Nezvanično, Oliver Knezović je doista u noći sa ponedjeljka na utorak prešao granicu između BiH i Hrvatske (gdje god ona bila, granica mislim). Kao gerilac, prelazeći preko hercegovačkog krša do trenutka dok nije shvatio da mu lice umjesto hercegovačke bure miluje ona dalmatinska, ili je jednostavno uz pomoć prijatelja (policije) dovežen do granice, gdje je opet uz pomoć graničara uspio da se domogne slobodarske hrvatske teritorije. Dobro, moguće je da se spustio i padobranom, ili nekim drugim letećim prijevoznim sredstvom, možda se čak nekim kajićem na vesla, u tmini domogao hrvatske obale, krenuvši iz Neuma...Koja je opcija realnija?

Nije da nije važno odgovoriti na ovo pitanje. Jako je važno, ali šta sa tim? Hoće li suspendirati saučesnike u bijegu, poput one dvojice koji su mu "omogućili" da napravi prvi korak i pobjegne iz zatvora? Svaka usluga se naplaćuje pa tako i ova.

Pitanje koje trenutno okupira javnost je šta će Hrvatska učiniti, iako, kako smo rekli još nema zvanične potvrde da se Knezović domogao hrvatskog hrvatskog tla. Sve je još na indicijama, ali slično je bilo i sa Ognjenom Šimićem, Branimirom Glavašem koji su, za razliku od Knezovića izabrali suprotan smjer, pa evo...

DAJ KOMBI, DAJ HITNU: Načelnik Ureda ravnatelja policije Krunoslav Borovec izjavio je da su od policije BiH dobili indicije kako je navodni ubojica navijača Oliver Knezović možda pobjegao u Hrvatsku. Dodao je da policija "preuzima aktivnosti" i da će ga, ako je u Hrvatskoj i "uhititi".

Šta će to značiti porodici Vedrana Puljića kojoj se možda svakog jutra uljudno smješka dr. Šimić, osuđeni primalac mita u bijegu, odnosno u potrazi za istom količinom slobode poput one koju je sebi priskrbio Knezović? Ništa, apsolutno ništa jer ga Hrvatska, sigurno je, neće izručiti.

U međuvremenu na vidjelo izlaze razne verzije nemilog događaja u Širokom, javljaju se razni svjedoci, učesnici. Jutarnji i Večernji list došli su do snimaka koji pokazuju da su čitavu ujdurmu započeli pripadnici "hordi zla". Jedan svjedok navijač Širokog Brijega Ivan Naletilić-Keja za net.hr opisuje kako su Sarajlije ušle u grad, kako su autobuse pratila dva BMW-a prepuna oružja, što toplog, što hladnog, kako su prvo premlatili gradskog poštara koji radi na prodaji ulaznica, kako su napali i Zadru, bacili baklje na benzinsku stanicu, a onda...pucanj.

"Nažalost, prestalo je tek kad je jadnik poginuo. Ne znam tko je pucao, ali kad je Vedran Puljić pogođen, sve je stalo. Onda su tek došli sebi. Vikali su: Ubiše nas, ubiše! Lovili su se za glavu i plakali. Nažalost, to je bio prijelomni trenutak, shvatili su da to više nije njihova privatna zajebancija. Vikali su: 'Daj kombi, daj hitnu'," posvjedočio je Ivan.

Narednih dana čuti će se sigurno još sličnih priča iz prve ruke. Ono šta je jako važno je otkriti zašto se sve desilo? Zašto policije nije bilo u Širokom Brijegu, pa i da jeste, odnosno da ih je bilo u dovoljnom broju da spriječe krvoproliće, što bi u ovom slučaju bilo vrhunsko dostignuće, šta to govori o situaciji u zemlji? Ima li smisla uopće juriti loptu ako je tehnika njenim baratanjem u drugom, pa čak i trećem planu?

Reći će Ćiro Blažević, "naravno da ima", jer bi se povlačenjem dalo za pravo huliganima i nasilnicima da kad god požele prekinu život. Parafraziramo, ali ovo je suština Ćirine izjave na HRT u emisiji "Otvoreno". Ćiro tvrdi da je ovdje riječ samo o huliganskim sukobima koji nisu motivisani nacijom.

U svom autorskom članku glavna i odgovorna urednica sarajevskog Oslobođenja Vildana Selimbegović kaže: "Podatak da je ubijen Vedran ne amnestira ni ubicu ni one koji ga nastoje opravdati. Zvuči prljavo, da prljavije ne može biti, pravdanje ubistva huliganskim ispadima. Pritom se još olako zaboravlja da huligane odgajaju politike, svaka za svoj račun i svaka za svoj cilj. Nekoliko dana uoči Butmira to se može prevesti i ovako - zar nije i smrt Vedrana Puljića dokaz da ne možemo skupa, pa što da ne budemo jedni kraj drugih? Pitanje je zapravo kome sve odgovara da se događaj iz Širokog skrene sa naslovnih strana i potegne tek za pregovaračkim stolom? Ne smije se zaboraviti da je mnogo prije Butmira policija bila predmet rasprava od Doboja do Vlašića i završena reformom u čije domete i rezultate valja upisati i Vedranovu smrt."

U OČAJU JE I TADIĆ DOBAR VODIČ: U potpunosti je u pravu, ali koliko je situacija u BiH zapravo očajna najbolje govori njen zaključak. "Vedran Puljić je ubijen. Mnogo prije Vedrana ubijen je zdrav razum. A on u ovom času nalaže nekoliko važnih poteza: istragu okončati profesionalno, koristeći pritom i sve materijalne dokaze koji se zovu tragovi čahura od municije raznih kalibara, pronaći sjekire koje su orgijale po automobilima i ispitati policajce koji su učestvovali u neredima. Potom ustanoviti ko su eksperti i naredbodavci tako lošeg obezbjeđenja. Tek tada u obzir dolaze rasprave o "planiranom incidentu", no samo na način koji je ne tako davno i posve sličnim povodom demonstrirao srbijanski predsjednik Tadić. Istragom i akcijom na najvišem, državnom nivou."

Ako su Tadićeve verbalne demonstracije sile svjetlo kojem teže u BiH, onda se mora priznati da su marketinški stručnjaci oko predsjednika Srbije odlično uradili posao. Istina je međutim ima i drugu stranu. Ako su Tadićeve verbalne demonstracije sile svjetlo kojem teže u BiH onda se mora priznati da je situacija očajna, da očajnija ne može biti.

Ponuđena je i šargarepa u vidu "bijelog shengena". Naime, vanjskopolitički komitet europskog Parlamenta podržao je prijedlog slovenske parlamentarke Tanje Fajon da BiH i Albanija uvjetno uđu na Bijelu shengensku listu, javio je dopisnik BHT 1 iz Bruxellesa Elvir Bucalo, ali samo kada se ispune uvjeti iz mape puta.

U mapi puta između ostalog je bitna stavka kontrola državne granice. Ako je jedan Oliver Knezović, koji je samo posljednji u nizu osoba koji je tražen sa jedne ili druge strane, bez ikakvog problema uspio da se dokopa druge strane grane, koja to institucija u BiH može garantirati da ilegalnih prelazaka neće dalje biti i to ne ubica, već običnih švercera, trgovaca ljudima. ilegalnih imigranata, na šta su posebno usjtljivi u EU.

O ubistvu Brica Tatona u Beogradu i Srbiji se više ne priča. Noge su teške od šetnji, a ni nalogodavci nisu pronađeni. Vedran Puljić neće dočekati ni da se valjano izboluje a već će neki "viši" interes sakriti sjenu ubistva. Na to se može gledati i kao na napredak jer teško da se devedesete mogu ponoviti, ali sa druge strane to je jedan lavirint iz kojeg izlaza nema već godinama, čemu ni "bijeli shengen" pomoći ne može.