Iako bi parlamentarni izbori 27. rujna za Njemačku mogli predstavljati odlučujuće raskršće u političkom razvoju te zemlje, između neoliberalne i socijaldemokratske politike, cijela izborna kampanja kao da se ne nalazi u završnoj, "vrućoj" fazi. Glavni suparnici i kandidati svojih stranaka za mjesto kancelara Angela Merkel iz konzervativne Kršćanske unije, CDU/CSU i socijaldemokrat Frank Walter Steinmeier (SPD) vode kampanju baršunastim rukavicama. Ono što ovo dvoje kandidata zove kampanjom objektivnih argumenata, Njemačku je već prije početka jeseni bacilo u jesenski umor. Unatoč više od 60 milijuna eura, koliko pet stranaka koje su zastupljene u Bundestagu košta ova kampanja, stranke ne uspijevaju mobilizirati glasače. Zastupnici manjih stranaka, bili to Oskar Lafontaine i Gregor Gysi iz Ljevice, Guido Westerwelle iz liberalnog FDP-a ili pak Jürgen Tritin i Renate Künast iz Zelenih, ne štede konkurenciju oštrih riječi. No svima, pa i njima samima, jasno je da oni, kao budući koalicijski partneri, velikim strankama služe samo za prikupljanje potrebne većine u Bundestagu. U tom položaju njihov se glas u javnosti doduše čuje, ali nije dovoljno jak da bi glasače polarizirao.

Ipak su se u zadnjih par dana, unatoč cjelokupnoj dosadi, pozicije i teme kristalizirale. Izjave o mogućim koalicijama ali i pozicije prema raznim političkim pitanjima napokon su jasnije, pa sada barem znamo tko želi s kime skočiti u koalicijsku postelju, i zašto.

Liberalna stranka FDP je definitivno otkazala suradnju socijaldemokratima (ukoliko uopće jedna izjava u izbornoj kampanji može definitivno važiti i za vrijeme nakon izbora) i time je SPD-u oduzela mogućnost stvaranja nove vlade, ukoliko on "definitivno" ne želi koalirati s Ljevicom. Ova se pak o koalicijskim partnerima nije izjasnila, no jasno je da CDU/CSU ili FDP za nju ne dolaze u obzir. Ali pošto su se i sve druge stranke na saveznoj razini odlučile protiv koalicije s Ljevicom, njoj ne preostaje ništa drugo nego da se pripremi za rad u opoziciji. I to vrlo vjerojatno skupa s jedina dva moguća koalicijska partnera, Zelenim i SPD. Potonji zajedno Dok u skladište atomskog otpada Gorleben duboko pod zemljom teče sve više i više solne lužine koja nagriza bačve s otpadom, liberali i konzervativci već u ladicama imaju spremne planove za izgradnju novih nuklearnih elektrana nemaju šanse na većinu glasova, ali s ljevicom ne žele koalirati. Ako se sve stranke drže izjava glede koalicijskih konstelacija, Njemačkom će do slijedeće sante leda kormilariti savez liberala i Kršćanske unije. Zadnja konstelacija za sada u anketama ima većinu. No ta se, zahvaljujući i bezličnoj kampanji kancelarke Merkel, topi iz dana u dan. Pozicije su očigledne: Konzervativci i liberali demoniziraju mogućnost crveno-zelene koalicije Ljevice, SPD-a i Zelenih, dok ovi s druge strane koaliciju Unije i liberala označavaju "najgorim što se njemačkoj kao socijalnoj državi može dogoditi".

Jedina alternativa bila bi ponovno velika koalicija kojoj je SPD naklonjeniji od CDU/CSU-a. Velika koalicija koja je do sada glasila kao privremeno rješenje, čini se sve popularnija. Zbog nedostatka objektivne mogućnosti pobjede ministar financija Peer Steinbrück (SPD), svoju stranku nudi kao partnera u vladi Angele Merkel - SPD kao bolji FDP, kako bi njemačka i dalje bila socijalno pravedna država. I kancelarka nije sasvim oslobođena sumnje da želi nastaviti veliku koaliciju. Ako većinske konstelacije nisu dovoljne za koaliciju konzervativaca i liberala, Merkelici je jedina mogućnost da ostane na vladi savez sa socijaldemokratima. Time što ostaje otvorena za sve opcije Angela Merkel osigurava svoj ostanak na vlasti, ali pritom širi dojam da joj je upravo to jedino važno. Socijaldemokrati su ipak u ugodnijoj poziciji kada se nude za koaliciju sa CDU/CSU-om. Oni taj korak mogu obrazložiti zalaganjem za opstanak barem kakve takve socijalne države. Predsjednik SPD-a Franz Müntefering stoga je oštro napao Angelu Merkel. "Takva je gospođa Merkel. Ona ne želi stvarati, nego ostati na vlasti. A tko ne želi stvarati, taj ne bi trebao niti vladati", smatra Müntefering u intervjuu koji je dao Frankfurter Allgemeine Zeitungu.

Velika bi koalicija za Njemačku značila osjetnu razliku u odnosu na moguću koaliciju liberala i Unije. Kao prvo, tu je nuklearna energija iz koje Njemačka (barem za sada) želi izaći. No pozicija FDP-a i konzervativne Kršćanske unije jest da se barem sigurnim nuklearkama produži pogonski vijek. K tome, ministrica obrazovanja Anette Schawan (CDU) i ministar privrede Karl-Theodor zu Gutenberg (CSU) već su dali izraditi studije o mogućim izgradnjama novih nuklearki. Ovo su obrazložili pasusom u Zakonu o istupanju iz nuklearne energije koji kaže da su znanstvena istraživanja nužna kako bi Njemačka na polju nuklearne energije ostala konkurentna. Glede neriješenog i nerješivog pitanja zbrinjavanja nuklearnog otpada i samo produživanje radnog vijeka nuklearnih elektrana je krajnje neodgovorno prije svega naspram nadolazećim generacijama koje taj otpad moraju zbrinuti. Pa tako, dok u skladište atomskog otpada Gorleben duboko pod zemljom teče sve više i više solne lužine i nagriza bačve s otpadom, liberali i konzervativci već u ladicama imaju spremne planove za izgradnju novih nuklearnih elektrana.

Za izlazak iz krize, ali i kako bi zadovoljili glasače, FDP i CDU/CSU obećavaju manji porez. Prema zahtjevu FDP-a, koji bi državu koštao 80 milijardi eura, Unija bi svoje porezne olakšice financirala skromno, s 15 milijardi. Time se želi potaknuti potrošnja, pa zatim i proizvodnja, što bi u državne blagajne prema ovom planu trebalo uliti novi porezni novac s kojim bi se tada mogli platiti dugovi. No kako bi se dugovi amortizirali i preko poreza vratili u državni proračun, za plan liberala i konzervativaca potreban je privredni rast od 9 posto godišnje. Zato se u očima svih ostalih stranaka ovaj prijedlog čini koliko neizvediv toliko i sulud.  Peer Steinbrück, ministar financija (SPD), za slijedeću godinu umjesto planiranih 6 milijardi zbog poticajnih programa računa sa 100 milijardi eura novog duga. Činjenica je da će se Njemačka slijedećih godina morati zadužiti višestruko u odnosu na ono što je bilo planirano, pa je zaista upitno otkuda sredstva za smanjenje poreza u svim društvenim segmentima kakvog žele CDU/CSU i FDP. Porezne olakšice su, dakle, "obećanje, ludom radovanje". No da ih CDU i FDP čak provedu, značilo bi to još veće zaduženje. CDU i FDP izlaz iz krize vide u novim investicijama i smanjenju poreza, znači u poticanju rasta i novim dugovima. Ovakav stav proizlazi upravo iz neoliberalne ideje o neograničenom rastu koja je krizu i prouzrokovala.

Treća velika tema ovih izbora je povlačenje njemačke vojske iz Afganistana. Pogotovo nakon što je NATO nedavno na zahtjev njemačkih snaga bombardirao U očima svih ostalih stranaka prijedlog novih poreznih olakšica čini se koliko neizvediv, toliko i suludkonvoj cisterni koji su oteli talibani, i nakon što je u toj akciji poginulo nekoliko desetaka civila,  javnost raspravlja o smislu zadatka njemačkih vojnika na srednjem istoku. To je ostavilo tragove i u izbornoj kampanji. Pored Ljevice, koja je već tradicionalno protiv zadatka u Afganistanu i za neposredno povlačenje vojnika, SPD je ovih dana donio plan za postupno povlačenje iz Afganistana. Novu strategiju socijaldemokrata predstavio je Frank-Walter Steinmeier u svojem planu koji sadrži deset točaka i predviđa povlačenje vojnika do 2013. godine. Time je SPD približio svoj stav prema Afganistanu zahtjevima Zelenih, koji vojni zadatak žele preusmjeriti u izgradnju infrastrukture, obuku afganistanske policije ili zaštitu civilnog stanovništva. Naravno da niti FDP nije dugo čekao, nego se priklonio promijeni javnog mijenja, tako da i liberali sada traže vremensko ograničenje zadatka. Jedino CDU ostaje pri otvorenom datumu, to jest pri zadatku njemačke vojske u Afganistanu "sve dok ova zemlja ne bude u stanju brinuti se sama za svoju sigurnost". No i ovdje se kurs mijenja nakon objave Steinmeierovog plana, pa i CDU/CSU razmatra veće zalaganje njemačke vojske na civilnoj razini.

U cijeloj kampanji CDU/CSU profitira od takozvanog "kanclerovog bonusa". Gotovo sve velike reforme koje je velika koalicija učinila u zadnjih četiri godine potaknuli su socijaldemokrati, a Angela Merkel kao šefica vlade te promjene vrlo lako može pripisati svojoj kompetenciji, što i neumorno čini. SPD-ovac Frank-Walter Steinmeier već ju je prozvao "Ja isto - kancelarkom". "Čim netko ima dobru ideju Angela Merkel odmah viče Ja isto", napao je Steinmeier svoju (još) pretpostavljenu, što je bio jedan od oštrijih napada glavnih protivnika u cijeloj kampanji. To i nije toliko čudno, uzimajući u obzir da su najvažniji protivnici i kandidati svojih stranaka za mjesto kancelara Angela Merkel (CDU/CSU) i socijaldemokrat Frank-Walter Steinmeier četiri godine radili zajedno u velikoj koaliciji. Svaki preoštri međusobni napad dvoje konkurenata značio bi, na kraju krajeva, napad na vlastiti rad. Tako potencijalni glasač dobiva dojam da se ovo dvoje u večernjem televizijskog programu natječe tko će pred malim ekranima uspavati više gledatelja, a ne skupiti više glasova.