriza - do kojih dolazi upravo rad krive percepcije odnosa čovjeka i ekonomije - sve se slama na čovjeku (otpuštanja, smanjenje plaća, smanjenje beneficija, bježanje kapitala u zemlje snižim troškovima proizvodnje, kolaps mirovinskog osiguranja, povećanje dobi odlaska u mirovinu,...)

    Tu krivu percepciju podržava ogromna manjina čovječanstva - gospodara ekonomskog sustava (nositelja ekonomske moći) - kojoj je to u vlastitom interesu. Primjerice, kad firmi opadne planirani profit - pazite, nije firma bez profita, on je samo manji no što su nezajažljivi pametnjakovići planirali - odmah slijede rezovi na štetu radne snage. Bolje da ispašta radnik nego ja jer, da parafraziram - "ekonomija, to sam ja!" Upravo tu se očekuje kopernikanski preokret. Kao što je Kopernik naglavačke okrenuo Ptolemeja, kao što je to Marx učinio sa Hegelom, tako i javnost mora shvatiti što je primarno a što sekundarno u humanističkom sustavu vrijednosti (u humanizam se svi kunu, jelte - ponajviše kršćanski svijet koji ima i svoju biblijiu humanizma, koju izdaju kad god im se za to pruži prilika).

    Živi bili, pa doživjeli!
  2. Balad30.07.2010. 20:55
    Osnovna pogreška svih analiza prednosti kapitalizma nad socijalizmom (ili obrnuto) je partikularnost. Svatko odabere jedno stablo pa ga teše li teše, tumačeći kako je upravo ono prednost ili mana jednog od sustava. A osnovna istina je genijalno jednostavna i zove se - ekonomija. I može se izraziti posve neekonomskim rječnikom:

    Umjesto da čovjek služi ekonomiji - ona mora služiti čovjeku!

    A da u kapitalizmu vrijedi ono prvo, razumnima je sasvim evidentno. U slučajevima ekonomskih kriza - do kojih dolazi upravo rad krive percepcije odnosa čovjeka i ekonomije - sve se slama na čovjeku (otpuštanja, smanjenje plaća, smanjenje beneficija, bježanje kapitala u zemlje snižim troškovima proizvodnje, kolaps mirovinskog osiguranja, povećanje dobi odlaska u mirovinu,...)

    Tu krivu percepciju podržava ogromna manjina čovječanstva - gospodara ekonomskog sustava (nositelja ekonomske moći) - kojoj je to u vlastitom interesu. Primjerice, kad firmi opadne planirani profit - pazite, nije firma bez profita, on je samo manji no što su nezajažljivi pametnjakovići planirali - odmah slijede rezovi na štetu radne snage. Bolje da ispašta radnik nego ja jer, da parafraziram - "ekonomija, to sam ja!" Upravo tu se očekuje kopernikanski preokret. Kao što je Kopernik naglavačke okrenuo Ptolemeja, kao što je to Marx učinio sa Hegelom, tako i javnost mora shvatiti što je primarno a što sekundarno u humanističkom sustavu vrijednosti (u humanizam se svi kunu, jelte - ponajviše kršćanski svijet koji ima i svoju biblijiu humanizma, koju izdaju kad god im se za to pruži prilika).

    Živi bili, pa doživjeli!
  3. @nestor06.07.2010. 02:15
    članak je ok, a tvoja je mama pacov, debilu retardirani. Odi siši znoj iz dreada.
  4. Nomest29.06.2010. 13:47
    Pred malo je (mislim) Radman izvalio da bi se napredkom znanosti moglo zivjeti do 130 godina a raditi uspjesno do 100-te. Kazem izavlio jer bi ga zbog tih namjera trebalo spaliti istog trena. Imam 40 goidna i vise mi je dosta, ne znam kako cu docekati 65 a nedaj boze da moram raditi do 100-te...
    Ako sam ja izuzetak i drugima nije problem raditi onda problem sa kasnijim odlaskom u penziju nije u tome sto moraju raditi vec u tome da moraju imati GDJE raditi. S ovolikom nezaposlenošću, tjerati da stariji ljudi rade duže otvara još veći problem mlađima da pronađu radno mjesto. Pa znam za slučaj gdje me mama otišla iz firme (valjda u prijevremenu) po uvjetom da na njeno mjesto zaposle njenog sina.
    S produživanjem radnog vijeka što bi dobili? Stariju osobu (čast izuzecima, znam 70 godišnjaka koji diže drva na traktor lakše od mene) koja je u prosjeku sporija, boležljivija, i nespremna za promjene i učenje a "zauzima" radno mjesto?
    Kako će npr konobarica raditi do 65 godine?? Tkome treba radnik na građevini stariji od 50?
  5. Notch28.06.2010. 20:11
    Odlican clanak!
  6. menjševik28.06.2010. 19:29
    @Ampoule - teze koje iznosiš djelomično su, da se tako izrazim, problematične. Prvo, pogledajmo tvoje stavove o genezi zapadnjačke socijalne države. jasno, u jednom je dijelu strah od revolucionarnog socijalizma odigrao svoju ulogu - pogledajmo samo Bismarcka. Ali to izostavlja velik dio priče, Treba apostrofirati svjetske ratove i Veliku depresiju. Zašto? Zbog rata je industrija postala iznimno produktivna i trebalo je riješiti problem konzumacije svih tih dobara, a što se tiče hiperprodukcije i 1929. smatram da tu ne treba trošiti riječi. Englezima je još u Prvom svjetskom ratu njihova vlada obećala socijalnu državu, "a country fit for heroes", no nažalost morali su čekati sve do Bretton Woodsa kako bi se to obećanje uistinu i ostvarilo. Sovjetski savez jest za vrijeme Depresije predstavljao alternativu, ali to nije moglo potrajati. Taj model je i tada imao očite boljke, a naravno da ni vijesti o Staljinovim čistkama nisu mogle proći nezapaženo. U zapadnim demokracijama jedino su u Italiji i Francuskoj komunisti imali značajniju ulogu, a uskoro ih je istisnula demokratska ljevica. Britanija, koja je nakon 1945. utemeljila najopsežniju socijalnu državu nikad nije imala komunističku partiju čije bi članstvo prešlo troznamenkaste brojke, da karikiram.
    1973.g. naftni je šok dokrajčio poratni konsenzus i neviđeno socijalno blagostanje. Washingtonski se konsenzus ni meni ne sviđa, ali realsocijalizam kao moguća alternativa je diskreditiran od strane Povijesti. Socijalna pravda je nužna, ali ako uništimo tržište, nestat će i koka koja nese zlatna jaja. Bez obzira na pad istočnog bloka i posljedične libertarijanske fantazije, socijalnu je državu nemoguće dokusuriti jer neki njeni aspekti itekako koriste i kapitalu. Isto tako, ne bih rekao da je sve što je napravljeno od tada katastrofa - pogledaj 35-satni radni tjedan u Francuskoj, SureStart u Britaniji i danski Flexicurity dobri su primjeri.
    Još jedno pitanje - kako se mislite nositi s postmodernitetom? Mislim, više baš i nema velikih narativa, pa gdje vidite to "masovno buđenje svijesti"? Možda u Crvenoj akciji, koja će okupiti desetak ljudi, a upitno je i u kolikoj mjeri uopće oni shvaćaju Marxa?
    Nota bene, nigdje ne tvrdim da su Mediteranci ili Hrvati lijeni. Kad je produktivnost rada niska, najveći dio krivice otpada na organizacijsku (ne)sposobnost poslodavaca i države. Itekako ima posla. Međutim, trenutnim stanjem ljevice na Mediteranu a i šire u Europi nisam zadovoljan. Socijaldemokracija je u krizi. Doduše, iz Njemačke i Britanije stižu neke dobre vijesti, ali nikad se ne valja prerano radovati, a pogotovo ne predviđati...
  7. Ampoule28.06.2010. 12:02
    @ Kenjac, menjševik - Vi kao da ste propustili zadnjih dvadesetak godina. Jaka europska socijalna država relikt je prošlosti i sve više idemo prema smanjivanju radničkih prava i izdataka za socijalu. Europska socijalna država bila je američki financiran način da se u Europi utišaju revolucionarne snage dok je bilo opasnosti od komunizma. Jedini način za skretanje ulijevo, ne govorimo sad o tome je li riječ o reformiranju kapitalizma ili njegovom potpunom rušenju (koje ne znači da se mora odviti preko noći), jest masovno buđenje svijesti, ulica i borba. Povijest je pokazala da se nitko neće izboriti za radnike osim njih samih. Bogatstvo je nepravedno raspodijeljeno i takvo stanje se čuva već stotinama godina, moć je u rukama bankara i naftaša koji vladaju "umjetnim novcem". U takvoj situaciji potpuno je irelevantno je li neki narod "lijen", još bolje da je lijen jer i to je jedan od načina borbe protiv takvog sustava. Naravno da lijenost nije vrlina i da bi radišnost morala biti jedna od najvećih vrijednosti u pravednom društvu, ali glavno je pitanje za koga radiš, a tko nezasluženo ubire profit. Slažem se da se treba malim koracima (sredstvima direktne akcije) boriti kako bi evoluirali, ali pitanje je da li će u jednom trenutku biti potrebna revolucija. Ne bih se kladio da će se nezasluženo bogati paraziti svojevoljno odreći svojih pozicija!
  8. magarac28.06.2010. 07:40
    crnčuge, eto to je poruka teksta. mediteranci su europske crnčuge.
    tako i u americi za crce i njihov socijalni status se često puta jednostavno kaže da su lijeni i ne rade.
    tako za crnce u africi objašnjavaju njihovo siromaštvo. lijene crnčuge.
    siromaštvo i drugi problemi nisu posljedica toga da su izrabljivani da nemaju mogućnost odlučivati o svojoj sudbini, da ne posjeduju kapital, da im nije dostupno obrazovanje.
    sve se riješi da se ljude proglasi lijenim crnčugama.
  9. bb28.06.2010. 07:11
    Ovaj clanak kao da je na tragu vulgarnih napisa kojima se implicira kako je problem Grcke ili Hrvatske u tome sto su ljudi lijeni, a ne u tome sto je novac "nestao" u dzepovima krupnih kapitalista, spekulanata i tko zna koga sve ne.

    Sto su to mediteranske zemlje? Da li su to Francuska, Italija, Hrvatska, Crna gora? Po cemu su te zemlje toliko slicne? Kako se moze usporedjivati, recimo, Francuska, koja je jedna od najmocnijih zemalja na svijetu, kolonijalna velesila i clan G7 i Hrvatska cija je privreda opustosena u procesu tranzicije?

    Sto je to "lijenost ljevice"? Da li to implicira da je desnica vrijedna? Da li su, recimo, Hrvati lijeni? Zasto bi Hrvati bili lijeni? Da li je to genetska osobina mediterana, ili je razlog u necemu drugome, ili Hrvati uopoce nisu lijeni?

    Da li bi Hrvati bili "lijeni" kad bi zaradjivali $5000/mjesecno? Cisto sumnjam!

    S druge strane, ako u mediteranskim zemljama vec ima puno nezaposlenosti, kako to onda podizanje dobne granice za odlazak u penziju povecava zaposlenost? Ako rade oni koji bi trebali ici u penziju, onda ocito u situaciji gdje se ne nudi dovoljno posla, mladi imaju jos manje sanse da se zaposle?

    Otkad su ovi podaci o Islandu kao jednoj od najuspjesnijih zemalja? Zar nije Island uslijed financijske krize umalo bankrotirao?

    Sve u svemu, jedan prilicno zbrckan clanak!?
  10. pitekantrop28.06.2010. 00:09
    možda da spomenemo depresiju i alkoholizam u nordijskim zemljama gdje je pola ljudi na ljekovima, a to nije samo zbog nedostatka sunca. stvari su puno složenije od ovako postavljenih stvari gdje se trezveno analiziraju tekovine socijalne države unutar autoritarnog sustava koji je najfiniji mehanizam eksploatacije i alijenacije.
    „sloboda bez socijalizma je privilegija i nepravda, a socijalizam bez slobode ropstvo i okrutnost“ (M. A. Bakunjin)
    gornji tekst kao da je pisao netko tko živi na mjesecu i jedino što čita su neoliberalni pamfleti.
  11. kenjac26.06.2010. 13:16
    nisam zapravo mislio na to da je kapitalizam prirodni poredak, nego da je veća tendencija da će se stvari odvijati postupno prema jačoj socijalnoj državi (kao u nordijskim zemljama). ideja da će se dogoditi nekakva revolucija u kojoj će kapitalizam biti razmontiran do temelja umrla je početkom '90-tih, oni koji je zagovaraju postali su izolirana šačica radikala. istina je da su građani kapitalističkih zemalja sa jakom socijalnom državom sasvim zadovoljni i ne vidim razloga zašto nešto takvo jednoga dana (doduše jako jako jako JAKO udaljenog) nebi to postalo normalno u svakoj zemlji. i oni su svoja prava izborili postupno, ali ne rušeći ekonomski sustav
  12. Nixfi26.06.2010. 13:08
    Sto puta regurgitirane tvrdnje, a nije se ni dotakao najbitnijeg...
  13. menjševik26.06.2010. 09:31
    @kenjac: drago mi je da se slažemo, ipak nisam ovdje usamljen ;)
  14. grhjgghpu26.06.2010. 04:41
    Ne neće na tvoju žalost evoluirat jer to nije nikakav "prirodni sistem" kakav bi ga vi kapitalisti htjeli prikazat, on će se urušit ili će bit uništen. I nema nikakve oporbe unutar tog sistema, to su samo metode kako da se unatoč svemu spasi opljačkano bogatstvo .
  15. kenjac25.06.2010. 18:36
    svakako zanimljiv članak. i žao mi je što moram razočarati entuziastičnu ekipu iz crvene akcije i sličnih grupa kvazirevolucionara, čovjek ima pravo. neće biti nikakve revolucije, jedino evolucije
  16. menjševik25.06.2010. 17:26
    Svakako zanimljiv članak. Slažem se da dobnu granicu za umirovljenje treba podignuti, ali nije to tako jednostavno. Prije nego što me ostali čitatelji razapnu kao blairovca, neoliberala i što li sve već ne, htio bih kao ilustraciju uzeti primjer francuskih strojovođa. Kao što ističe ugledni britanski lijevo orijentirani povjesničar Tony Judt, uvjeti koje je njihov sindikat isposlovao nakon 2. svjetskog rata bili su više nego razumni - odlazili su u mirovinu sa 55 godina uživajući mirovinu u iznosu pune plaće. Ali, oni su počinjali raditi sa 15 godina i u svom radnom vijeku bi uništili leđa i pluća pa bi im eventualno preostalo još nekoliko godina života koje su ovako mogli proživjeti dostojanstveno. Njihovi unuci danas počinju raditi s 25 godina i najveći napor koji podnose je pritiskanje gumbića iz udobnog naslonjača i jasno je da se tu nešto mora mijenjati. S druge strane, mislim da je određivanje jedinstvene granice za umirovljenje velika pogreška jer sveučilišni profesor, odvjetnik ili liječnik mogu - ako hoće - raditi i s 80, a to s vodoinstalaterom, čistačicom i automehaničarem nipošto nije slučaj. Istaknuo bih i da nove prilike otvaraju i nove mogućnosti za progresivnu politiku - ja bih na primjer jako volio da se oživotvore ideje kao što su redistributivni program trgovine emisijskim kvotama za CO2 (Australija je bila blizu, ali Kevin Rudd nije imao političke hrabrosti istjerati stvar do kraja, zbog čega mu je na koncu i odletjela glava) ili Tobinov porez.
    Što se tiče javne štednje i krpanja deficita i dugova, ne sporim da i državne i javne financije kadšto trebaju reda, ali to je nešto što bi se trebalo napraviti kad stvari krenu uzbrdo. Nažalost, čini mi se da EU - uz iznimku Francuske - trenutno hita prema depresiji, vodeći se najobičnijim merkantilizmom. Neka mi gospodin Grgurić kao ekonomist oprosti, ali treba trošiti da se iskopamo - Keynes bi rekao da je pacijentu sada potrebna vježba a ne mirovanje. I ne, ne priklanjam se jeftinom populizmu nego kritičarima trenutne ekonomske politike EU-a kakvi su, primjerice, Paul Krugman (Nobelova nagrada za ekonomiju), Martin Wolf (kolumnist Financial Timesa), Robert Skidelsky (rusko-britanski ekonomski povjesničar) ili George Soros.
    Inače, članak je bio užitak za čitanje i nadam se da ću u budućnosti ovdje vidjeti još Vaših članaka.
  17. mmm24.06.2010. 19:59
    Kako bi nam ovi prikriveni neoliberali ili blairovci htjeli uklopit ljevicu u kapitalizam. Prozirno....
  18. m24.06.2010. 14:55
    super clanak, narocito zakljucak.
  19. nestor24.06.2010. 03:46
    poslije revolucije ce takvi kao ti cijele dane da kopaju kanale, grade nasipe i temelje. pazi kome podvaljujes pricu o socijalnoj drzavi i ljevici koja zagovara rad, pricaj to svojoj pacovskoj uzoj familiji a ne radnim ljudima.
Dodaj komentar

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

09.02.

Zahtjeva sve više, vremena sve manje

Grčki premijer ni nakon sedmosatnih pregovora nije uspio dobiti potporu koalicijskih partnera za novi paket mjera štednje

09.02.

Krvavo izdvajanje iz proračuna

Milorad Dodik sastao se s Mladićevim sinom te mu obećao da će Republika Srpska iz proračuna izdvojiti dio novca za obranu njegova oca

09.02.

Alarmantne brojke

Rezultati koje je objavio Eurostat sugeriraju da gotovo četvrtini europskih stanovnika prijeti siromaštvo i socijalna isključenost

09.02.

Uvodi se porez bankarima?

Francuski ministar financija Francois Baroin tvrdi da je čak devet zemalja eurozone spremno uvesti porez na financijske transakcije

08.02.

Rad do groba

"Ako mislite zadržati standard, u mirovinu ćete tek nakon 75. godine života", kaže švedski premijer

07.02.

Grčku preplavio generalni štrajk

U Grčkoj je počeo prvi ovogodišnji opći štrajk protiv novih mjera štednje na poziv dviju najvećih sindikalnih skupina, Adedy i GSEE

06.02.

Radnici preuzeli bolnicu

Zdravstveni radnici u Kilkisu u Grčkoj okupirali su lokalnu bolnicu i izdali priopćenje u kojem izjavljuju da je bolnica sada u potpunosti pod radničkom kontrolom

Info most
E Novine
Novi plamen
Institut za razvoj obrazovanja