Na „susretu bez kravata" održanom u Opatiji prošlog tjedna hrvatski predsjednik Josipović i srbijanski Tadić uz široki osmijeh i čvrsti stisak ruke „novog pomirenja" nadisali su se svježeg morskog zraka. Svega par dana potom, ponovno su zablistali pred predstavnicima obiju strana Atlantika na Bruxelles forumu 2010, gdje su nakon „prvog upoznavanja" demonstrirali čvrsto prijateljstvo dviju susjednih zemalja. Susret na morskom žalu odvio se jedva mjesec dana nakon Tadićeva odbijanja da se pojavi na Josipovićevoj inauguraciji i petnaestak dana nakon odbijanja sudjelovanje na onome što je trebala biti prva regionalna balkanska konferencija u organizaciji Hrvatske i Slovenije, na Brdu kod Kranja. U oba slučaja zbog sudjelovanja Kosova kao ravnopravne države.

Američke i europske diplomate nova situacija toliko je razgalila da su se natjecali u hvalospjevima ispjevanima milenijskim balkanskim predsjednicima ustrajnim na Petar Luković: Izgleda mi kao da su ti susreti napravljeni za potrebe nekakvog videospota o budućim odnosima ljubavi između Srbije i Hrvatske europskom putu, a predsjednici su pak obećali da će njihove zemlje postati izvoznice sigurnosti u regiji. Ugledni britanski novinar Misha Glenny, autor Smrti Jugoslavije, nazvao je briselski nastup Tadića i Josipovića povijesnim događajem jer će novo razumijevanje i partnerstvo Srbije i Hrvatske onemogućiti buduće ratove u regiji. Tadić je sugovornike tada podsjetio da su se prije dvadesetak godina predsjednici Srbije i Hrvatske sastajali u Karađorđevu kako bi komadali Bosnu, dok on i Josipović žele podržati njen integritet.

Međutim, na domaćem terenu malo tko je ostao impresioniran novom ljubavi u maniri kakvu je ustanovio hrvatsko-slovenski premijerski dvojac Jadranka Kosor i Borut Pahor. „Izgleda mi kao da su ti susreti napravljeni za potrebe nekakvog videospota o budućim odnosima ljubavi između Srbije i Hrvatske. Više bih volio da je Tadić došao na Josipovićevu inaguraciju, što bi bilo civilizirano. Ovako smo dobili emtivijevski propagandni spot tipa susret u Opatiji na morskome plavom žalu, a da se ništa od tog razgovora bitno nije dogodilo niti je dogovoreno, kaže nam beogradski novinar i urednik E-novina Petar Luković.

„Josipovićeva i Tadićeva gesta ima doduše snažnu simboličku poruku, ali takve geste nemaju praktičnu vrijednost. Od 2000. godine naovamo u odnosima Srbije i Hrvatske nije manjkalo takvih gesti i velikih pomirenja, ali odnose i dalje remete neriješeni odnosi i tu nastaju problemi. Tadić, koji je prepoznat kao proeuropski predsjednik, realno je pobijedio na izborima zahvaljujući nacionalističkoj retorici u vezi Kosova i to mu veže ruke, upozorava novinar Novog lista Denis Romac.

Poznati sarajevski pisac i analitičar Ivan Lovrenović skloniji je nešto blažem stavu: „Nakon svega što smo prošli od devedesetih naovamo nemojmo biti neskromni i odbacivati ovakav vid saniranja odnosa između Beograda i Zagreba. Čak ne bih u prvom planu išao ispitivati koji je sadržaj tog saniranja, zadovoljio bih se bar formalnim poboljšanjem odnosa. Usporedimo samo ovaj trenutak sa burom koja se događala prije samo dva mjeseca, dok je Mesić još bio predsjednik. To su dva različita momenta koja se automatski reflektiraju na širu okolicu, kaže Lovrenović, i istovremeno upozorava da nas uvijek mogu dočekati nova iznenađenja u smislu zahlađenja odnosa.

Novo vrijeme, staro stanje

Ostaje činjenica da hrvatske i srpske odnose i dalje opterećuju isti problemi bez obzira na  novu pomirbenu retoriku, ili kako kaže profesor filozofije politike Žarko Puhovski, odnosi Srbije i Hrvatske su čak i predobri, utoliko što političari preskaču preko nekih realnih problema, praveći  se da oni ne postoje. Prvenstveno su vezani za naslijeđe rata i sudbine nestalih. „O tome se ne govori", kaže Puhovski, "pri čemu se kod nas stalno pojavljuje kriva formulacija o broju 'nestalih'". On objašnjava da ne radi o brojci od 1100 već 2000 ljudi, jer su osobe 'nestale' za vrijeme Oluje također bile Denis Romac: Tadić, koji je prepoznat kao proeuropski predsjednik, realno je pobijedio na izborima zahvaljujući nacionalističkoj retorici u vezi Kosova, i to mu veže ruke hrvatski državljani. „Pristali smo na to da Srbija traži te ljude, dok Hrvatska traži samo 'nestale' u razdoblju od 1991. do 1993. To je pogrešno, taj popis se mora ujednačiti i inzistirati da se pronađu barem ostaci svakoga od tih ljudi. Bez rješavanja tog pitanja ne može se psihološki završiti rat", kaže Puhovski.

Iako su u Opatiji predsjednici čak bili spremni izjaviti da bi se pitanje hrvatske tužbe za genocid i srbijanske protutužbe trebalo riješiti izvansudskom pogodbom, na što je Josipović odmah primio packe od premijerke Kosor, koja ga je upozorila da se ne zalijeće, pa je kasnije svoju retoriku ublažio i izvukao se neslužbenim duhom susreta u Opatiji. „Tužba i protutužba su stvari koje će se rješavati formalnopravnim nadmudrivanjima. U osnovi, radi se o tome da Hrvatska gotovo sigurno ne može dobiti tužbu protiv Srbije za genocid", kaže Puhovski. On naglašava da je razlog, koliko god to ružno zvučalo u „premalom broju ubijenih u Hrvatskoj".  Po njegovu mišljenju i zločini u Škabrnji spadaju u genocid, ali nakon Ruande i Srebrenice međunarodni su se kriteriji toliko promijenili da za zločine u kojima pogine ispod nekoliko tisuća ljudi više nitko ne priznaje da se radi o genocidu.

U Srbiji je pak nakon višemjesečne burne rasprave prije tri dana, Skupština izglasala deklaraciju o Srebrenici za koju je bilo potrebno dugo parlamentarno mrcvarenje, a ironije radi, ostat će upamćena po odluci šefa javnog televizijskog servisa Aleksandra Tijanića da zbog neprekidanja prijenosa rasprave ne emitira uživo utakmicu nogometne Lige prvaka, zbog čega će morati platiti, priča se, milijunsku odštetu UEFA-i. Tekstom deklaracije na kraju nitko nije zadovoljan, ni s lijeve ni desne strane Žarko Puhovski: Popis 'nestalih' mora se ujednačiti i inzistirati da se pronađu barem ostaci svakoga od tih ljudi. Bez rješavanja tog pitanja ne može se psihološki završiti rat Drine. Žrtvama je neprihvatljiva formulacija u kojoj je vješto izbjegnuto spominjanje genocida, a srbijanskoj javnosti je i ovakva rezolucija previše krnja.

„Donijeli smo deklaraciju koja je isprazna, blijeda i u kojoj se genocid spominje tako što se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde. Tako isprazna i lijepa deklaracija sigurno neće zadovoljiti žrtve i njihove obitelji, ali čak i takva je izazvala strašne reakcije u našoj javnosti. To je dokaz da većina građana Srbije nije uopće spremna da raspravlja, a  kamoli da prizna nešto o zločinima i genocidnim ludilima u kojima je Srbija učestovala. Kad bi se sutra vodila rasprava o Vukovaru,  opet bi ishod bio isti. Radi se o stvarima koje će još godinama i decenijama opterećivati odnose, a toliko potrebna katarza je science fiction", kaže Luković.

 „Ta njihova rezolucija je obična djetinjarija, jer je napravljena kao kompromis, a svaki kompromis je kompromitantan", kaže Miloš Vasić, analitičar beogradskog tjednika Vreme. „Sad kad su nešto na silu izvukli za vanjski svijet, konačno mogu zaboraviti na cijelu priču", rezigniran je Vasić naglašavajući da ovaj potez Skupštine ništa ne mijenja na tragičnosti cijele epizode.

Da je u Srbiji trenutno moguće takvo jedno polovično rješenje u kojem se donosi rezolucija o genocidu u Srebrenici, a da se genocid ne spominje, moglo se zaključiti i ranije. „Na forumu u Bruxellesu Tadić je dvaput decidirano koristio sintagmu ratni zločini u Srebrenici, bez obzira što je činjenicu da se u Srebrenici dogodio genocid potvrdila najviša međunarodna pravna instanca. Taj isti Tadić u slučaju Kosova zagovara poštivanje tog istog suda, jer će kroz nekoliko mjeseci izdati mišljenje u vezi legalnosti kosovskog proglašenja nezavisnosti, podsjeća novinar Novog lista Denis Romac.

Miloš Vasić: Ta njihova rezolucija o Srebrenici obična je djetinjarija, jer je napravljena kao kompromis, a svaki kompromis je kompromitantan  „Boris Tadić je veliki oportunist, on bi da ga svi jako vole i, kao svi naši političari, ima pretjerani strah od nacionalista. Ne znam da li je taj strah pretjeran, ali s druge strane čini mi se da im popušta puno više nego bi trebao s obzirom na svoju izbornu bazu, otprilike je isto radio i Račan ugađajući hrvatskim nacionalistima", mišljenja je Vasić.

Lovrenović s druge strane postavlja pitanje kakve bi koristi uopće Bosna i Hercegovina imala od potpunije deklaracije. On smatra da bi to ionako ostalo samo slovo na papiru bez konkretnih političkih koraka. „Jako dobro se mogu uživjeti u nezadovoljstvo ljudi u BiH kojima je ovakva deklaracija nedovoljna, međutim cijeli taj postupak sadrži čak i formulaciju da se deklaracija donosi u skladu sa odlukom presude Međunarodnog suda pravde koji je utvrdio okolnosti genocida. A utvrdio ih je tako što nije rekao da je Srbija izvršioc genocida nego samo  snosi odgovornost u onoj mjeri u kojoj je mogla, a nije ga spriječila", kaže Lovrenović. On smatra da se od Skupštine u ovom trenutku više nije ni moglo očekivati i da je kao takvu treba prihvatiti, jer je kakav takav-korak prema mogućnosti da se odnosi počnu razvijati u povoljnijem pravcu. 

Mramor, kamen i željezo

Paradoksalno, jedina država u regiji koja nije usvojila nikakav tekst o osudi zločina u Srebrenici je upravo Bosna i Hercegovina, u čijem su parlamentu sistemom entitetskog glasovanja zastupnici iz RS-a bojkotirali bilo kakav pokušaj usvajanja deklaracije. Petnaest godina nakon Daytona, BiH je u stanju vrišteće nefunkcionalnosti države, odnosi na relaciji Sarajevo - Banja Luka su potpuno blokirani, premijer RS-a Milorad Dodik se i dalje zabavlja sa izvlačenjem zapaljive nacionalističke retorike kad god mu to odgovara, a posljednja u nizu medijskih eskapada mu je zabrana komunikacije institucija RS-a sa novinarima FTV-a. S druge strane, pred izbore sljedeće godine, u Sarajevu je bošnjačka nacionalistička elita pojačana još jednom političkom zvijezdom u liku medijskog mogula Fahrudina Radončića, dok hrvatska politika praktički ne postoji.

Ivan Lovrenović: Bilo bi sjajno da EU, kao nadstruktura od koje ovisi BiH, ima jasniji stav po pitanju njene unutarnje konsolidacije. Međutim, problem je što ga nema, osim generalne pozicije da ju želi primiti u svoje okrilje Svjesni da se svaki odnos između Srbije i Hrvatske automatski preslikava na BiH, Tadić i Josipović na svako pitanje o BiH spremno izvlače frazu o jedinstvenoj BiH u kojoj bilo kakva promjena mora biti rezultat dogovora tri konstitutivna naroda.

„U briselskom nastupu Josipović i Tadić su se obvezali da će, za razliku od svojih prethodnika iz devedesetih godina, činiti sve da bi se očuvala jedinstvena BiH, ali su inzistirali da je potrebno da se odnosi urede tako da se tri naroda dogovore. Tu međutim nastaje problem razlike između gesta i konkretnih politika. Dosad je Dodik, čovjek koji godinama sustavno radi na rušenju BiH, imao stalnu Tadićevu podršku, i ne vjerujem da će se nešto po tom pitanju sada promijeniti", kaže Denis Romac, koji ne vidi drugo rješenje osim intervencije Europske unije, SAD-a, i naravno, Srbije i Hrvatske.

Pitanje intervencije Lovrenović vidi kao rašomonsko pitanje koje se proteže od EU do Amerike i nazad i koje je potrebno malo drugačije postaviti: „Bilo bi sjajno da EU, kao nadstruktura od koje ovisi BiH, ima jasniji stav po pitanju njene unutarnje konsolidacije, međutim, problem je što ga nema, osim generalne pozicije da ju želi primiti u svoje okrilje."

Lovrenović se slaže  da se sve ipak svodi na čišćenje ispred vlastitog balkanskog dvorišta. Jedini način za konstruktivno djelovanje prema Bosni on vidi u tome da Beograd suštinski promijeni svoj dvostruki odnos prema Republici Srpskoj, a da Hrvatska zauzme neki treći kurs, jer prethodna dva, Tuđmanov i Mesićev, nisu bili baš osobito produktivni. „Tada bi to sve moglo akcelerirati stvari čak i više i plodotvornije od onoga što bi mogli napraviti EU ili Amerika. "To su ipak naše stvari unutar kojih svi imaju svoje grijehe i svoju prtljagu prošlosti", kaže Lovrenović.

Vratimo se na početak ovog teksta, odnosno na forum u Bruxellesu. Na njemu je američki diplomat John Kornblum, koji je sudjelovao u stvaranju Daytonskog sporazuma, oduševljeno ustvrdio kako bi upravo BiH za Hrvatsku i Srbiju mogla biti "ugljen i čelik" oko kojih se poslije Drugog svjetskog rata počela okupljati buduća ujedinjena Europa, predvođena Francuskom i Njemačkom. U balkanskom slučaju, s obzirom na trenutne okolnosti, realnija referenca bi bila poznata pjesma o nekim drugim rudama - mramoru, kamenu i željezu, koje, eto, lako može biti slomljeno.