Što se dogodilo u Širokom Brijegu 04. listopada 2009.?

- Osoba A: "U Širokom Brijegu ubijen je Vedran Puljić, navijač Sarajeva"

- Osoba B: "Široki Brijeg napalo je 500 huligana iz Sarajeva i grad se morao braniti!"

Ovo su dva stava koja nužno ne isključuju jedno drugo, ali u realnosti su nepomirljivi. Svaki put kad se izgovore, na suprotnoj strani neminovno izazivaju nacionalizam. Svaki atom nacionalizma stvara dodatno nepovjerenje među osobom A i B.

Što god kasnije izgovorila osoba A ili B neće biti ni saslušano, još manje shvaćeno. Čak i nakon što se više puta iz Širokog Brijega izrazilo žaljenje, građani Sarajeva nastavili su se zgražavati zašto nikakvo žaljenje iz Širokog ne dolazi. Kada bi na kraju čuli izraze žaljenja, bilo bi etiketirano kao neiskreno i licemjerno. Čak i podrugljivo.

S druge strane, kada su sarajevski mediji i objavili stavove Širokobriježana i kada su objavili snimke portala poskok.info, Hercegovina se nastavila žaliti na medijsku izoliranost.

Nepovjerenje Hercegovine (samodoživljenog epicentra hrvatstva) i Sarajeva (samoproglašene multietničke metropole Bošnjaka) doseglo je vrhunac koji će vremenom biti zanemaren, ali prisutan.

Događaji poslije širokobriješke tragedije dokazuju da je osim Vedrana Puljića, najveća žrtva međuetničko povjerenje.

Ubojstvo u Širokom doživljeno je kao etničko. Bez obzira što se Puljića naknadno proglasilo Hrvatom, on je doživljen kao dijelom "bošnjačke invazije na hrvatsku Hercegovinu". Demonstracije u Sarajevu, kojima se tražilo oslobađanje privedenih huligana, doživljene su kao etničke. To je kasnije dokazao i izolirani, ali ipak znakovit, napad na katoličku crkvu uz poruku: "Jebem vam majku ustašku; R.I.P. Vedran Puljić". Ako postoji dilema da li su sarajevske demonstracije etničke, takva dilema u Širokom Brijegu- ne postoji. Sedam dana nakon nereda, u Širokom Brijegu organizirane su druge, veće i hrvatskije demonstracije: 15 tisuća demonstranata Hrvata na kojima se mobiliziralo sve što je hrvatsko s jednom porukom: hrvatski Široki će se braniti od bošnjačkog Sarajeva. Sarajevo je shvatilo poruku i bez daljnje diskusije je prihvatilo. Rasprava je suvišna jer pozicije su fiksne. Povjerenje između dvije etničke skupine, dva davno odvojena društva, ponovo je prekinuto.

I kasniji događaji potvrđuju da su se nakon trajnog udaljavanja srpskog društva od druga dva u BiH, sada i Hrvati i Bošnjaci udaljili jedni od drugih. Hrvati više od Bošnjaka jer su se našli napadnutim i brojno ugroženijim.  Ovo ne umanjuje težinu i štetnost podlijeganja floskulama o ustašoidnim Hercegovcima. Loše kamuflirana ksenofobija dobro se osjetila u Hercegovini.

Odlučujuću ulogu imali su neprofesionalni mediji koji su podlegli pritisku emocija javnosti i govorili ono što žele čuti prosvjednici u njihovom gradu, budeći dodatni gnjev u onom drugom gradu. Riječ medija vrlo brzo izgubila je svako povjerenje. 

Federalna televizija i Dnevni Avaz, kao najjače medijske kuće u Federaciji, otprilike, su prodale priču da su "sarajevska djeca" i "mirni navijači" u Širokom dočekani s pištoljima i kalašnjikovima s namjerom da budu pobijeni. Dovoljan dokaz bile su izjave tih istih navijača. Riječ "huligani" nije spomenuta.

Hercegovački mediji, uglavnom svedeni na portale poskok.info, pincom.info, bljesak.info i nekolicinu gradskih, nespremni na događaje, i neinformirani, a u želji da odbace krivnju za ubojstvo, prelaze u "kontraoptužbe" bez istaknutog žaljenja za ubijenim Puljićem. Nerazumijevanje i nepovjerenje kulminira. Na vidjelo izlaze sve potisnute nacionalne frustracije pokazujući u svoj svojoj snazi veličinu neriješenog  nacionalnog problema u federaciji i BiH.

Da problem nije samo u narodima, dokazao je vrlo brzo Mirsad Kebo, zamjenik predsjednice Federacije BiH.

Funkcija predsjednika FBiH toliko je beznačajna da ni bolji poznavatelji političkog sistema BiH ne mogu precizno reći što to rade predsjednici entiteta. Misterija funkcije još je veća u slučajevima zamjenika. Jedan takav zamjenik je Mirsad Kebo. Čovjek koji ne služi ničemu i koji uredno obilazi svakodnevne demonstracije dijeleći podrške, odlučio je da ne propusti ni ovu frtutmu. Ušao je među Horde zla, pokupio vođu i zajedno s njim otišao u Široki Brijeg. Bez ikakvih zakonskih ovlaštenja, posjetio je prepadnute funkcionare zapadnohercegovačkog kantona. Oni su primili beznačajnog Kebu, i vođu huligana, te im nakon kraćeg dodvoravanja ispunili sve zahtjeve. Kebo se sa oslobođenim "zarobljenicima" vraća u Sarajevo i populistički kupi slavu. Iz Hercegovine stiže bijesan odgovor: puštanje pritvorenog osumnjičenika za ubojstvo Puljića, Olivera Knezovića! Zatim i u Sarajevu bijes. Dupli bijes pokazuje da sistem ne funkcionira. Skupinu osumnjičenih huligana oslobađa lažni autoritet a osumnjičenog za ubojstvo po svemu sudeći puštaju sudski policajci čiji je jedini posao zadržati pritvorenog u pritvoru. Posljednji čavao u kovčegu povjerenja je zakucan.

Zatim slijedi zatrpavanje pokojnog Povjerenja.   

U Širokom Brijegu organizira se veliki skup s maglovitim ciljem "širenja istine". Stvarni cilj je pokazati Sarajevu da će se (i) ubuduće braniti od sličnih napada. Ono što se dogodilo je nacionalna homogenizacija uspoređena s ratnim vremenima zaustavljanja tenkova JNA u Širokom Brijegu. Narod je isti, neprijatelj drugi. Sarajevo je ovaj skup doživjelo više kao manifestaciju podrške ubojici i fašističku paradu nego kao miran skup "širenja istine".

Svi dokazi koji su kvarili plastične slike događaja u Širokom Brijegu, odbijani su na obije strane. Sarajevski mediji nisu pokazali snimke koji dokazuju da su Horde zla obični huligani sve do "60 minuta" od 12. listopada. Malobrojni i nejaki hrvatski mediji u BiH, s druge strane, potpuno su zanemarili činjenicu da je čovjek ubijen vatrenim oružjem, donekle, ga pravdajući ranijim ponašanjem Hordi Zla.

Bosanskohercegovačko društvo podijeljeno je na tri etnička društva: srpsko, hrvatsko i bošnjačko. Ono bošnjačko posebnije je utoliko što prihvaća pripadnike drugih etničkih skupina kao i one koji se izjašnjavaju Bosancima. Bošnjaci sebe doživljavaju "normalnim" i antifašistima. Srbe i Hrvate u BiH koji ne navijaju za reprezentaciju BiH nazivaju nacionalistima (ako se oni sami takvim pokažu onda su i fašisti) i nenormalnim. Komunikaciju s njima smatraju nemogućom, a preporučuju im iseljavanje iz BiH.

Srbi i Hrvati imaju približno sličan stav prema Bošnjacima. Smatraju da ih Bošnjaci nastoje prvo "pobosančiti" a onda i "pobošnjačiti" u cilju potpunog brisanja nacionalnog srpskog/hrvatskog identiteta. Jačanje države jedan je od mehanizama postizanja tog cilja te je s toga neophodno jačati/stvarati etničke entitete u cilju suzbijanja države, a time i "bošnjizacije".

I jedna (bošnjačka) i druga (srpskohrvatska) strana u širokobriješkim događajima našla su potvrdu svojih teza. Odsustvo racionalnog sagledavanja stvari dodatno je onemogućila dijalog društava i njihovih političkih elita.

Emocije uzavrele događajima u Širokom Brijegu u vrijeme godinu dana pred izbore odredit će ponašanje političara, prije svega, hrvatskih. Dijalog s Bošnjacima bit će maksimalno reduciran, a kompromis moguć, samo ako podrazumijeva ostvarivanje hrvatskih nacionalnih ciljeva.

Neredi na neodigranog utakmici Široki Brijeg - Sarajevo teško su pogodile temelje premijer nogometne lige BiH jednako kao i temelje same Federacije. Prisilni brak dvaju naroda proživljava svoju najtežu krizu popraćenu i financijskom krizom. Nepovjerenje među supružnicima je konačno neskriveno i moguće su tri opcije:

- iskren dijalog, pomirba i novi početak dobrih odnosa

- iskren dijalog i spoznaja da je zajednički život nemoguć

- odsustvo dijaloga i čekanje da se pojavi treća osoba ili stranac koji će odlučiti tko je u pravu.

Osoba A i B, ima li smisla nastavljati dalje?!