Preko njih se možemo prošetati ili provozati: U Europskoj uniji granice ne predstavljaju prepreku. Prostor bez graničnih kontrola zove se Shengenski prostor. Kontrole granica između zemalja članica Shengenskog sporazuma ovdje su za razliku od kontrola vanjskih granica dosta labave. No prema van se i dalje strogo kontrolira. 8500 kilometara zemaljske i 43 tisuće kilometara morske granice. To niti jedna država ne može nadzirati sama. Zato su se mnoge europske zemlje udružile i stvorile Europsku agenciju za upravljanje operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije. Ova agencija na sreću ima i kraticu: Frontex.

Zadatak Frontexa je osigurati granice tako da se preko njih nitko ne prikrade. Na primjer kriminalci. No često su to nedužni ljudi koji se nadaju u Europi naći sigurniji i Očigledna je licemjernost zemalja članica EU-a kada u pogledu na izbjeglice iz južne hemisfere zaboravljaju upravo one vrijednosti na kojima se njihova zajednica temelji bolji život. Tisuće ljudi dolazi u brodovima preko Sredozemlja. Kao i sada iz Tunisa i sjeverne Afrike.

Frontex pomaže spriječiti takve stvari. Suradnici Frontexa rade na tome da se brodovi s izbjeglicama zaustave i vrate nazad. Frontex se brine o suradnji obalnih straža raznih zemalja.  Aktivisti za ljudska prava kritiziraju da se pri tome ne provjerava trebaju li osobe na tim brodovima nužnu pomoć i može li ih se zbog toga prihvatiti u Europi.

Neki pak smatraju da Frontex mnoge izbjeglice spašava od utapanja. I ljudska prava se uvijek poštuju, tvrde u Frontexu.

Pažljivi čitatelj ili čitateljica, kojima su se prethodni odlomci činili kao grubo pojednostavljenje Europske imigrantske politike, najkasnije će kod zadnje rečenice i poštivanja ljudskih prava ustvrditi da se radi o priči za malu djecu. I zaista, gornji tekst sadrži vijesti za djecu njemačke novinske agencije DPA.

Mit o europskoj imigrantskoj politici koja poštuje ljudska prava pobija već samo vraćanje izbjegličkih brodova na obale sjeverne Afrike. Ovdje se naime krše ljudskih prava, točnije članci 13 i 14 Opće deklaracije o ljudskim pravima koji svakome garantiraju pravo boravka i kretanja unutar bilo koje države, pravo napustiti svoju ili bilo koju drugu zemlju te pravo tražiti i dobiti utočište u drugim zemljama. Povrh toga europski zakoni kriminaliziraju osobe ili organizacije koje izbjeglicama na moru pomažu, spašavajući njihove živote time što ih dovode do sigurnih luka ili ih pak na moru opskrbe provijantom koji im je potreban da prežive put preko Sredozemlja. Bili to europski ribari koji se u međuvremenu iz straha od kriminalizacije više ne usude pomoći izbjeglicama ili pak udruge kao što je to Cap Anamur, čiji su članovi zbog svojih aktivnosti čak završili pred sudom, optuženi za "pomoć pri ilegalnoj imigraciji".

Ljudska prava na čiju zaštitu se poziva i Lisabonski ugovor ponekad vrijede samo za one sretne koji su igrom slučaja rođeni u EU ili su se dokopali dozvole boravka za život unutar njezinih granica. Doduše u Povelji ljudskih prava Europske unije se navodi i pravo svih ljudi na život. Iako se izbjeglice nerijetko nalaze u smrtnoj opasnosti, vlada već spomenuta kriminalizacija neslužbenih osoba te građanskih inicijativa kod spašavanja izbjeglica na Sredozemlju. Također Povelja svim ljudima garantira pravo na sigurnost i slobodu. Ipak, ona ne garantira svakome pravo slobodnog kretanja kako ga definira Opća deklaracija ljudskih prava. Europska povelja se po pitanju izbjeglica oslanja na Ženevsku konvenciju o izbjeglicama. Stoga bi europske vlasti morale ustvrditi u svakom pojedinom slučaju radi li se kod osoba koje riskirajući život u čamcima prelaze Sredozemlje o migrantima iz gospodarskih razloga ili izbjeglicama koje se progoni u zemlji porijekla. Potonji prema Ženevskoj konvenciji imaju pravo na azil koje ne mogu ostvariti ako se izbjeglice kolektivno vraća nazad na obale sjeverne Afrike. No pravo na slobodno kretanje unutar Europske unije te prelaženje njezinih granica garantira se samo građanima EU. Tako se jedno ljudsko pravo degradira na građansko pravo državljana Unije. Europa svojim zakonima čovječanstvo dijeli na dvije ljudske klase: Građane EU i one koji se legalno nalaze na njezinom području te na one izvan.

Ali oni izvan, to su često i oni koji su se dokopali europskog kopna. Tako će tisućama tuniskih izbjeglica koji su nakon desetljeća autoritarnog režima u vlastitoj zemlji okusili demokratske vrijednosti kao što su ljudska prava, Europska unija osigurati samo jedno: Ljudsko pravo da se vrate u svoju zemlju, pa makar ih na to pravo prisilili.

Masovna navala izbjeglica iz Tunisa u Europi je izazvala stanje pripravnosti i pokazala koliko je zapravo jednostavno dosegnuti europsko kopno, kada obalu sjeverne Afrike više ne kontroliraju tamošnje vlade. Radi se prije svega o nezaposlenima koji su nakon pada tuniskog predsjednika Zinea el Abidinea Ben Alia i njegovog autoritarnog režima vidjeli priliku da svoju sreću iskušaju u Europi; u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj... Padom tuniskog predsjednika pale su naime i kontrole obalnog područja, te je od sredine veljače više od šest tisuća Tunižana stiglo do samo 130 kilometara udaljenog talijanskog otoka Lampeduse koji i sam jedva broji 4500 stanovnika. Loše vrijeme na nekoliko je tjedana zaustavilo tok izbjeglica, da bi već početkom ožujka novih 700 osoba pristalo u luci Lampeduse. Izbjeglice koje su na otok pristale prije par tjedana već su prebačene na Siciliju.  Logor na Lampedusi ima kapacitet za 850 ljudi te je do prije neki dan situacija još bila pod kontrolom. Talijanska obalna straža svakih par sati u luku glavnog mjesta na otoku dovuče nove brodove. Stoga je važno da se "i ovi što prije prebace u druga prihvatilišta na Siciliji" upozorava Federica Bertolin iz udruge Save the Children u austrijskom Die Presse. Ovakva upozorenja vlasti očito ne shvaćaju preozbiljno. Do nedjelje navečer u prihvatilištu je bilo još samo 50 mjesta, da bi u noći od nedjelje na ponedjeljak novih 800 izbjeglica doplovilo do Lampeduse.

Christopher Hein iz Talijanskog savjeta za izbjeglice smatra, kako prenosi Deutsche Welle, da je "EU je posljednjih 20 godina radila na uspostavi zida na svojim granicama. A sada se u tom zidu pojavila pukotina, i ljudi pokušavaju doći u Europu. Za očekivati je da će se Tunižanima pridružiti i ljudi iz drugih dijelova Afrike." U agenciji Frontex potvrđuju ovakva nagađanja. Analize satelitskih snimaka su na Sredozemlju otkrile više brodova s izbjeglicama, a u vodama pred Sicilijom obalna straža je otkrila brodice pune izbjeglica iz Egipta. Iako među izbjeglicama do sada nisu identificirani Libijci, talijanska vlada ne prestaje širiti strah o najezdi iz Sjeverne Afrike. Procjene ukazuju na do 1,5 milijuna ilegalnih migranata u Libiji. Talijanski ministar unutrašnjih poslova Roberto Maroni računa sa 200 do 300 tisuća izbjeglica koji bi mogli krenuti u smjeru Europe te optužuje Europsku uniju da premalo čini kako bi ograničila dotok izbjeglica i spriječila islamiste da u Libiji dođu na vlast: "Postoji opasnost da Libija postane Afganistan pred našim vratima. Europa se kreče puževim korakom i nije sposobna reagirati na hitne slučajeve."

Pitanje je radi li se kod reakcija ostalih članica EU o nesposobnosti ili jednostavno manjku volje. Bivši njemački ministar unutarnjih poslova i novopečeni ministar obrane Thomas de Mazière je izjavo kako strogo odbija prihvaćanje izbjeglica u Njemačkoj. Sličan stav su pokazali i kancelarka Angela Merkel te ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle. Njemačka opozicija naravno ima suprotno mišljenje. Barbara Lochbihler, zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu i bivša upraviteljica Amnesty Internationala u Njemačkoj, izjavila je za radio redakciju SWR International kako "njemačka vlada mora prihvatiti kontingent izbjeglica i time rasteretiti situaciju. Europa se je do sada borila samo protiv ilegalne imigracije. Umjesto toga se moraju pronaći načini da se dopusti legalna migracija", smatra Lochbihler i pri tome kritizira sporazum Dublin II prema kojemu odobrenje azila spada pod pravosuđe članice Unije u kojoj je izbjegla osoba po prvi put stupila na područje EU.

Europska povjerenica za pitanja unutarnjih poslova Cecilia Malmström želi potaknuti zemlje članice EU da napokon formuliraju zajedničku politiku u pitanju izbjeglica. "To je sada više nego potrebno", izjavila je povjerenica za Frankfurter Rundschau. No ni ona ne želi dirati u Dublinski sporazum, nego prije svega traži stvaranje mehanizama za hitno djelovanje u slučaju da jednu od članica preplave izbjeglice. Ministri unutarnjih poslova Europske unije se oko takvih mehanizama i raspodjele tereta nisu uspjeli sporazumjeti. Zemlje koje graniče s državama izvan EU po ovom pitanju imaju naime sasvim drugačije mišljenje od ostalih članica. Tako mađarski ministar unutarnjih poslova Sandor Pinter, čija zemlja trenutačno predsjeda Europskom unijom, smatra da problem izbjeglica nije samo problem južnih zemalja, nego se tiče svih europskih država. S njime se slaže Italija, dok primjerice Njemačka i Austrija upozoravaju da se problem izbjeglica ne prenapuhuje.

Zajednički sustav u azilantskoj politici Europa bi trebala uvesti tek 2012. Azil u Europskoj uniji godišnje zatraži 260 tisuća. Računa se da tri do četiri puta više osoba ilegalno prijeđe granice. Klaus Bade, njemački stručnjak za migraciju, traži da se upravo za ilegalne useljenike otvori mogućnost kontroliranih imigracijskih putova. Bade je za Frankfurter Rundschau upozorio na relativno visoku naobrazbu Tunižana koji su se nasukali na Lampedusi. "Polovica njih je mlađa od 25 godina. To su upravo oni koje mi u Europi trebamo", kaže Bade. Ali Europa još nije odlučila želi li uopće u Uniju regulirano puštati radnu snagu, koja bi plaćala porez i doprinosila socijalnoj državi, a kamoli na koji način bi to dozvolila. Po pitanju tuniskih izbjeglica je za Europsku uniju sada stigao "čas istine", smatra Bade. Stručnjak za migraciju upozorava kako promicanje demokracije funkcionira samo ako funkcioniraju i privredni okviri. Zbog toga Unija mora još jače nego prije otvoriti svoja tržišta za proizvode iz zatečenih zemalja Sjeverne Afrike. S druge strane, te zemlje moraju dobiti mogućnost zaštiti svoja tržišta od subvencioniranih europskih proizvoda. "Francuska purica u Tunisu više ne smije biti jeftinija od tuniske," zaključio je Bade.

Da talijanske probleme s izbjeglicama uzima ozbiljno, Europska bi unija morala skroz na skroz promijeniti svoju politiku prema azilantima. Izbjeglice koje dođu do Italije, Španjolske ili Grčke, ali isto tako i one koji na istoku prijeđu kopnenu granicu EU bi trebala raspodijeliti po ostalim članicama. "Italija trenutačno ne može sama savladati situaciju s izbjeglicama. EU pored zakonodavstva o azilu mora razviti mehanizme kojima može upravljati imigracijom u Europu", izjavila je njemačka ministrica pravosuđa Sabine Leutheuser-Schnarrenberger. No takav pristup ruši iluzije onih zemalja čije se granice nalaze unutar Europske unije.  Michael Gahler, glasnogovornik za sigurnosna pitanja konzervativne frakcije Europskog parlamenta želi sve Tunižane što prije vratiti nazad, inače će još "jako puno novih izbjeglica stići u Europu". Gahler,  prvo lice delegacije za Afriku Europskog parlamenta, tvrdi u novinama Die Welt da prihvaćanje tuniskih izbjeglica može povući ljude iz drugih dijelova Afrike. Jedna mogućnost poštivanja prava na utočište pri istovremenim zatvaranjem europskih granica bila bi ne samo zaustaviti izbjeglice u zemljama Sjeverne Afrike, nego, suprotno dosadašnjoj praksi, političkim izbjeglicama već tamo odobriti azil za Europsku uniju. No to Europa ne želi. Očigledna je licemjernost zemalja članica kada u pogledu na izbjeglice iz južne hemisfere zaboravljaju upravo one vrijednosti na kojima se njihova zajednica temelji. Dosljedno poštivanje ljudskih prava znači i moralnu obavezu uložiti što više energije u omogućavanje odobrenja azila, u spašavanje izbjeglica od utapanja, a ne u hermetičko zatvaranje granica.

Upravo aludirajući na hermetičko zatvaranje granica nova je misija Frontexa u Italiji dobila ime "Hermes". 50 suradnika Frontexa već više dana na Lampedusi ispituju izbjeglice iz Tunisa i pokušavaju ih identificirati. No rad Frontexa je sporan. Organizacije za zaštitu izbjeglica Frontexu uvijek iznova predbacuju kršenje pomorskog prava i Ženevske konvencije o izbjeglicama, prije svega zato što brodove s izbjeglicama vraća, bez mogućnosti da ove podnesu zahtjev za azil. Iz Frontexa tvrde da brodove ne prisiljavaju na povratak. No stvarnost je zasigurno nešto drugačija pošto se u pojedinim članicama EU  provodi praksa tih zemalja. To primjerice u slučaju Grčke znači gotovo uvijek prisilni povratak izbjegličkih brodova. 

Najnoviji val izbjeglica pokazuje kako su za Europu posao sprječavanja ilegalne migracije  obavljali autoritarni režimi sjeverne Afrike. Zato i Jürgen Trittin iz njemačke stranke Zelenih kritizira na stranicama Deutsche Welle: "Europa se dugo dobro razumjela s despotima sa sjevera Afrike koji su pomagali zaustaviti rijeke izbjeglica. Sada su despoti nestali - i svi se radujemo zbog toga, ali onda svi u Europi moramo biti zajedno u tom problemu." Samo Gadafi je od Europe tražio pet milijardi eura da zaustavi izbjeglice. Pet milijardi nije dobio, no libijskom diktatoru je do 2013. godine obećano ukupno 50 milijuna eura da poboljša nadzor granica radi sprečavanja Koliko god Europska unija pokušala zaustaviti izbjeglice već u Africi i općenito izvan granica Unije, koliko god u tu svrhu surađivala s režimima koji očigledno ne poštuju niti ljudska niti građanska prava, pritisak na granice Europske unije raste iseljavanja. Od 2008. Europska unija pregovara s Libijom o gradnji logora za izbjeglice. Pregovore je EU sada naravno prekinula. U razdoblju od početka pregovora do danas je u Libiji izgrađeno nekoliko logora za izbjeglice koje bi se preko Sredozemlja po mogućnosti ilegalno željele dokopati Europe. Libija je važna tranzitna zemlja za izbjeglice iz Nigerije, Čada, Eritreje, Somalije i drugih afričkih zemalja. Europska komisija tvrdi da do sada nikakvih isplata za Gadafija nije bilo. Organizacije za zaštitu ljudskih prava tvrde suprotno. Da je novac isplaćen potvrdile su navodno i libijske vlasti prije početka nereda i građanskog rata u toj zemlji.

Koliko god Europska unija pokušala zaustaviti izbjeglice već u Africi i općenito izvan granica Unije, koliko god u tu svrhu surađivala s režimima koji očigledno ne poštuju niti ljudska niti građanska prava, pritisak na granice Europske unije raste. Na južnim granicama sigurno se neće umanjiti dolaskom ljeta, ljepšeg vremena i mirnijeg mora. Po pitanju izbjeglica Europska unija mora naći zajednički odgovor svih članica imajući u vidu ljudska prava ali i vlastite interese. Pri tome vlastiti interesi nisu zatvaranje granica kako ih propagiraju konzervativni političari nego kontrolirano legalno useljenje kvalificirane radne snage kojim bi se ublažile posljedice demografskog (ne)razvoja i istovremeno ponudila prilika tisućama da za sebe i svoje obitelji ostvare sigurniji i bolji život.

Želite li čitati još više ovakvih članaka?