Da Kirgistan, planinska država u Zakavkazju, kojim slučajem nije stiješnjena na strateški važnom položaju između Afganistana na jugu, Kine na istoku i Kazahstana i Rusije na sjeveru, vjerojatno nikad ne bi dospjela na naslovnice svjetskih novina. Iako površinom triput veća od Hrvatske, Kazahstan je najmanja srednjoazijska država. Sa svojim specifičnim položajem u srcu središnje Azije, u Kirgistanu se ukrštaju važni energetski pravci, plinovodi i naftovodi, kao i putovi droge i pravci snabdijevanja zapadnih snaga u Afganistanu.

Amerika i Rusija počele su bitku za prevlast u Kazahstanu prije otprilike godinu i pol, kada je Moskva tadašnjem kirgistanskom predsjedniku Kurmanbeku Bakijevu iznijela nemoralnu ponudu. Rusija je toj siromašnoj zemlji, čije se gospodarstvo zapravo nije nikad oporavilo poslije raspada Sovjetskog Saveza, ponudilo kredit vrijedan preko dvije milijarde dolara, ako najavi da će zatvoriti američku vojnu bazu Manas koja se nalazi na sjeveru Kirgistana. U Kirgistanu - uvjereni su u Moskvi - treba ostati samo jedna vojna baza, i to ona ruska, u Kantu. Naime, Kirgistan je jedina zemlja na svijetu koja na svom teritoriju ima i američku i rusku vojnu bazu, na samo 20 kilometara udaljenosti.

Američki trn u oku Moskve

U tom je trenutku Kirgistan zaigrao veliku geostratešku igru s velikim igračima, igru u kojoj nije mogao pobijediti. Amerikancima je zrakoplovna baza Manas od iznimne važnosti, budući da je koriste kao polaznu točku za vojne operacije u Afganistanu. Amerikanci su stoga uzvratili milijunskom protuponudom Bakijevu da odbije ponudu Moskve, koja je Bakijevu već dala 540 milijuna, uz američku najavu da će u Kirgistanu izgraditi nekoliko dodatnih vojnih trenažnih objekata, što je izazvalo dodatan bijes Moskve.

Suočen s neuspjehom, Kremlj je odlučio promijeniti taktiku. Zapravo se koristeći američkim metodama iz Narančaste revolucije u Ukrajini, i Revolucije ruža u Gruziji, ali i Revolucije tulipana u Kirgistanu, kada su svrgnuti proruski režimi i instalirani prozapadni, Moskva je vještim korištenjem kirgistanske opozicije potaknula svrgavanje neposlušnog Bakijeva, koji se sa svojim sljedbenicima morao povući na jug zemlje.

Rosa Otunbajeva, čelnica kirgistanske oporbe koja je prije pet godina sudjelovala i u Revoluciji tulipana kojom je srušen korumpirani režim Askara Akajeva, predvodi samoproglašenu prijelaznu vladu. Odmah po dolasku na vlast obećala je Moskvi zatvaranje američke baze Manas, američkog trna u oku Moskve.

Naoružani susjed

U neredima koji bjesne Kirgistanom, kirgiški militantni nacionalisti nasrću na svoje uzbečke susjede, po drugi put u dva desetljeća, prijeteći izbijanjem velikog građanskog rata. U Kirgistanu, koji ima nešto preko pet milijuna stanovnika, osim Kirgiza živi i značajna manjina Uzbeka, uz granicu sa susjednim Uzbekistanom.
No, Otunbajeva poziva na zaustavljanje nereda i smirivanje stanja, jer međuetnički sukobi otkrivaju jadno stanje slabo naoružane kirgistanske vojske, koja broji samo desetak tisuća ljudi pod oružjem. U odnosu na Kirgistan, susjedni je Uzbekistan prava regionalna sila. Riječ je o najmnogoljudnijoj od svih bivših srednjoazijskih sovjetskih republika, koja ima skoro 30 milijuna stanovnika i respektabilnu vojsku od skoro 70 tisuća dobro naoružanih vojnika, koji sigurno ne bi ostali sjediti skrštenih ruku u slučaju da je masakr nad njihovim sunarodnjacima u susjednom Kirgistanu nastavljen.
Iako se čini da je nasilje zaustavljeno, najveći izazovi još stoje pred Kirgistanom, izravno ugrožavajući interese obiju velikih sila, i Amerike i Rusije. Ni Moskvi ni Washingtonu ne odgovara destabilizacija Kirgistana koja bi se mogla proširiti i na susjedne zemlje, kao niti širenje militantnog islama iz obližnjeg Afganistana Kirgistanom i Uzbekistanom, a onda i širom regijom, što bi nesumnjivo pratilo izravan okršaj tih dviju zemalja s islamskom većinom.

Agresivni NATO

Drugi izazov izravno pogađa Moskvu. Na primjeru Kirgistana Moskva mora dokazati da je kadra brinuti se za stabilnost u vlastitom dvorištu.
Nakon okončanja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza - što je Putin označio za najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća - uslijedio je za Rusiju mučan proces dezintegracije tijekom devedesetih godina. No, u sljedećem se desetljeću dogodio preokret. Uz gospodarsko snaženje Rusije odvija se i proces ponovne uspostave ruske interesne sfere, koja obuhvaća cijelo nekadašnje sovjetsko područje. Formalno opravdanje za takvu politiku u Moskvi nalaze u činjenici da je izvan ruskih granica, u bivšim sovjetskim republikama, a sada neovisnim državama, ostalo živjeti čak 25 milijuna Rusa. 

Agresivnim širenjem NATO-a na istok, kao i razmještajem raketnih instalacija na ruskim granicama, Amerika osporava Moskvi pravo na rusku interesnu sferu, kao i pravo na poseban utjecaj u vlastitom susjedstvu - pravo što ga je Rusija ratom u Gruziji u kolovozu 2008. povratila na tako brutalan način.

Geostrateški obračun

Naravno, Rusija je priznala nezavisnost većine bivših sovjetskih republika, premda je u mnogima od njih ostala ruska vojska, koju ni Jeljcin ni Gorbačov nisu željeli povući, a kamoli da će to učiniti Putin i Medvedev. Danas su te vojne snage (Pridnjestrovlje, Krim, Gruzija...) snažna poluga u želji Moskve da ponovno ovlada postsovjetskim imperijem.

U Ukrajini, geopolitički i strateški najvažnijoj bivšoj sovjetskoj republici, povratak na vlast proruskih snaga odvijao se na mirniji način - iako ništa manje dramatično - unatoč zapadnim upozorenjima Moskvi kako »postsovjetsko područje više nije moguće«. Projekt izlaska Ukrajine iz ruske orbite i približavanje Kijeva Zapadu doživjelo je neuspjeh, što je ponajprije neuspjeh Bruxellesa i Washingtona u širenju euroatlantskih integracija na europski istok.
Osim u Kirgistanu, ogorčen geostrateški obračun Moskve i Zapada vodi se trenutačno u Bjelorusiji, nakon što je Moskva prekinula isporuke jeftine nafte i plina toj izoliranoj državi. Zapad je prije pet godina, kada je predzadnji put glavni kirgistanski grad Biškek bio u plamenu, pozdravio dolazak Bakijeva na vlast, no sada je njegovu privremenu nasljednicu Otunbajevu prva požurila priznati Moskva, nakon što je su kirgistanski gradovi Biškek i Oš ponovno bili u plamenu.

Nema kraja nevolji 

S dvije revolucije u samo pet godina, Kirgistan je na pravom je putu da se pridruži sve dužem popisu neuspjelih država, u kojoj cvatu korupcija, kleptokracija, tiranija i rastuće siromaštvo, uz najgore međuetničke sukobe u zadnja dva desetljeća. Unatoč nemirima što ih je njihovo strateško rivalstvo potaknulo, nijedna sila nije pokazala želju da intervenira, iako i Rusija i Amerika imaju vojnike u Kirgistanu. 
Dakle, loše vijesti i dalje će stizati iz nemirnog Kirgistana.