Od potpisivanja ugovora iz Nice početkom 2001. godine pa sve do 1. prosinca 2009. kada na snagu stupa Lisabonski ugovor, Europska je Unija nabujala od 15 na 27 članica. Pošto je za sve odluke bila potrebna suglasnost svih država, postala je toliko troma, da se njezina legislativa i egzekutiva gotovo nisu mogle baviti problemima unutar i izvan Unije, nego su se sve više i više bavile same sobom. U pogledu učinkovitosti zajednice nešto se moralo poduzeti, te je rođena ideja europskog ustava odnosno Ustavnog ugovora EU, čiji je veliki zagovornik bio i tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Iako su ustav podupirali čelnici kako velikih tako i malih zemalja članica, njegove prednosti nisu uspjeli predočiti europskim građanima. Manjak komunikacije europskih vlasti sa svojim subjektom vladavine kod građana je izazvao duboko nepovjerenje naspram europskog ustava. Krajem svibnja 2005. godine Francuzi su na referendumu odbili ustav, a tri dana kasnije to su učinili i Nizozemci.

Zbog odbijanja ustava na jednoj od slijedećih summita EU dogovorena je "stanka za razmišljanje" od godinu dana. Nakon toga se Unija odlučila na ponovni pokušaj preustrojavanja. Sredinom 2006. godine, 23. lipnja, u gotovo dramatičnoj sjednici, koja je pod predsjedništvom njemačke kancelarke Angele Merkel trajala cijelu noć, šefovi vlada i država Europske Unije odlučili su se za opširnu promjenu sporazuma. Već u listopadu iste godine dogovoren je konačni tekst Reformskog ugovora, koji je potpisan 13. prosinca u Lisabonu, gradu po kojemu je dobio ime. Pošto se više nije radilo o "novom" Ustavu nego o promijeni postojećih ugovora, u Francuskoj je izbjegnut ponovni referendum. Zato već pola godine kasnije Irci odbijaju ugovor na vlastitom referendumu, što šefove država i vlada prisiljava na prve promijene u tekstu. Kako bi Irci na drugom referendumu prihvatili ugovor, odstupa se od smanjivanja Europske komisije, koja i dalje ima onoliko članova koliko i EU zemalja članica. Irskoj se također daje garancija da novi Ugovor neće utjecati na njihovu neutralnost i na zabranu pobačaja u Irskoj.

No, Irska nije bila jedina zapreka Lisabonskom ugovoru. Velika Britanija i Poljska uspjele su  za sebe iznuditi iznimku u pogledu valjanosti Povelje o osnovnim pravima, koja u jednom dokumentu sadrži građanska, privredna i socijalna prava. Niti u Njemačkoj Lisabonski ugovor nije prošao glatko. Nakon žalbe nekih parlamentarnih zastupnika ustavnom sudu, ratifikacija je u lipnju ove godine zaustavljena. Ustavni sud je naložio zakonodavcu da prije ratifikacije ojača prava parlamenta kada se radi o odlukama o vanjskoj, privrednoj, socijalnoj ili fiskalnoj politici na razini EU koje utječu na Njemačku. Zbog toga su u Njemačkoj doneseni takozvani "Popratni zakoni Lisabonskom ugovoru", koji odluke njemačke vlade na europskoj razini vežu uz odobrenje parlamenta. No to ne znači da je djelotvornost Njemačke u Europskoj Uniji postala isključivo vezana uz Bundestag. Vlada i dalje u slučajevima važnim za funkcionalnost EU na europskoj razini može donositi odluke bez suglasnosti parlamenta. U tom je slučaju dužna pred Bundestagom položiti izvještaj. S ovim jačanjem njemačkog parlamenta po pitanju europskih odluka, njemački ustavni sud odobrio je ratifikaciju Lisabonskog ugovora.

Neposredno nakon toga ugovor je, kao pretposljednja zemlja, ratificirala i Poljska. Zadnji u redu za potpis bio je češki Predsjednik Vaclav Klaus. On je početkom studenog potpisao ugovor, nakon što ga je češki ustavni sud proglasio uskladnim s nacionalnim pravom. Odugovlačenje u Češkoj nije se dogodilo zahvaljujući samo Lisabonsi ugovor sadrži neka poboljšanja u pogledu efikasnosti rada Europske Unije. Što se tiče njezine demokratizacije stvari već u samome startu stoje drugačije očekivanju odluke ustavnog suda. Ona je bila samo paravan za euroskeptika Klausa. Kao kod Velike Britanije i Poljske i za češkog je predsjednika sporna bila upravo Povelja o osnovnim pravima. Češka je, naime, bila zabrinuta da bi potomci ili preživjeli njemačke i mađarske manjine, koji su nakon Drugog svjetskog rata protjerani iz Češke, mogli pred Europskim sudom pravde tražiti povratak imovine. Za svo to vrijeme, dok su europske institucije čekale ratifikaciju u Poljskoj i Češkoj, David Cameron, vođa britanske konzervativne stranke, prijetio je referendumom u slučaju da njegova stranka pobjedi na slijedećim izborima. Pod diplomatskim pritiskom iz ostatka Europske Unije ali i zbog češke i poljske odluke, torijevci su od tog nauma odustali, što je otvorilo vrata Lisabonskom ugovoru. Moguće je da su se britanski konzervativci primirili i zbog toga što je jedna od novih vrhunskih pozicija - mjesto zaduženo za vanjske poslove - u Europskoj Uniji dopala Britanku Catherine Ashton od Uphollanda.

Kako god bilo, 1. prosinca na snagu  stupa taj dugo očekivani  ugovor, također nazvan Reformski ugovor ili punim imenom i prezimenom Ugovor iz Lisabona o izmjenama Ugovora o Europskoj Uniji (Ugovor iz Maastrichta) i ugovora o Uspostavi Europske zajednice (Rimski ugovori). Sam naslov ne obećava jednostavnost dokumenta koji sadrži sedam članaka, 16 protokola i pregršt dodatnih propisa. Ipak su prije svega europski političari, pa tako i bivša europska povjerenica za vanjske poslove Benita Ferrero-Waldner u njega uložili svoje nade o boljoj, efikasnijoj i prije svega ujedinjenoj suradnji zemalja članica. "Lisabonski ugovor možda nije komad svjetske literature i njegova lektira možda veseli samo pravnike, ali on će nam pomoći u stvaranju svjetske politike", sažela je Austrijanka još prošle godine iščekivanja europskih čelnika u vezi Reformskog ugovora. Zaista, on sadrži neka poboljšanja u pogledu efikasnosti rada Europske Unije. Što se tiče njezine demokratizacije stvari već u samome startu stoje drugačije. Lisabonski ugovor, iako u suštini sadrži odbačeni Ustav Europske Unije legitimiran je referendumom samo u Irskoj. Time je legitimiran vrlo slabim demokratskim inputom, a na strani outputa još se mora dokazati.

O sadržaju Lisabonskog ugovora već smo opširno izvještavali na H-alteru. Novine koje on donosi mogu se sažeti pod četiri točke. Kao prvo stvorene su dvije nove vrhunske pozicije u Europskoj Uniji čiji mandat iznosi dvije i pol godine. Jedno je već spomenuto mjesto ministra, odnosno ministrice vanjskih poslova (koja se zbog prigovora Velike Britanije zvanično tako ne smije zvati, nego "visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost") Britanke Catherine Ashton. Ona nasljeđuje i ujedinjuje službe povjerenice za vanjske poslove Benite Fererro-Waldner i visokog predstavnika EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javiera Solanu. Ashton je ujedno predsjednica Vijeća ministra vanjskih poslova i potpredsjednica Europske komisije. Ovdje tek stvari počinju biti komplicirane. Europski parlament si uzima za pravo kao i za svakog drugog člana Europske komisije odlučiti o izboru Catherine Ashton kao potpredsjednice Komisije. Ali o postavi Europske komisije parlament odlučuje tek 11. siječnja, time što može prihvatiti kandidate predložene od strane predsjednika Komisije, ili cijelu listu odbaciti. No Ashton bi na svoju novu funkciju trebala stupiti već 1. prosinca. Kako će se ova birokratska zbrka riješiti, i hoće li Ashton do siječnja obnašati samo polovicu svoje funkcije, naime onu kao predsjednica Vijeća ministra vanjskih poslova, i što će biti s Ashton odbije li  Europski parlament sastav Komisije,  još nije poznato. Jednako tako je sporno tko će imati Premda u suštini sadrži odbačeni Ustav Europske Unije, Ugovor je legitimiran referendumom samo u Irskoj. Time je legitimiran vrlo slabim demokratskim inputom, a na strani outputa još se mora dokazati kontrolu nad diplomatskom službom visoke predstavnice EU za vanjsku politiku i sigurnost. Hoće li to biti Europsko vijeće, odnosno šefovi država i vlada, koji imenuju osobu za poziciju europskog ministra vanjskih poslova ili će to biti Europska komisija, kako traže neki parlamentarci?

Nešto manje komplicirano je mjesto novog predsjednika Europskog vijeća. Ovdje su se šefovi vlada i država suglasno odlučili za bivšeg belgijskog premijera Hermana Van Rompuya. Tu poziciju Europsko vijeće ne imenuje, nego se za nju glasa. Mandat traje dvije i pol godine. Predsjednik Europskog vijeća pod sobom vodi vlastiti diplomatski stožer, a također je zadužen za pripreme summita i morao bi predstavljati  jedno prepoznatljivo lice Europske Unije kako prema van tako i prema unutra. Njegova funkcija nije jasno definirana. On je zadužen za "uspostavljanje zajedništva i sporazuma" i davanja "impulsa", što god to trebalo značiti. Kako će Rompuy ispuniti svoju funkciju ne ovisi o definiciji u Lisabonskom ugovoru, nego o samom predsjedniku i o tome koliko će mu slobode u radu ostaviti šefovi vlada i država.

Druga važna točka Lisabonskog ugovora je način odlučivanja. Od prvog prosinca odluke u Europskoj Uniji donosit će se nešto lakše, pošto prije svega na nekim političkim poljima kao što su policijska i pravna suradnja otpada obavezna jednoglasna odluka. Kod promjena u osjetljivim sektorima kao što su vanjska, porezna ili socijalna politika i dalje moraju biti suglasne sve članice. Od 2014. do 2017. prijelazno je vrijeme u kojem je u Vijeću minstra na snazi princip dvostruke većine. To znači da se odluke donose ako imaju s jedne strane većinu glasova članica, koje s druge strane predstavljaju većinu stanovništva EU. Od 2017. ovaj će princip biti neznatno modificiran; za odluku bit će potrebno 55 posto država članica koje predstavljaju 65 posto stanovništva Europske Unije. Time će velike zemlje s visokim brojem stanovnika, kao što su to Njemačka ili Britanija dobiti na snazi.

Treća reforma koja se provodi Lisabonskim ugovorom je jačanje parlamenta i građanskih prava. Od 1. prosinca Europski parlament po prvi puta može suodlučivati o pitanjima unutarnje sigurnosti, pravne suradnje i ilegalne imigracije. Broj zastupnika u parlamentu je smanjen sa 785 na 751. Ovo prije svega ide na štetu najvećih država.  Njemačka primjerice, umjesto 99 zastupnika sada ima 96. Parlament također dobiva pravo vratiti zakonske prijedloge Europskoj komisiji, ako tako odluči kvalificirana većina. Reformski ugovor dodatno jača građanska prava. Predviđene su građanske inicijative kojima građani, ako skupe milijun potpisa, od Europske komisije mogu zatražiti donošenje ili promjenu zakona. Povelja o osnovnim pravima važit će za sve članice osim za Veliku Britaniju, Poljsku i Češku. Iznimka u ovim državama nije primljena isključivo pozitivno. Savez čeških sindikata smatra da je neodgovorno to što češka javnost nije informirana o tome što za nju ta iznimka znači i koje posljedice može imati. Milan Stech, predsjednik sindikalnog saveza, tvrdi da su prava definirana u povelji temelj privrednog poretka, i navodi pravo na slobodan izbor radnog mjesta i mjesta stanovanja. "Ako ta prava predamo, postajemo građani drugog reda", kaže Stech.

Četvrta točka Lisabonskog ugovora vrlo je važna prije svega da bi umirila skeptične duše koje tvrde da iz Europske Unije nema izlaza. Lisabonski ugovor, naime, eksplicitno potvrđuje pravo svake članice da istupi iz zajednice. Za buduće članice i zemlje koje to žele postati Reformski ugovor je osnovna podloga. U Europskoj Uniji je, naime, prevladavalo mišljenje, da na temelju Ugovora iz Nice proširenje nije moguće.

Pored novog osnovnog ugovora, Europska Unija dobit će i novu vladu, odnosno komisiju. Predsjednik komisije Jose Manuel Barosso već je nominirao željene kandidate. Od 27 povjerenika, devetero su žene, među njima i ministrica vanjskih poslova Catherine Ashton. Borci za ravnopravnost spolova s naklonošću su primili vijest, da je jedna od vrhunskih funkcija pripala ženi i da novoj komisiji pripada jedna žena više nego prošloj. No izbor Catherine Ashton za visoku predstavnicu EU za vanjsku politiku i sigurnost također nije prošao bez kritike, kako u javnosti tako i u Europskom parlamentu. Kao i kod predsjednika Europskog vijeća Hermana Van Rompuya kritizira se prije svega, da je kao političarka u Europskoj Uniji nepoznata, iako je do sada vršila funkciju europske povjerenice za trgovinu. Žustri zagovornici europske ideje željeli su vidjeti puno poznatija lica na vrhu Europske Unije. Lica koja su poznata kod većine građana i koja građanima mogu poslužiti kao identifikacija s Unijom. Predsjednik zelene frakcije u Europskom parlamentu Daniel Cohn-Bendit smatra izbor Europskog vijeća "trijumfom europske prosječnosti", te tvrdi, da svojim odabirom čelnici vlada i država konzekventno nastavljaju oslabljivati europske institucije. Barbara Lippert iz berlinskog trusta mozgova Stiftung Wissenschaft und Politik (SWP) također smatra da je izbor Ashton i Van Rompuya "bez sjaja". "Europska Unija bi pokazala sasvim druge ambicije, da su na dužnosti izabrani političari kalibara bivšeg britanskog premijera Tonya Blaira ili njemačkog ministra vanjskih poslova Joschka Fischera", tvrdi Lippert.

I zaista, ovo osoblje budi sumnju da su šefovi vlada i država izabrali baš njih, neiskusne i nepoznate, kako se ne bi uspješno petljali u odluke Angele Merkel, Nicolasa Sarkozya i kompanije. No Catherini Ashton of Upholland i Hermanu Van Rompuyu ipak treba pružiti priliku da svoje dužnosti oživotvore. Bivši belgijski premijer glasi kao strpljivi balanser interesa i vješt političar. Baronesa Ashton će pod sobom imati veliku moćnu diplomatsku službu od 8 tisuća dužnosnika. Funkcije za obadvoje dužnosnika ostavljaju dovoljno mjesta, da ih oblikuju po vlastitim željama i da postanu prepoznatljiva lica Europske Unije. Problem dakle trenutačno ne leži niti u opisu funkcija niti u osobama. Puno veći upitnik se postavlja kako i zašto su se upravo ovo dvoje našli na tim dužnostima. Proces biranja kandidata u Europskom vijeću odvijao se, naime, nekoliko tjedana iza zatvorenih vrata i odluka je za građane neprozirna kao i sam Reformski ugovor. Za prosječnog građana funkcioniranje Europske Unije i donošenje odluka u EU u svojim tančinama ostaju nepregledni jednako kako je to bilo i pod Ugovorom iz Nice, Amsterdama i Maastrichta. Za Europljane je Lisabonski ugovor jednak kinder jajcu; zapakiran u blještavoj foliji i čokoladi koja će nas utješiti ako sadržaj ipak ne ispadne igračka koju smo željeli. U tom slučaju će sve biti dobro dok dostane čokolade, a onda će sadržaj morati ipak pokazati svoje kvalitete. Pri tome Lisabonski ugovor u sebi sigurno krije potencijale jednostavnije uprave, više demokracije i zajedničkog nastupanja svih zemalja članica. No hoće li Europska Unija te potencijale uspjeti iskoristiti ne ovisi o samom ugovoru nego o onomu što europski čelnici od njega naprave.