12/10/2008 -  Danas sam doputovao u Tbilisi. To će mi biti treći put u posljednje četiri godine. Jednom sam ovim gradom protrčao u sovjetska vremena. Ovoga sam puta pristigao taksijem iz Armenije; prethodno, taksijem iz Azerberbejdžana; ranije, avionom iz Istanbula, a prvi puta iz Moskve. Sada ću ovdje boraviti dva tjedna.

Dosta sam dobro upoznao ovu zemlju i ovdje stekao puno prijatelja. Bogato je prirodno obdarena, sa zanimljivim krajolicima, bogatom poviješću i ljudima mediteranskog karaktera. Ponositi su, temperamentni i bučni. Gostoljubivi su. Neke im pjesme zvuče kao naše dalmatinske. Nije ovom prilikom bilo moguće posjetiti Osetiju ili Abhaziju, jer se do njih može stići samo preko Rusije. Zato planiram ići u Adžaru, autonomnu gruzijsku republiku, koja se nije odvojila od matice.

Tbilisi je zgodan grad. Lociran je u dolini rijeke Mtkvari, a proširio se i po okolnim brdima. Na jednom od najviših se uzdiže tvrđava Narikala. Neki je nazivaju jednostavno - kale (tvrđava). Preostali su joj obrambeni zidovi s više kula, odakle se može uživati u panorami grada. Dušu dalo za fotografiranje. Prvo su utvrđenje na ovom mjestu, izgleda, podigli arapski osvajači. Prije njih su klancem Mtkvarija prolazili grčki, rimski i bizantski trgovci na putu prema Orijentu. Rušili su ga, dograđivali i nadziđivali, ali ne znam kojim redoslijedom, Perzijanci, gruzijski vladari, Seldžuci, Mongoli i Osmanlije. Netko je izračunao kako je grad podno tvrđave rušen, paljen i pljačkan dvadeset i četiri puta u 1.500 godina svog postojanja. Kada su Rusi odavde istjerali Turke, tu su uskladištili municiju. Došlo je do razorne eksplozije koja je razrušila dobar dio vojnog kompleksa, uključujući jednu crkvu. Nešto je restaurirano u sovjetsko vrijeme, a nešto kasnije.

Ispod tvrđave je najstarije civilno urbano jezgro. Taj dio Tbilisija je danas poznat pod imenom Majdan (valjda je tu nekada bio kamenolom). Tu sam sa svojom bivšom studenticom zastao u jednom kafiću. Takvih kavanica na otvorenom ima puno. Dobro su se uklopile u ambijent. Male su pijace i sokaci u kojima operiraju okruženi jednokatnicama ili dvokatnim kućama s drvenim verandama i stupovima. Neke od njih su nedavno znalački renovirane. Otvoreno je i nekoliko umjetničkih galerija. Prošli smo pored sjedišta gruzijskog pravoslavnog patrijarha Ilije II. Poput armenskog, i njemu je zvanična titula - katolikos. Na žalost, patrijaršija se ne može vidjeti, jer je čitav kompleks ograđen visokim zidovima. Prošli smo i pored nekoliko gruzijskih crkava i jedne starije armenske. Ranije smo razgledali židovsku sinagogu. Nešto dalje je i šijitska džamija. Izmiješani, u ovom kvartu i danas žive ljudi različitih vjeroispovijesti.  

Gradski centar oko avenije Rustaveli, središnje gradske arterije, gdje se nalaze zgrade parlamenta, vlade i muzeji, građen je u vrijeme što je prethodilo gruzijskoj nezavisnosti 1991. godine. U carska je vremena Tbilisi bio prijestolnica ruskog Zakavkaskog vice-kraljevstva. Sovjetske vlasti su odatle krakasto probile široke avenije. Uz većinu su posađeni drvoredi. Ta je urbana cjelina, što se širi s obje strane rijeke,   „europska" i dopadljiva. Bezlični sovjetski stambeni blokovi su građeni po periferiji. Neki od njih se mogu vidjeti uz široku cestu što vodi k aerodromu, koja se sada zove Avenija Georgea W. Busha.

Šetajući Rustaveli avenijom, svratih jednog dana u radnju u kojoj se prodaju ikone, svete slike, križevi, vjerska literatura i raznovrsna crkvena oprema. Nisam shvatio da je to namijenjeno popovima, monasima i monahinjama. Sve izloženo je bilo novo i kičasto, no zapazio sam mali, drveni križ sa razapetim Isusom. Svidio mi se, odlučih ga kupiti i pridodati svojoj kolekciji. Na moj upit, stara mi prodavačica, koja je shvatila kako ima posla s neupućenim strancem, odvrati da „eto ne vazmožno, vi nje monah". Iznenađen i pomalo revoltiran, počeh nešto glasnije tvrditi kako „ja budiem monah!". Čuo me je jedan bradati u crnoj mantiji, očito njezin nadređeni, blagonaklono me pogledao, i rekao joj kako je sve u redu i kako mi ga može prodati. Kasnije sam se sa mojim ovdašnjim prijateljima slatko smijao ovom benignom „incidentu".

Čini mi se kako su Gruzija i susjedna joj Armenija zemlje sa najvećim brojem bogomolja na tisuću stanovnika. Crkava i manastira, nekih što datiraju iz ranog srednjeg vijeka, ima na sve strane, a grade se i nove. Jedna od njih je novosagrađena impozantna katedrala Svetog trojstva u Tbilisiju. Temelji su joj udareni u vrijeme Šervadnadzea, koji se pod stare dane sjetio svog kršćanstva i svečano se pokrstio (nekada je bio šef republičkog NKVD-a i generalni sekretar KP Gruzije). Posvetio ju je patrijarh Ilija II, kojemu se prikrpio Saakašvili - u poludnevnoj ceremoniji, tijekom koje su zajednički mahali kandilima i državnim zastavama. Izgrađena je u tradicionalnom gruzijskon crkvenom stilu, koji je veoma sličan armenskom. Rekoše mi da je vjerojatno koštala preko 300 milijuna dolara, prikupljenih privatnim donacijama, i jedna je od najvećih investicija u nezavisnoj Gruziji. Glavni prikupljač para bio je navodno poznati mafijaš koji je sada u zatvoru. Iznos investicije i ogromna kupola su me podsjetili na novoizgrađeni hram Svetog Save u Beogradu. A stanovnici obje zemlje grcaju u bijedi.

U krupnije investicije spada i nedavno završena predsjednička rezidencija.

15-16/10/2008 - U samom Tbilisiju nema fizičkih tragova rata. Rusi ga prošlog kolovoza nisu gađali. No tih su pet dana ratovanja uz granice Osetije i Abhazije traumatizirali ovdašnje ljude. Mnogi su strahovali da će ruski tenkovi, pozicionirani oko Gorija i Senakija, nastaviti napredovati prema Tbilisiju. Paniku su širili ne samo izbjeglice, koji su pristizali iz pogođenih oblasti, već i državni masmediji, koji su neprekidno obavještavali o ruskim napadima i bombardiranjima, o žrtvama ruskog nasilja i užasima počinjenim od okupacionih trupa. Ništa od tog straha nisam mogao ovih dana primijetiti. Prolaznici su djelovali relaksirano, a atmosfera na ulicama normalna; među šetačima osunčane Rustaveli avenije čak vesela. Pretpostavljam da nije tako svuda u Gruziji, svakako ne u krajevima koji su neposredno bili pogođeni ratom. No od toga je sukoba prošlo više od dva mjeseca.

Rusi su u ova dva mjeseca, ispunjavajući odredbe Sarkozijevog ugovora o primirju, uglavnom povukli svoje vojne snage iza nekadašnjih administrativnih granica Abhazije i Osetije. Sigurnosni su pojas, kojega su prethodno zaposjeli unutar same Gruzije, prepustili monitorima EU. Koridor je demilitariziran, što znači da gruzijska strana neće od sada biti u mogućnosti krenuti u nove ratne avanture, a da europski monitori, ukoliko se budu pridržavali svoga mandata, ne dignu uzbunu.        

Jednog sunčanog poslijepodneva posjetismo Mchetu, na nekih pedeset kilometara udaljenosti od Tbilisija. Temelje utvrđenom gradu postavio je Gorgasali, kralj Kartli-Iberije, jedne od državica koju suvremenici smatraju pretečom današnje Gruzije. Podignut je na mjestu gdje se susreću rijeke Mktvari i Aragvi. Prema legendi, kralj se pokrstio u četvrtom stoljeću nove ere.  kada ga je Sv. Nina svojim čudima uvjerila u nadmoć kršćanstva. Prije toga je na brdu preko puta grada podigla, sastavljanjem dvije maslinove grane, prvi „gruztijski" križ. Kršćanstvo je tada postalo državnom religijom Gorgasalijeva kraljevstva, prije nego što ga je usvojila Rimska Imperija, ali kasneći par godina za tadašnjom armenskom državom u susjedstvu. Usred grada je sedam stoljeća kasnije uzdignuta katedrala Sv. Čikovelija, kojoj svake godišnjice od pokrštavanja Gruzijaca hodočaste državni i crkveni zvaničnici.

No Gruzija ima još jednog «oca nacije» - kralja «graditelja» Davita II. iz XI  stoljeća, koji je iz ovih krajeva protjerao Seldžuke, i preselio glavni grad u Tbilisi. Miša Saakašvili sebe predstavlja kao nasljednika ovoga «graditelja». Prva njegova mjera pošto je poslije „Revolucije ruža" sjeo u predsjedničku fotelju, bio je dekret o novoj državnoj zastavi - umjesto stare, sa jednim križem, sadašnja ih ima pet.

Kao i većina nesigurnih novouspostavljenih država, i Gruzija pati od vlastite povijesti. Prošlost joj je, naravno, bila slavna, sa impozantnom galerijom svetaca, čuvenih  vladara, vojskovođa, literata, umjetnika i znanstvenika. Romantičarska predstavljanja vlastite prošlosti svuda slijede iste šablone...   

18/10/2008 - Posjetio sam i Poti, gruzijsku luku, koju su Rusi blokirali prethodnog kolovoza. Tu su potopili nekoliko gruzijskih vojnih brodica, a jedna je njihova desantna jedinica kratko zaposjela vojne objekte u samoj luci.  O tomu svjedoči kalcinirani kostur jedne tada gađane kasarne. Sam je grad, u kojem živi nekih 20.000 stanovnika, izgledao netaknut. Luka sada funkcionira normalno, no, rekli su mi, sa smanjenim kapacitetom. Nekada se preko nje izvozilo kazačko žito, što više nije slučaj. Kazaci su također ovdje namjeravali izgraditi silose, ali su od toga odustali. Nafta, pretpostavljam kazačka i azerbejdžanska, što ovdje stiže željezničkim cisternama, nesmetano se izvozi. Poti je uz Batumi luka preko koje se odvija armenska trgovina sa Rusijom i svijetom. Dvije trećine armenske trgovine sa svijetom se odvija preko ove dvije luke. Pošto ove nemaju direktne brodske veze sa Rusijom, armensko-ruska trgovinska razmjena se odvija preko Bugarske, koja održava brodsku vezu sa Rusijom.

Desetak kilometara južnije od Potija je naftni terminal u Supsi, koji, poslije ratnog prekida, sada funkcionira normalno.

Gruzijske slagalice

Gomilanje hladnoratovskih oblaka