Sve su svjetske agencije prenijele vijest da je Silvio Berlusconi napadnut u atentatu i da je zadobio frakturu nosa, izgubio dva zuba i da mu je zgnječena gornja usna. Sam po sebi, to je događaj koji zaslužuje opću osudu: riječ je o nasilju kojemu je izložen nositelj jedne od najviših funkciji u državi i taj čin nasilja, bez obzira što se radi o atentatoru koji je mentalno poremećen, ima nedvosmislene političke posljedice. Atentator, 42-godišnji Massimo Tartaglia, već se deset godina liječi od psihičkih problema. Bacio je Berlusconiju u glavu suvenir u obliku milanske katedrale, ranivši ga i samo da je pogodio centimetar više vjerojatno bi Berlusconi ostao i bez oka. Slučajevi kao što je takav mogu se dogoditi uvijek i svugdje. No politolozi dobro znaju da je mogućnost pojave takvih luđaka i njihovih bezumnih djela mnogo veća u atmosferi u kojima eskalira verbalno nasilje, sukobi i konfrontacije. A to se upravo događa u Italiji. Klima je naelektrizirana, živci su tanki, ne samo političara, stranačkih aktivista već i novinara i običnih građana.

Nasilje se uvijek javlja u kontekstu i u sredini gdje su već ostvarene neke pretpostavke za njegovu pojavu. Samo je pitanje slučaja tko će biti oruđe takvog nasilja - da li neki aktivist oporbe, pripadnik neke ekstremne organizacije, fanatik ili terorist - ili pak neki luđak. U ovome slučaju to je bio luđak. No, nisu svi luđaci jednaki. Ovaj luđak, 42-godišnji elektroinženjer, slučajno ima stranačku iskaznicu Demokratske stranke, stranke koja se protivi Berlusconijevoj eskalaciji nasilja u politici. Talijanski premijer je i sam svojevrsni protagonist eskalacije nasilja, ali ne fizičkoga. Nasilje na koje je on poticao dosada je bilo više verbalno, ono koje je pozivalo na hajke protiv novinara, sudaca i tužitelja koji mu »rade o glavi«, protiv oporbe koja je »komunistička« - pa dakle i revolucionarna i nasilna.

A u posljednje vrijeme njegova je verbalna i psihička agresivnost porasla, kada se okomio i na demokratske institucije republikanske Italije i najavio i promjenu Ustava - koja se, opet, može dogoditi samo političkim pritiskom koje uključuje verbalno i psihičko nasilje. Pa ipak, ovo fizičko nasilje kojemu je bio izložen Silvio Berlusconi u nedjelju popodne u Milanu, kada je dobio u glavu maketu milanske katedrale, ne može se ničime opravdati. Osuda je bila jasna u cijeloj Italiji, počevši od Berlusconijevih pristaša pa do oporbe. Vođa oporbe, šef Demokratske stranke Pierluigi Bersani, posjetio je Berlusconija u bolnici San Raffaelle i izrazio mu je svoju solidarnost: »S naše strane je nedvojbena osuda takvog čina, bez ikakvih ograda« (bez »ako« i »ali«, kako kažu Talijani).

No nisu baš svi prvaci oporbe tako reagirali. Predsjednica Demokratske stranke, inače potpredsjednica Camere Rosi Bindi također je izrazila svoju solidarnost s napadnutim i ranjenim Berlusconijem, ali je ipak dodala: »Ako želimo pošteno promisliti o političkoj klimi u kojoj se to dogodilo, svi se moraju osjetiti odgovornima.

Čak i predsjednik Vlade i njegova većina koji već mjesecima pokušavaju podijeliti zemlju teškim napadima na predsjednika Repubnlike, na Ustavni sud, na pravosuđe i na Parlament«. Ove su riječi naišle na žestoke napade iz redova Berlusconijevih pristaša. Drže ih sramotnima i nedostojnima jedne političarke, a glasnogovornik Berlusconijeve stranke prikazao ih je kao logičan rezultat prošlosti talijanske ljevice. Napadnut je i Di Pietro, vođa stranke Italija vrijednosti, koji je izjavio da je i Berlusconijeva vlada jedan od uzroka društvene nelagode iz koje se može roditi agresija. »Ne želim se pridružiti dvoličnjacima koji žele iskoristiti ovaj akt luđačkog nasilja kao spužvu kojom će obrisati sve što čini i što je činila ova vlada«, rekao je Di Pietro. No atmosfera je užarena, tako da je čak u Državnom sudbenom vijeću jedan od sudaca, Gianfranco Anedda, optužio svoje kolege magistrate da nisu nevini u odnosu na klimu mržnje koja je stvorena u zemlji. Naravno, ostali su suci reagirali oštro i proglasili ovakav govor neprihvatljivim od strane jednog svog kolege. No ostaje činjenica da ovaj incident s Berlusconijem nije kraj jednog niza događaja, već može, nažalost, postati i početak novog niza zbivanja. A epilog ne treba dugo čekati.

Atentat na Berlusconija odmah je obišao internet, i odmah su se na raznim portalima pojavili oni koji su izrazili svoju solidarnost s napadačem. Koristeći anonimnost koju im omogućuje mreža, mnogi hvale nerazuman potez luđaka koji je izvršio atentat na Berlusconija. Kao što se vidi, luđaka ima na svim stranama, ali ono što zabrinjava je da je talijanska vlada krenula u kontraofenzivu, tako da je ministar Andrea Ronchi, inače zadužen za europske javne politike, zatražio zabranu internetskih portala na kojima se pojavljuju pohvale napadaču. Zatražio je i zabranu tzv. »social network«, dakle portala preko kojega blogeri komuniciraju, pravdajući to potrebom da se energično stane na kraj izazivačima mržnje i »onima koji žele uvesti klimu građanskog rata«. A toga se upravo valja bojati - eskalacije nasilja pod vidom reagiranja na ovaj ludi čin.